IGOR Rudan, jedan od najcjenjenijih hrvatskih znanstvenika ovih je dana boravio u Zagrebu, a na Zagreb Book Festu je predstavio svoju knjigu "Točna boja neba". Rudan je u Zagrebu popio kavicu s Ivicom Puljkom, a njihovu zajedničku fotografiju objavio na Facebooku. Uz fotografiju je napisao poduži status o susretu s Puljkom u kojemu je objasnio kako se osjeća kada se iz Škotske vrati u domovinu i zašto je, kao vjernik, sjedio na kavi s ateistom Puljkom.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Kad sam 2001. doselio u Škotsku, rekli su mi kako sam stigao u zemlju klanova. Riječ "klan" potječe od onog jako čudnog gaelskog škotskog jezika, kojim govore i pišu highlanderi, a gdje "clann" znači djeca, ili u širem smislu obitelj. Klan se obično definira kao "društvena organizacija svojstvena Škotima, koja daje osjećaj pripadnosti i identiteta, te je važna sastavnica škotskog društva. Pripadnici klana se identificiraju s određenim zemljopisnim područjem na kojem je većina pripadnika klana u prošlosti prebivala. Većina klanova ima svoj vlastiti dvorac gdje živi vođa klana, te uzorak tartana na kiltu. Klanovska struktura širila se paralelno s jačanjem feudalizma, jer su poglavari klana dobijali pravo na feud od vrhovnog vođe, koje su često oduzimali jednima i dodjeljivali drugima, u ovisnosti o njihovoj vazalskoj odanosti".

Kad sam to čuo, objasnio sam im: "Ljudi, ako tako definirate klanove, onda nisam ja došao u zemlju klanova, već iz zemlje klanova. Vaši klanovi u Škotskoj su samo dobroćudna kopija naših klanova u Hrvatskoj."

I doista, nakon svakog obilaska svijeta i povratka u Hrvatsku, osjećam se točno kao da sam se odvezao nekoj svojoj staroj prabaki na selo. Stigavši, parkirao bih auto pred selom, te šetajući polako do njene kuće pristojno pozdravio dvoje-troje starijih suseljana. Ušavši u prabakinu kuću, vidio bih je kako škilji kroz prozor, dobro sakrivenu iza zastora, pokazujući mi prstom na ustima da budem tiho, a drugom rukom vrlo odrešito i uzrujano da zatvorim vrata. Čim bih to učinio, ona bi graknula na mene: "Što si onu tamo išao pozdravljati? Kako si mogao NJU pozdravljati? Zar ne znaš tko je ona? A onoga drugoga tek? Pa jesi li normalan? NJEGA pozdravljati? A tek onu treću? Pa s NJOM ti nemaš što razgovarati, ako ikad više misliš doći ovamo!".

Svaki moj daljnji pokušaj objašnjavanja kako ja nisam ni približno toliko senzibiliziran na sve te ljude koliko je ona, koja živi zatočena s njima u istom selu već 100 godina, i da meni ti ljudi nisu ništa skrivili, i da mi se činilo pristojnim pozdraviti ih, i kako su se i oni ljubazno odzdravili, i kako valjda imaju i oni barem nekih dobrih strana, a ne samo loših, kao i svi mi ostali, naišao bi na debeli zid njezinog nerazumijevanja, nalik onima što osiguravaju nuklearne reaktore.

Točno tako izgleda baš svaki moj povratak u Hrvatsku. Evo, danas sam sjeo i popio kavu na Zagreb Book Festivalu s Ivica Puljak, i sjajno smo se proveli prepričavajući jedan drugome svoje sulude dogodovštine. Da stvar bude još šokantnija, igrom slučaja s nama je bila i njegova supruga Marijana Puljak, koja nas je slikala. Potpisao sam jednu "Točnu boju neba" za Ivicu i Marijanu, bio je to primjerak kojeg su oni već kupili, a drugu sam poklonio njihovoj djeci.

