DOVOLJNO je baciti samo jedan pogled na kino ponudu i bit će vam jasno da se posljednjih petnaestak godina kvaliteta i službeno preselila na male ili, ako je suditi po dijagonalama uređaja u našim domovima - sve veće ekrane.

Bilo bi krajnje nepravedno reći da u kinima više uopće nema dobrih filmova, ali u moru franšiza iz godine u godinu sve je teže pronaći film koji ne spada u kategoriju raskošno produciranih blockbustera prepunih specijalnih efekata i stripovskih superjunaka. Neki će u tome prepoznati logičan slijed stvari, drugi problem, a treći ovom temom i ne razbijaju glavu jer bitno im je da kvalitetnog sadržaja ne nedostaje. A ne nedostaje ga. 

Streaming servisi imaju sve više pretplatnika, budžeti serija postali su astronomski, a razlika između kino i TV sadržaja toliko je zanemariva da više teško uočavamo i razlike između pojedinih serija i blockbustera teških nekoliko stotina milijuna dolara.

Godišnji budžet - 13 milijardi dolara

Novinarka Fiona Sturges u članku za The Guardian zapitala se kako smo došli do ove faze i kako je TV sadržaj postao toliko snažna kulturna sila. 

"Ista je priča s TV-om kao i s bilo čim drugim. Pojavio se internet i dao nam pristup većoj količini sadržaja. Doba digitalnih platformi i sadržaja na zahtjev doveo je do globalnog tržišta za sadržaj s engleskog govornog područja. No to se tek u posljednjih pet ili šest godina počelo isticati, što znači goleme količine novca koji se slijeva u britanski dramski sektor, a publike je mnogo", objašnjava BBC-jev direktor dramskog programa Piers Wenger.

S godišnjim budžetom koji je u 2018. dosegao vrtoglavih 13 milijardi dolara, Netflix se sa svojih 138 milijuna pretplatnika diljem svijeta, nametnuo kao glavni igrač na tržištu, a sadržaja je toliko da svoju ponudu sve više proširuje i na filmove pa tako planira producirati čak 90 filmova godišnje, a blockbusterski budžeti u pojedinim se slučajevima penju i do 200 milijuna dolara po filmu. 

Budžeti rastu, a nakon klimavih početaka s filmovima koji su češće bili "rotten" nego "fresh", Netflixova produkcija sve je češće i kritički hvaljena pa je tako "The Ballad of Buster Scruggs" braće Coen nominiran i za prestižnu nagradu Oscar. S druge strane, true crime dokumentarci i dramske serije već su neko vrijeme dobro prihvaćeni od strane kritičara pa si mnogi postavljaju pitanje i jesu li pali standardi kritičara ili se TV sadržaj poboljšava. 

"Razmjeri pričanja određene priče su se prošili, ali povećala se i ambicija. Volim pisati za TV jer volim provoditi puno vremena s likovima. Mnogo toga možete učiniti u 20 sati. Događa se isto ono što se događalo s romanima prije 100 godina. Kada sam počela pisati, prije 10 ili 11 godina, situacija je bila drukčija. Priče su trebale biti epizodične i imati temu. Bilo je to dosta formulaično, ali danas sve prolazi. Nitko ne strahuje od toga da publika neće razumjeti", objašnjava Lisa McGee, scenaristica dramedije "Derry Girls". 

S njom se slaže i David Nicholls koji je adaptirao dramu "Patrick Melrose": "Postoji više tonova i glasova, a čak i rizične serije dospijevaju na male ekrane. Nitko nam nije sugerirao da bi Patrick Melrose mogao biti pretežak za publiku ili da bi lik morao biti simpatičniji ili da bismo trebali izbaciti mračne dijelove. I bilo je odlično". 

Za sve su krivi "Sopranosi"

Ovaj pristup slobodnijem sadržaju gotovo u potpunosti možemo pripisati popularnosti briljantne HBO-ove serije "Sopranosi" koja je naglavačke preokrenula industriju i uvjerila glavešine da TV itekako može podnijeti mračnije teme i scenarije na kakve smo inače navikli u filmovima. Bila je to serija koja gledatelje nije tretirala kao manje inteligentne i nesofisticirane. Uslijedile su "Six Feet Under", "Curb Your Enthusiasm" (koja je pak najviše utjecaja izvukla iz "The Larry Sanders Show"), "Oz", "The Wire", a kasnije i "Game of Thrones". Druge mreže upustile su se u "The West Wing", "Mad Men", "Lost", "Breaking Bad" i slično. 

HBO je učinio prvi korak, a ostali su slijedili. Netflix je preuzeo pristup HBO-a, ali su postali otvoreniji za krajnje konzumente pa su im omogućili da sadržaj upijaju bilo kad, bilo gdje i pritom nisu prisiljeni iz tjedna u tjedan čekati da se pojavi nova epizoda. 

TV je odjednom postao dostupan žanrovima koji su donedavno bili nezamislivi u ovom formatu. Visokobudžetne ratne serije poput "The Band of Brothers", zahtjevni fantasy epovi poput "Game of Thrones" ili ambiciozna "Altered Carbon", samo su neki od primjera produkcije koja je podignuta na neusporedivo višu razinu.

Sve je to odlična vijest i za same glumce koji se mogu razmahati u ulogama, a više je nego očito da nekad uobičajeno zaziranje od prelaska s filma na TV ne može biti dalje od istine. To je posebno zahvalan teren za stare i nešto starije holivudske veličine koje se vraćaju u velikom stilu i to upravo u izvrsnim TV serijama. Primjerice, Michael Douglas snima "The Kaminsky Method", a starije glumice također su pronašle novi teren da dokažu svoju kvalitetu, daleko od Hollywooda koji i dalje daje prednost mlađim glumicama. Julia Roberts vratila se u "Homecoming", Sharon Stone u "Mosaicu", Winona Ryder u "Stranger Things", a Nicole Kidman i Reese Witherspoon u "Big Little Lies". Redatelji se također pronalaze na TV-u pa imamo sve na potezu od Stevena Soderbergha ("Mosaic" i "The Knick"), preko Davida Finchera ("House of Cards"), do Martina Scorsesea ("Boardwalk Empire" i "Vinyl"). 

Postoji samo jedan problem

Ukratko, granica između filma i TV-a gotovo je nepostojeća, a to potvrđuje i Nicholls koji kaže: "Kao scenarist više nemam potrebu prilagođavati se TV-u. Ne kažem da se možemo razbacivati novcem, ali danas možete učiniti puno više. Nekada smo morali paziti na lokacije ili izbjegavati scene s velikim brojem ljudi. Postojala je komorna kvaliteta za velik broj britanskih serija i to je bilo divno, ali danas imate prestižne serije kao što su 'Peaky Blinders' koje djeluju jako filmski."

I dok su sve ovo pozitivni aspekti zlatnog doba televizije, činjenica je da postoje i negativne strane. To se u prvom redu odnosi na količinu sadržaja koji je postao prevelik zalogaj čak i za one koji serije upijaju maratonski. Odlične serije prolaze nezapaženo, a tržište postaje nemilosrdno čak i za serije koje bi prije desetak godine bile veliki hit. Pronaći publiku postalo je puno teže. 

Štoviše, postat će još teže jer rast broja pretplatnika Netflixa počeo je pokazivati znakove usporavanja, a konkurencija je sve brojnija pa tako uz HBO, Hulu i Amazon stižu još i Disney+ te Appleov servis. Jačanje konkurencije ne znači nužno osipanje tržišta gomilom neupečatljivog sadržaja. Upravo suprotno.  

Pred industrijom je još jedna prepreka, a to je rad na pitanju raznovrsnosti. Koliko god se situacija kretala u pozitivnom smjeru, većinom se sve svodi na bijele muškarce. No samo je pitanje vremena kada će se i to promijeniti nabolje.

Sve u svemu, čeka nas još puno toga. No u jednom se trenutku morate zapitati tko će sve to pogledati i šteti li hiperprodukcija ne samo vidljivosti nego i opstanku kvalitetnih serija koje u moru sadržaja nikada neće isplivati.