Je li Jugoslaviju ubilo ono što danas izjeda i Hrvatsku?
U SURADNJI s YugoPapirom donosimo tekst iz 1982. godine o birokraciji u Jugoslaviji.
Siječanj 1982: "Ako komunisti i socijalisti ne rasvijetle do kraja problem državno-birokratskog monopola i despotije koja se pompezno prikazuje kao diktatura proleterijata, onda komunisti mogu odigrati ne samo konzervativnu nego i reakcionarnu ulogu."
Prošli su novogodišnji praznici, pukla kočnica na vozilu za cijene. Odosmo! Ura! Prvo nas je prijedlogom o povećanju za lijepih 25% šarmantno šokirala STRUJA. A prije toga smo bili šokirani obećanjem (i časnom riječju!) da ove godine inflacija ne smije biti veća od 25, pardon, od 15 posto.
Naš skromni prilog ovakvom stanju stvari izgledao bi ovako. Kad smo već obećali i zarekli se da ćemo štedjeti na svakom mjestu u interesu stabilizacije, s neskrivenim zadovoljstvom prenosim tekst Tanjugove vijesti objavljen u Politici, 9. siječnja ove godine.
Tamo stoji:
"Opasno buja administracija" (to je naslov teksta).
Izdvajamo dijelove:
"I korištenju radnog vremena bi trebalo posvetiti više pažnje. Jer, prema nekim pokazateljima više od 350.000 radnih ljudi u Jugoslaviji dnevno izostaje s posla."
Tu je u pitanju sigurno osobno imanje – radiš kod sebe na njivi ili u vrtu, a socijalno ti nadoknadi izostanak. Čist račun, duga ljubav. Dok "boluješ" na svojoj njivi, poduzeće ti plati što nisi ni nosa promolio u njegovu halu. Kud bi bolje!
Ima još:
"Zapošljavanje u vanprivredi je i dalje problem kojem se mora posvetiti veća pažnja. I pored svih upozorenja povećava se administracija pa danas od šest milijuna zaposlenih u društvenom sektoru u nas samo oko dva milijuna lica radi u industriji.
Nije obuzdano ni trošenje društvenih sredstava za dnevnice, reprezentaciju i putne troškove. Samo su troškovi za reprezentaciju za šest mjeseci prošle godine, u usporedbi s istim vremenom u 1980., u privredi porasli za 43%, dok su dnevnice za službena putovanja u inozemstvo porasle za 54%, a da izvoz pri tom nije znatnije povećan".
Ha, kad smo takvi po prirodi. Volimo putovati.
S obzirom na devalvaciju dinara, i ne čudi što su troškovi putovanja u inozemstvo tako malo porasli, samo 53 posto.
Naš narod kaže: "Ne kuva pitu ko ima već ko je naučio". Pa sad, ako je naš predstavnik navikao putovati, naći će taj načina da se nekud makne, makar mu se samo prohtjelo pišnuti na Jelisejskim poljima, ili u Majnu.
Za izvoz, za potrebe radne organizacije ko te pita. Jesi li bio preko? – Jesam! Ima još toga:
"I troškovi korištenja službenih automobila stalno rastu i proširuje se broj lica kojima službeni automobili stoje za osobno korištenje. Korištenje službenih automobila u privatne svrhe, rečeno je na sjednici, iritira javnost. Zato ovu pojavu treba suzbiti do kraja."
Kako vozač službenih kola da suzbije svog šefa koji mu jednostavno, uz smješak, kaže: "Pali, burazeru, moram stići."
Koliko se to puta ponovi u toku dana, u radno i neradno vrijeme. Teško će upaliti to s gašenjem službenih automobila u svako doba dana i noći. Kad može da ih ima omladinski funkcioner u nekoj provinciji, što ih ne bi imala i radna organizacija!
Za kraj smo ostavili onu cifru od šest milijuna zaposlenih u društvenom sektoru, a samo oko dva milijuna od tog broja u industriji.
Naime, riječ je o fenomenu bujanja birokracije.
Koliko su se puta naši rukovodeći ljudi i forumi u kojima sjede i odlučuju, zarekli, čak zakonskim klauzulama, da nema govora o povećanju birokratskog aparata – pa uzalud.
Protivno svim pravilima, crv birokracije ima protiv sebe ništavno stablo i buši ga kao miš sir. Prodire i prodire, i uvećava se njegovo glomazno tijelo. Otud nam je tako kako jest.
A lijek se, izgleda, bez radikalnijeg reza, neće ni moći naći.
Htio bih samo podsjetiti na riječi profesora Vranickog iz "Marksizma i socijalizma":
"Ako komunisti i socijalisti ne rasvijetle do kraja problem državno-birokratskog monopola i despotije koja se pompozno prikazuje kao diktatura proleterijata – onda komunisti mogu odigrati ne samo konzervativnu nego i reakcionarnu ulogu. A to je za komuniste i marksiste sigurno najnepoželjnije rješenje."
Utoliko se i pitamo: je li moguće da smo dogurali dotle da nam se birokratski aparat umnožava sam od sebe i da ne možemo da zaustavimo taj čudan oblak skakavaca. Odatle bi možda bilo daleko korisnije početi razgovor o stabilizaciji. Ali: mi u klin, mi u ploču... mi u prst, mi po prstu.
Napisao: Milan Nenadić (Zum reporter, 1982.)
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati