Jesmo li zaslužili bolje?

Foto: Paun Paunović, Nikola Vilić/Cropix; nivescelsius.de; HTV

KADA bismo se ravnali prema onome što čitamo u tabloidima i većini mainstream medija koji su, budimo realni, samo nekoliko redaka udaljeni od scenarija za horor film, mogli bismo doći do zaključka da je imati dijete i ne upozoriti ga na štetnost življenja u ovoj zemlji savršen primjer roditeljske neodgovornosti. Od malih nogu trebalo bi ih učiti da je njihova životna misija odlazak iz države. Parafrazirat ću omiljenu uzrečicu obožavatelja M. P. Thompsona i istaknuti da bi "za van spremni" trebala postati misao vodilja svakog roditelja koji vlastitom potomstvu želi najbolje. Svaku večer prije spavanja valjalo bi proletjeti kroz važnije naslove iz dnevnog tiska, dobro ih uplašiti i upozoriti da je upravo to ono što ih čeka ako se počnu previše emocionalno vezati za mjesto koje uništava duh, tijelo, um i dobar ukus.

Ako smo ono što čitamo, onda smo nacija idiota

Realno gledajući, čemu se mogu nadati? Čak i ako ih uspijete odgojiti i pretvoriti u normalne građane, bit će okruženi velikim brojem onih koji smatraju da između uspjeha i ilegalnog stjecanja financijskih sredstava postoji znak jednakosti, da biti ponosan na nešto najčešće podrazumijeva da je to "nešto" izuzetno glupo, da je praćenje sporta ona aktivnost koja uključuje izvikivanje nacionalističkih/rasističkih parola, da je diploma komad papira koji je dobro imati kada zovete rođaka koji će vam srediti posao, da je "tolerancija" riječ koju koriste pederi ne bi li prikrili činjenicu da su latentni mrzitelji sveg hrvatskog te da im je mjesto u Nizozemskoj (ili nekoj sličnoj sotonskoj tvorevini) i za kraj, književnost je ono čime se bave Nives Celzijus i Vlatka Pokos.

Možda vas to ljuti, možda ste indiferentni, a možda ste već odavno digli ruke od svega, ali na ovim prostorima prodaju se jedino knjige za samopomoć i uraci povrijeđenih žena koje se koriste svim sredstvima ne bi li se vratile pod svjetla reflektora jer u njihovim umovima "biti" znači biti predmetom rasprava svakog idiota koji je naučio kompletnu abecedu. Ako smo ono što čitamo, onda smo nacija idiota. Tko je neželjen, tko je gay i kakve su seksualne navike imućnih umirovljenika koji su se zasitili ocvalih pjevačica bez angažmana, teme su o kojima bruji cijela Hrvatska. To je bestseler i ono o čemu će djeca uključenih jednog dana pričati svojim psihoterapeutima. Sapunice i trivijalnosti nečiji su strop i nije posebno iznenađenje da najveći broj čitatelja ovakvih papazjanija intelektualno nije sposoban provariti nešto teže. Nazovite to snobizmom, preseravanjem o "visokoj" i "niskoj" kulturi, frustracijom ili cinizmom, ali nemojmo se pretvarati da živimo u državi čiji su građani zaslužili bolje. Nitko im nije zabranio da čitaju nešto smislenije, ali to nije nešto što ih zanima pa samim tim nije ni predmet rasprava. Postoji li ijedna knjiga o kojoj smo imali prilike toliko čitati? Postoji, ali to je ona Nives Celzijus. Još je tužnija spoznaja da će sljedeća vjerojatno biti ona Dolores Lambaše koja je već pokazala da naginje pisanoj riječi.

Problem je u tome da živimo u shizofrenom društvu koje neprestano sere o kulturi i dubini, a ne ide dublje od tabloida

I zaista nema razloga za ljutnju. Žena piše o stvarima koje su joj se dogodile ili su se barem dogodile u njenoj glavi, voli pažnju medija, voli kada se o njoj priča, a ljudi o njoj vole čitati, pisati i pričati. Malo cmizdrenja, puno patetike i imate savršen materijal za dokone kućanice koje smatraju da je za iznošenje prljavog veša potrebna hrabrost. Uz pomoć patetike uvalili su nam cijeli niz sumanutih ideja, devet od deset najpoznatijih pjevača i domoljublje, pa ne postoji razloga da isti recept ne profunkcionira i u slučaju obične knjige. Dakle, nije problem u knjizi niti u tome što će ista postati bestseler, problem je u tome da živimo u shizofrenom društvu koje neprestano sere o kulturi i dubini, a ne ide dublje od tabloida.