Sada mi preostaju još samo odgovori na FREQUENTLY ASKED QUESTIONS, poput onih moje imaginarne prabake:

1. Kako sam se mogao slikati s tim nevjernikom, s obzirom da sam ja vjernik?

Slikao sam se s čovjekom kojeg izuzetno cijenim, koji je suprug i otac troje divne djece, koji je završio sve moguće škole s najboljim rezultatima, koji je sudjelovao u otkriću Higgsova bozona u CERN-u u Ženevi (za koje je dvojici fizičara koji su pretpostavili postojanje te čestice dodijeljena Nobelova nagrada za fiziku), koji je odličan znanstvenik i nastavnik, koji je održao više od 400 popularno-znanstvenih predavanja diljem Hrvatske, uzrastima od dječjeg vrtića do najstarije dobi, koji lakoćom popunjava predavaonice i kino dvorane gdjegod se pojavi, i s kojim mi se nikad nije bio nikakav problem složiti ni oko čega, gdjegod postoje čvrsti dokazi. Što Ivica pritom misli o apstraktnim stvarima poput vjere, to je njegova osobna stvar. I prilično važno, iako mnogima teško razumljivo: nisam zbog kave s Ivicom postao nevjernik, niti je on zbog kave sa mnom postao vjernik, niti smo o tome uopće imali bilo kakve potrebe razgovarati.

2. Kako sam se mogao slikati s čelnim ljudima iz stranke "Pametno", ako sam neutralan prema politici?

Potpuno mi je svejedno je li Ivica u bilo kakvoj stranci ili nije, jer to je njegova stvar, pa me o tome me uopće ne bi zanimalo razgovarati. Nisam zbog kave s Ivicom postao član stranke "Pametno", niti moj razgovor s njim znači kako sam sada odjednom protiv svih koji su protiv stranke "Pametno". Nekima je to gotovo nemoguće razumjeti, pa pojašnjavam kako moj prijateljski odnos prema Ivici ne znači da sam sada protiv onih koji su protiv Ivice. Dakle, potrebno je dopustiti mogućnost da to što smo se nas dvojica našli nema baš nikakve veze s onima kojima to smeta, iako oni iz nekog razloga smatraju da ima.

3. Hoću li se javno sučeliti s Ivicom oko toga treba li biti vjernik ili nevjernik?

Ivica i ja smo primili nekoliko poziva iz raznih medija za javnu polemiku i sučeljavanje, ali odbili smo ih. Obojica znamo kako u ovom trenutku ne raspolažemo dovoljno uvjerljivim znanstvenim dokazima za potporu bilo kakvom razmišljanju, te je na svakom od nas da vjeruje u ono što osjeća svojom osobnom istinom. Prema tome, svaka javna polemika o nečemu za što ne postoji dovoljno ozbiljnih dokaza, bila bi ono što narod naziva "mlaćenjem prazne slame". Međutim, takve javne polemike bez mogućnosti razrješenja zapravo su vrlo štetne, jer odvlače pažnju s bitnih, konkretnih pitanja i produbljuju podjele i polariziranost u našem društvu, a to je zadnje što Hrvatskoj danas treba. Javne polemike trebalo bi voditi o pitanjima kako unaprijediti ekonomiju, obrazovanje i zdravstvo, a ne o apstraktnim temama koje samo potpiruju strasti među ljudima i produbljuju razlike. Pokazatelj kako napredujemo kao društvo bit će kad u medijskom prostoru primijetimo izostanak javnih polemika o prošlosti, te o apstraktnim temama koje dijele ljude, a naslovima počnu dominirati sadržaji o planiranju zajedničke budućnosti, smanjivanju razlika, povećanju tolerancije, unaprjeđenju ekonomije, obrazovnog i zdravstvenog sustava.

4. Hoću li opet nepromišljeno popiti kavu s Ivicom?

Nadam se da hoću.