ANA MILIN (35) ne gleda ispred sebe kad šeta rivom. Hoda uz betonski rub i gleda u more. Prvu sipu ulovila je s pet godina, uhvatila joj se na peškafondo kad su išli na lignje i otac Mladen pomogao joj je da je izvuče do broda. Prvu hobotnicu ulovila je s 11 godina, imala je 9.5 kila i osti su pukle dok je vadila iz mora. I dan danas stoje jedne osti u obližnjoj kući Jerićevih. Za slučaj da je hoba u blizini.

Do bistroa Božavka krenuli smo s rive stazom koja vodi kroz božavsko polje, na sjevernom dijelu Dugog otoka, u lijeno popodne jednog od dana najljepšeg kasnog ljeta u posljednjih nekoliko godina. Polje čini plodna crvenica i njegovo samo srce, s parcelama zemlje, čiji je svaki pedalj uređen, sa staze se vidi samo djelomično, a ostatak ovog đira prate masline raznih sorti, među kojima prevladavaju oblica i leccino, stabla smokve i tamni borovi.

Najbolja peka na otoku

Staza nas vodi do glavne ceste koja dolazi u misto, a onda i do bistroa u kojem se, čuli smo, sprema najbolja peka na otoku. Upravo zato naručili smo se ranije i između mesne, riblje i vegetarijanske, odlučili smo se za onu morsku, i to sa – hobotnicom. Koju je Ana ulovila. I krumpirima koje je sadila, zalijevala i izdubla. Dugootočka zemlja crvenica daje najukusnije krumpire. Kupovanje u dućanu ravno je blasfemiji, a toliko su dobri da ih neke familije sade dvaput godišnje.

I bili smo dobro gladni. Na prostranoj taraci dočekala nas je Ana sa širokim osmijehom i širom raširenih ruku, pokazujući da ćemo morati pričekati, ali još samo malo, peka samo što nije gotova.

"Sidnite malo, popijte pelinkovac, sad ćemo ih okrenuti."

Božavka radi od lani, a od ove godine u dvoru je nikla i mala prostorija s relativno velikim kominom u kojem se može ispeći i prase i janje, ali primarno je tu za jela ispod peke.

Pratimo ovu mladu bodulicu kako vješto razgrće ugljen, odiže peku i umjesto hobe vidimo – samo krumpire.

"Hoba je ispod, da se lipo spremi, a da se ne pripeče", kaže Ana i dugačkim priborom vadi jednu, pa drugu, pa treću hobotnicu i pruža ih po krumpirima, da još malo u'vate, vraća peku, vraća ugljen i kaže – još pet minuta i gotovo.

Peka je iskonska Dalmacija

Možemo mi tvrditi kako je janjetina na ražnju jelo za sve proslave, ona to i jest, ali peka je sveprisutno jelo u Dalmaciji, puno češće pripremano, puno manje muke za nju treba, manje i košta ako ćemo pravo, iako nikako nije jeftina, oko tog okruglog komada posuđa punog svega lijepoga okupljaju se društva, familije i prijatelji u puno neformalnijem druženju. Recimo da je janjetina level iznad po važnosti događaja, a peka onaj opušteniji dio, za prijatelje i obitelj, za manja društva, iako može nahraniti i desetke.

Ana Milin je vedra i nasmijana osoba koja neznance pretvara u prijatelje nakon samo nekoliko minuta, jedna od onih kojoj boravak na kopnu nije nešto omilio i u Zadru je većinom u nabavi ili kad nešto mora obaviti, ali i tada je nešto vuče stalno doli, na otok, stalno joj pogled bježi prema moru, lupka kažiprstom po nosu i cipelom u pod sve dok se napokon ne ukrca na brod ili trajekt.

Sva oprema mi je zapela na granici 6 mjeseci

"Skužila san da mi fali misto di mogu isti i piti i pala mi je na pamet ideja da otvorim nešto svoje. Deset godina ima od toga, išlo je sve polako i onda kad sam trebala otvoriti, prije dvi godine, došla je korona, a cila oprema za kužinu zapela je na granici i tamo stajala šest miseci. Za poluditi. Lani smo ajde otvorili nekako, ove godine smo dobri", priča nam dok hobotnicu reže - škarama.

Njen lokal jedan je od četiri objekta na Božavi koji poslužuju hranu i jedini koji nije na rivi. U novoj je kući, u starom masliniku. Ima stolove unutra i vani, na terasi koju okružuju masline među kojima najstarija njiše granama preko 400 godina.

Uz peku smo zatražili miješanu salatu, ali hoba, krumpiri i povrće bili su toliko ukusni da smo na momente zaboravili da salata uopće postoji. Balancane i tikvice isto su iz vrta Anine familije, a spektakularni preporod u ovoj peki doživio je luk (češnjak) koji je oplemenio okus hobotnice, ali i sam postao sladak i maziv.

Peka se jede tamo gdje se osjećate dobro, gdje ste kao doma, gdje se možete opustiti, smijati se naglas i ne postoji krivi način držanja bešteka. Ovdje nećete dobiti domaći kruh, posuđe nije ručno rađeno ni skupo, dapače, vinska karta nije ni duga ni reprezentativna, ali pojest ćete peku od koje će vam mirisati ruke i sjećat ćete je se sa smiješkom do idućeg ljeta, do idućeg posjeta Dugom otoku i Božav(k)i.