Foto: Luka Šangulin/ Index

ROMANA TAYLOR dugo je bila poznata kao modni dizajner Robantico. Odijevala je najpoznatije Hrvatice i njene su kreacije bile poznate i cijenjene u modnom svijetu, ali količinu pozornosti koju Romana dobiva danas, Robantico nije ni sanjao. Nažalost, tu pozornost dobiva iz najgorih mogućih razloga. Otkad se izjasnila kao transrodna žena, Romanu su u godinu i pol dana pretukli dvadeset i jedan put.

"Počelo je s uvredama i dobacivanjem. Ja se od početka nisam skrivala, nisam čekala da završi tranzicija, već sam s prvim danom izašla ponosno kao žena. Na meni su se još vidjele muške karakteristike, primjećivalo se da nisam biološki žena i često sam doživljavala vrijeđanja zbog toga. Neko sam vrijeme na papir zapisivala križić za svaku uvredu i shvatila da nema dva dana u mjesecu, a da nisam čula nešto ružno", priča nam Romana u svom domu.

Na uvrede je već oguglala, ali fizički napadi su nešto posve drugo.

"Ispada da sam slavna zbog tuđih udaraca. A cijeli sam život bila poznati dizajner, odijevala sve hrvatske zvijezde. Kad sam objavila da sam transrodna osoba odmah sam izašla na naslovnim stranicama. Tjedan dana nakon toga su me pratili, opljačkali, drogirali, vezali, silovali i pretukli u vlastitoj kući. Policija je uhvatila počinitelje koji su sve priznali. Kad su rekli da su me silovali gotovo sam se onesvijestila od šoka", prepričala nam je najveću traumu koju je doživjela.

Tolike brojne napade objašnjava svojim upornim pojavljivanjem u medijima.

"Vidljiva sam. Ljudima smeta različitost, a ja sad razbijam te predrasude. Objavim video i dobijem ogroman broj pregleda. Želim reći ljudima - tu smo. Mi smo ljudska bića, ne razlikujemo se ništa od vas. Isti smo. To što sam se rodila u krivom tijelu nije moja krivnja, ja sam čovjek. Ljudima treba objasniti da spol ne određuje rodni identitet", ističe naša sugovornica.

Romana shvaća da bi joj život u anonimnosti bio lakši, ali odbija se povući. Čula je svašta, od komentara da sama naručuje napade kako bi privukla pozornost, do vrijeđanja drugih transrodnih žena koje su joj govorile da "si prvo napravi sise, da ovako nije žena".

"Zar me haljina i štikle čine ženom? Jesam li više žena ako se našminkam? Tek sam godinu dana u tranziciji, a već sam se promijenila. Rastu mi grudi, mijenja mi se glas, puštam kosu, ne moram više nositi periku. O meni je snimljen film koji govori o mom opraštanju od tijela u kojem sam provela pola stoljeća, a napisala sam i roman 'Život neobične djevojčice' u kojem govorim o svom životu", priča ponosno.

Otkad je počela proces promjene spola, Romana prvi put živi kao sretna osoba. Iako dobiva puno ružnih komentara, dobiva i puno ljubavi, a ona tu ljubav želi dijeliti dalje. Ispunjava je činjenica da napokon živi onako kako je oduvijek htjela i trudi se uživati u životu. Razmišlja o upisivanju studija kiparstva, svira gitaru, a namjerava i snimiti pjesmu koju je napisala inspirirana užasnim napadima koje proživljavaju transrodne žene diljem svijeta.

Više puta joj je padalo na pamet da napusti Hrvatsku, pomoć su joj nudile udruge iz cijele Europe, ali ne želi bježati iz zemlje u kojoj je izgradila život, a još manje namjerava dopustiti da bude otjerana.

Romana ne izgleda kao muškarac, već kao krhka žena, bori se s teškom bolešću azbestozom i od stresa ne može jesti pa je spala na 62 kilograma. Teško je zamisliti da bi ju netko poželio udariti, a još se teže ne zapitati što ju drži na nogama nakon svega. Drži je stav i optimizam kojih ima u zavidnim količinama. Romana se jednostavno ne da.

"Idem dalje, što drugo. Nije transrodnost hir, nije to izbor. Ja ništa loše ne radim. Bude ti teško. Plačem, slomim se, ali ustanem i idem dalje, to je moj put", ustrajava.

Život transrodne osobe je sve samo ne lagan. Prije nego je započela fizičku tranziciju, morala je proći psihološko testiranje, priča dok pokazuje medicinsku dokumentaciju, zatim razgovor sa socijalnom radnicom bez čije privole nije mogla promijeniti dokumente. Čak joj je i običan odlazak u banku zagorčava život.  