Nemojmo se zavaravati i tvrditi da je HRT televizija koja će se brinuti za kulturno uzdizanje svojih gledatelja

Kao, zgroženi smo viješću o HRT-u koji u vrijeme krize najveći dio sredstava troši na jednu sapunicu. Tko je zgrožen? Građani? Zgroženo je nekoliko novinara, a građani su ti koji će toj sapunici podići gledanost. Ipak, poslije svega doznali smo da 33 milijuna neće "izgorjeti" u nekoj debilnoj seriji koja se bavi svakodnevnim problemima obitelji koja kao da je izašla iz knjige naše najveće spisateljice, Vlatke Pokos. Ali što to mijenja? Jedna sapunica bit će zamijenjena nekom drugom jer svi jako dobro znamo da su sapunice jedini isplativi domaći proizvod. Zamijenit ćemo je "proizvodom neporecive javne i trajne vrijednosti"? Ne pričajmo gluposti. Da, bilo bi lijepo živjeti u zemlji u kojoj je to misao vodilja, ali ne budimo naivni. Niste valjda mislili da će najveći dio novca otići na visokobudžetni projekt koji ćemo uspješno prodati strancima? Ako jeste, zajebali ste se i zaboravili gdje živite. Najbolje što možete očekivati jest sapunica jer to je ono što Hrvati vole i žele gledati. Dajte im domaću inačicu Stephena Frya ili Michaela Palina i dobili ste još jednu seriju nakon koje ćete konstatirati "ne mogu vjerovati da ovo nitko nije prepoznao". Nemojmo se zavaravati i tvrditi da je HRT televizija koja će se brinuti za kulturno uzdizanje svojih gledatelja jer oni koji u primetime mogu smjestiti Miroslava Škoru i njegov čobanski urnebes ili Vrdoljakov cirkus, nisu vođeni mišlju "dat ćemo im ono što trebaju, a ne ono što žele". Vođeni su refleksom i iskustvom. Da netko nije graknuo protiv sapunice, gledali bismo još jedan nesretni projekt o ljudima koji se tucaju u penthouseu, pate od amnezije, sudjeluju u ljubavnim trokutima, doznaju da dijete nije njihovo i izgovaraju očajno napisane rečenice koje kvalitetne domaće glumce tjeraju da jednom dnevno zazovu Svevišnjeg i zapitaju se ne bi li sapunice trebale biti samo odskočna daska.

Nažalost, ono što je najgledanije ujedno je i ono što bismo najprije izbacili iz programa. Nema kvalitetnih stranih i domaćih serija, nema superzanimljivih dokumentaraca i u potpunosti zajebite ciklus azijskog filma. Uzmite zaboravljene aveti prošlosti, par idiota u nastanku, smjestite ih u štalu, dajte im alkohol i imate hit show. Kriza i krizom izazvani potezi neće promijeniti deset godina sustavnog zaglupljivanja. Naučili ste ih na smeće, a televizijski se program pretvorio u par dobrih serija, emisija i dokumentaraca koji postoje samo zato jer su plaćeni lovom koju su zaradili emitiranjem najodvratnijeg šunda. To je ono što narod voli. Dajte im nogomet, Nad lipom 35, seljačine koje seru gluposti, klince koji pjevaju i na to nadodajte sise i narodnjake i zadovoljili ste više-manje sve potrebe gledatelja domaćeg TV programa. Oni koji domaći program žele promijeniti najčešće su oni koji ga i najmanje gledaju.

Ne podilazite masama

Do ovog smo stadija došli zahvaljujući ljudima s "nosom za posao" jer oni osjećaju puls naroda i znaju prepoznati što se traži. A ne traži se ono u što nas mnogi pokušavaju uvjeriti. Mase traže sranja, dakle, trebaju nam oni koji sranje znaju zapakirati i prodati. Zamaskirat ćemo to pričom o boljem poslovanju ili opstanku, ali svi znamo o čemu se radi. Vidjeli smo to nedavno u slučaju "Mucalo". Ako si vodio firmu, vjerojatno znaš voditi i kazalište. Riječ je o kruškama i čekićima, a iskustvo u namicanju novca u firmi koja se bavi prodajom poljoprivrednih strojeva nije isto što i iskustvo u stvaranju kvalitetnog kazališnog programa. No, takvim se pizdarijama opterećuju svi osim onih koji bi trebali. Isto vrijedi i za TV program. Oni koji žele brzo do "programa neporecive javne i trajne vrijednosti", moraju se pripremiti na grubo triježnjenje. Naime, takve se stvari ne događaju preko noći i uključuju trud, originalnost, odličan tajming i malo sreće. Ili kriterije. Želite kvalitetu? Ne podilazite masama. Preko noći se pravi program kakav već imamo. Gomila nabrzinu sklepanog smeća uronjena u mulj sumnjivog poslovanja, ali u isto vrijeme i isplativa gomila smeća za mase koje se hrane otpadom.

Jesmo li zaslužili bolje od Vlatke Pokos, sapunica, Mucala i šunda? Kratko i jasno, ne. A ako naciji pastira i dalje želite podvaliti visoku kulturu, pripremite se na otpor i dug i mukotrpan put do konačne spoznaje da se u ovoj zemlji gledanost/čitanost/slušanost i kvaliteta već dugo ne nalaze u istoj rečenici. Znači li to da trebamo u potpunosti odustati od sadržaja i prepustiti se sustavnom uništenju kvalitete? Naravno da ne, ali ne očekujte čuda.

> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara