NA DANAŠNJI dan prije 22 godine zauvijek nas je napustila glumica Ena Begović, a povodom obilježavanja godišnjice njezine smrti u suradnji s Yugopapirom donosimo vam intervju s Enom iz 1982. godine.

Studeni 1982: Ena Begović, glumica ("Pad Italije", "Idemo dalje", "Hoću živjeti"), student, četvrta godina Akademije kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu.

Nesigurna, pomalo uplašena, dugo razmišlja, plijeni nekom čudnom naivnošću, radoznala, dječje šarmantna, a opet kod sugovornika stvara dojam da točno zna što radi, što hoće. Ili je sve to skupa pomalo gluma?

Koja je, ustvari, prava Ena - ono seksi stvorenje koje se na velikom ekranu bez trunke dvojbe skida do gole kože i s još manje dvojbe vodi ljubav sa svojim partnerom, strasno, uvjerljivo. Ena s ekrana ili Ena s kojom satima pričamo o svemu i svačemu kao s bilo kojim studentom četvrte godine, bilo kojeg fakulteta.

Ena - žena, ili, Ena - djevojčica? Nama se čini neka druga Ena.

Moje prvo sjećanje...

Sjećam se, prvi put sam "vidjela" majku kada mi je bilo devet mjeseci. To mi nitko ne vjeruje, ali ja tu njenu sliku pamtim: nagnuta nad mojim kolicima, kratko ošišana, crvenokosa - krov mojih kolica i njena glava, to je slika koju sve ove godine nosim u sebi. Ja se sjećam toga. Možda je nevjerojatno, ali ja znam da sam baš to vidjela - nagnula se nad moja kolica i smiješi mi se.

Moj najveći prijatelj...

Prvi, pravi i najveći prijatelj je majka. Pa, majka je sve - sigurnost, ljubav, nesebičnost, stalno žrtvovanje, beskrajno razumijevanje. Majka je jedino "mjesto" gdje možeš da pobjegneš od svih, da budeš na miru, bez laži, bez pretvaranja, bez potrebe da se ponašaš drugačije nego što se osjećaš.

Po prirodi sam neurotična, nesigurna, stalno o nečemu razmišljam, stalno s nekim problemima. Na izvjestan način ja se plašim ljudi, i... a kad dođem kod majke, meni onda ne treba nikakvo pretvaranje ni laganje. Ne moram se praviti da sam sretna i kad sam tužna...

Kod mame sam ja - ja. Možda sam prerano (s 18 godina) uletjela u svijet odraslih, starijih, svijet u kojem se vrti veliki novac, jer jedan film užasno puno košta, možda nedovoljno spremna, ili...

Moje lice, moje tijelo...

Ja nisam lijepa. Ja imam čudno lice, ili bolje rečeno - ja imam jedno interesantno lice. Zanimljivo sve skupa, s izvjesnim nepravilnostima, ali upotrebljivo u svakom slučaju. Često me pitaju koliko u likovima koje tumačim ima mene. Ima me, potpuno me ima. Ostaje tvoje tijelo, ruke, noge, glava.

Pobjeći od sebe ni na koji način ne možeš. Bar ja. Onda... Za mene je "Hoću živjeti" izvanredna prilika da komuniciram svojim tijelom. U tome mi je puno pomogao Ivo Fanuka, slikar, koji se rodio s normalnim sluhom, ali je kao dječak oglušio. Njegovo tijelo "govori", ali ne pretjeranom gestikulacijom, ne prenaglašenom mimikom. Mene je fascinirala njegova mirnoća, otuda i u tumačenju ove gluhonijeme djevojke prije svega iz mene izbija to - mirnoća.

Moja gluma...

Ja za sebe mislim da sam jedan dobar, pošten čovjek. Nisam zla, pokvarena, ne podmećem nikom nogu, ne uživam u tuđim neuspjesima. Ne snalazim se najbolje u ovom svijetu i ne uspijevam da slijedim sve "linije" koje ovaj posao zahtijeva, nameće.

Gluma mi je, inače, puno pomogla u životu. Bila sam introvertna (a i sada sam), nekomunikativna, nesigurna... Akademija mi je pomogla da shvatim da nešto vrijedim, da nešto mogu, da sam kao čovjek važna.

Gluma me potpuno opsjeda. Mislim da je najstrašnije saznanje shvatiti da si loš glumac (ima takvih koji čitav glumački vijek sebi to ne priznaju), ali za mene je još užasnije biti glumac, a ne raditi to. Pravniku je lakše, on može otići na bolovanje, glumac to ne može, on ima potrebu da glumi, da mu se plješće. On se mora stalno dokazivati, potvrđivati.

Svaka loše napravljena uloga boli, to je strašno - srećeš ljude na cesti koji ti to govore, u taksiju, na stolici kod prijatelja. Kad loše odradi posao, glumac kao da ne vrijedi ni kao čovjek. Naš posao je davanje ljudima, to ljudi znaju, ali ne razumiju uvijek. Otuda glumačke traume i bježanje iz svijeta realnosti, često i u alkohol... Mene je jedan taksist nedavno baš to pitao: zašto svi glumci piju?

Nijedna profesija i neuspjeh u njoj ne identificiraju se u tolikoj mjeri s čovjekom - promašen glumac je promašen čovjek. Međutim, sve to anulira pljesak onih 10.000 ljudi u pulskoj "Areni"... Ja sam po prirodi nezadovoljna, stalno nezadovoljna. San mi je da jednog dana napravim ulogu za koju će i dobri i zli priznati da je dobra. Najveća mi je želja da postanem dobra glumica, a za to treba puno rada ili puno sreće.

Na neki način ja sam uspjela, ali to nije nikakva garancija za dalje bavljenje ovim poslom. Mene budućnost plaši. Ja ne znam što me čeka, za godinu-dvije... dosadašnji uspjesi nisu garancija.

Moja stalna zaljubljenost... 

Ja sam stalno zaljubljena i glupo mi je probuditi se ujutro kad nisam zaljubljena. Bez tog osjećaja kao da vegetiram. Ljubav mi pruža sigurnost... a nije ružno ni patiti. Najstrašniji osjećaj je ne voljeti, ne osjećati, biti ravnodušan. Tada sve drugačije doživljavam, sve je u meni i oko mene drugačije.

Moje ljubavne scene...

Teško je govoriti o tome. Meni je u početku kao i danas uvijek pomalo neugodno. Ne, nije to sram, nemam se čega sramiti, ali strašna je jedna druga stvar - to što ti netko drugi kaže kako to da radiš, kako da izgledaš, kako da reagiraš... Pa, još kad to ponoviš pet, šest, sedam puta.

Ja svaki put otplačem te scene. Uđe neki užas u mene, ne od srama, ne, nema tu srama nego ponižavajuće je na neki način. Mi svi to radimo, ali u svom krevetu, gdje smo sami, gdje nema nikoga... Na snimanju si okružen ljudima sa svih strana, savjetima, primjedbama. Ja sam u privatnom životu inače vrlo zatvorena, mislim da su ljubav i intimnosti za četiri zida i kad se sve to forsira, onda se počinje sve u meni buniti. Otuda, valjda, i te moje suze.

Možda se s godinama i iskustvom čovjek privikne. Ja sam jako senzibilna i onda sve prihvaćam srcem - smeta mi kad me neko krivo pogleda, hladno pozdravi. Opterećuje me mnogo toga što ne bi trebalo, ali što ja tu mogu, takva sam i ne mogu da pobjegnem od toga, od sebe...

Moj novac...

Moji roditelji su siromašni, oboje imaju jako niska primanja i nije nam bilo lako. Studiramo i sestra i ja, izdaci su veliki, oni su primorani da iznajme kuću, pa tijekom ljeta nas četvero spavamo u istoj sobi i kuhamo za goste. Mama radi i po deset sati u kiosku, ne znam kako izdrži.

Ipak, meni nikada ništa nije nedostajalo, uvijek sam imala ono najneophodnije. Mama mi šije tako da sam što se oblačenja tiče uvijek "high". Međutim, moji prohtjevi nikada nisu ni bili veliki. Meni novac koji sam zaradila na filmu znači toliko što kao student ne moram razmišljati što ću i kako ću na kraj do 29. u mjesecu. Zahvaljujući honoraru ja sam na trećoj godini Akademije samu sebe financirala i tako oslobodila roditelje brige bar oko troškova za mene.

Što bih napravila kada bih zaradila puno novca? Pa, voljela bih da imam svoj stan, jer se već osam godina (od svoje četrnaeste) potucam kao podstanar. Kupila bih potkrovlje - to mi je san, a mami i tati televizor u boji, mada trenutno nemaju ni crno-bijeli, stari im se pokvario.

Moji uspjesi... 

Uspjeh! Hm, to je tako relativan pojam. Što meni znači? Pa, lijepo mi je što se ne moram predstavljati nikome, što ljudi znaju tko sam, a, ružno je kad mi djeca dobacuju na ulici. Lijep je osjećaj da nisi anoniman, a to mladom čovjeku odgovara, jer je u prirodi mladih da se bore protiv anonimnosti, da budu netko i nešto.

Ni u čemu se nisam promijenila, samo sam na neki način sazrela, brže, naglije nego mnogi iz moje generacije. Počela sam stvari promatrati s više strana, saznala sam puno toga što ovaj posao neminovno nosi sa sobom, nešto čega su mnogi moji prijatelji van ove profesije pošteđeni.

Moji prijatelji...

Ja strahovito puno čitam i čitav moj odmor se na to svodi, ne idem u disko, ne gledam tv (čak i nemam televizor), ne sjedim po kafićima... Najbolje se zabavljam sa svojim kolegama s godine i najljepše mi je kada sam s njima. Ja sam, uostalom, simpatično ljudsko biće s kojim je dobro družiti se... Kažu, ugodno je biti sa mnom.

Zabilježio: Beki Radojičić (Halo, 1982.)