"Došla sam podići novac s osobnom iskaznicom koja glasi na Roberta Bantića, a bila sam odjevena kao žena. Pravili su mi velike probleme, trajalo je preko sat i pol dok se nisam izborila da mi isplate moj novac", priča Romana.

Jednostavno nije htjela otići dok nije dobila što joj pripada i nije joj bilo važno što će tko reći, ali priznaje da je to jako umara. Kad su joj dokument napisali u muškom rodu, tražila je novi. Možda se to ne čini kao velika stvar, ali za nekog poput Romane, to je ogromno.

"Osoba koja je to pisala ne može prihvatiti da sam ja žena, njoj je to nenormalno. Mene tuku zbog toga što jesam, a vi ne možete napisati kako treba. Neću se odreći toga da sam žena ni po cijenu smrti, da mi netko stavi pištolj na čelo i kaže mi da će me upucati ako kažem da sam transrodna, a poštedjeti ako poreknem, rekla bih mu: "Ja sam transrodna žena, pucaj."

Puno joj znači što dobiva poruke podrške od ljudi koji su zbog njenog aktivizma promijenili mišljenje o transrodnosti ili kad joj se jave druge transrodne osobe koje je ohrabrila da i oni priznaju tko su i što su, ali i dalje je svjesna da je čeka dug put u borbi protiv predrasuda.

"Mise su plaćali za mene, govorili mi da me je Sotona obuzeo, da me na silu treba odvesti kod egzorcista da istjera to iz mene. To su fanatici. Ja nemam protiv vjere ništa, ali fanatizam je primitivan, to ubija ljude. Mene su mlatili i pozivali se na boga. Zamislite taj osjećaj, udara te i govori: "U ime boga ću te ubiti. Ovo je katolička zemlja." Ja isto vjerujem u Boga, ali u Boga ljubavi koji nikoga ne osuđuje. Ako Bog stvara ljude, on me takvu poslao na ovaj svijet", kaže ona.

Od najranijeg djetinjstva Romana je svjesna da je rođena u krivom tijelu. Još kao dijete igrala se s drugim djevojčicama, krala sestri haljine i u njima dolazila u školu, zbog čega bi je redovno vraćali doma. U srednjoj školi su joj prijetili da će pasti razred zbog tjelesnog, jer nije htjela igrati nogomet s dečkima. Izborila se s tim oslanjajući se na jedino što je imala: svoj stav.

"Za maturalnu večer majka mi je kupila odijelo, a ja sam tražila povrat novca od prodavačice i za to si kupila žensku košulju i starke. Obojila sam kosu u WC-u robne kuće i sredila se kao Cindy Lauper. Mama se šokirala, htjela mi brijati glavu. Dobila sam batine i zabranjeno mi je da takva idem na maturalnu, pa nisam otišla uopće", prisjeća se Romana.

Podršku majke još uvijek nije dobila. Nema nikakvog kontakta ni s njom, ni sa sestrom, a brata nije vidjela preko dvadeset godina. Nikad nije dobila priliku upoznati nećaka i nećakinju. Kaže da su je ipak podržali mnogi prijatelji i susjedi iz rodnog Komina jer svi znaju da je oduvijek bila žensko, ovo im nije bilo iznenađenje. Nedavno joj je prijateljica iz djetinjstva pronašla spomenar u kojem je, kaže, pisala u ženskom rodu.

"Svi to znaju. Još kad sam bila Robantico, oblačila bih se u ženu. Prva sam za vrijeme bivše Jugoslavije pričala o promjeni spola, samo tad još nisam imala hrabrosti. Nikakvih problema nije bilo dok s tim nisam izašla u javnost. Bila sam najsretnija na svijetu kad sam se okuražila i rekla svima: "To sam ja i sretna sam takva", ali od tad je moj život drama i agonija. Svi te se odreknu. Prijatelji su me otkačili, skrivali su da se družimo, molili me da brišem fotografije na Facebooku. Osoba s kojom sam bila u vezi me se sramila", kaže s tugom.

Na prijeteće komentare koje je dobila na Facebooku osvrnula se i policija. Ljudi joj pišu da je treba ubiti, zaklati, zapaliti. A nikom ništa nije učinila, osim što se odbija skrivati. Želi da svi znaju da ljudi poput nje postoje, da imaju pravo na svoj put i svoj život, da imaju svoja prava kao i svi ostali i od tog cilja neće odustati, kakve god posljedice bile.

"Tko ste vi da mi govorite da odem iz Hrvatske? Ovo je moja zemlja, jednako kao vaša. I ja imam pravo na svoj kvadrat neba ispod kojeg ću živjeti slobodno i sretno", zaključuje Romana.