INDEXOV PUTOPIS

Krvavi arhipelag: Ljudski život na ovom je otočju izgubio skoro svaku vrijednost

Krvavi arhipelag: Ljudski život na ovom je otočju izgubio skoro svaku vrijednost
Foto: Vedran Buble

POTPISNIK ovih redaka u posljednje četiri godine proveo je ukupno 17 mjeseci smucajući se Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2019. godine krenuo je u novo istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Singapura, Indonezije, Novog Zelanda, Tajlanda i Japana pod zajedničkim imenom "Melački špijun".

>>> Indexov putopis: Plaća im je veće od 3500 eura, a mnogi tvrde da žive u zatvoru

Nakon sedam dana podrigivanja u baršunastom naručju Singapura bio sam spreman za svoje prve prave putničke korake u 2019. godini. Izbor destinacije pao je na Indoneziju, odnosno njen slavni tronožac Bali - Gili - Lombok koji je trebao poslužiti kao relativno reprezentativan uzorak onog što ova zemlja nudi. Ne znam zašto, je li riječ o onom klasičnom pesimizmu koji se zrelim godinama vješto prikrade i počne ih slijediti kao vjerno pseto, ali bio sam prilično skeptičan. Ispostavit će se, riječ je o predrasudi ili još bolje, početničkoj pogrešci kakve me u ovom isprogramiranom svijetu znaju prilično obradovati.

Kad je konačno odluka pala, preostalo mi je tek prihvatiti pruženu ruku najbolje prijateljice svakog klasičnog backpackera u ovom dijelu svijeta - low cost kompanije "Air Asia". Milostiva kakva jest, pozvala me u Kuala Lumpur (glavni grad susjedne Malezije), ponudivši mi direktni trosatni let za Lombok za smiješnih 19.90 eura. Da ne bude nesporazuma, riječ je o cijeni s tek sedam kila ručne prtljage, no to je otprilike meta koju sam optimistično ciljao kad sam kretao od kuće. Dakako, nije bilo lako za tri mjeseca spakirati se u oveću školsku torbu, pogotovo za dva godišnja doba, ali vježba dovodi do savršenstva.

Šanerski kralj Eskima u tropima

Ako ću biti sasvim iskren, s laptopom je backpack težio ukupno deset kilograma, međutim kad sam odjenuo duge hlače, dvije majice i jaknu te uskočio u gojzerice, težina se spustila na pristojnih osam. Da zadovoljim striktna pravila, džepove jakne još sam pretrpao raznoraznim stvarima pa sam u konačnici izgledao kao kakav Peckhamski švercer satovima. U hladnim krajevima tako odjeven moguće je proći neopažen, ali kad se u tropima pojavi jedan takav Eskim, svi dobro znaju o čemu se radi. Masku zbunjenog, ludog pa i pomalo prehlađenog turista mogao sam namještati i premještati kako sam znao i umio, ali pobjeći od etikete klošara - nikako.

Gotovo identičnu stvar, ali nešto uspješnije, već desetljećima radi i Indonezija. Pozirajući na svjetskoj turističkoj pozornici uz pitomu ljepoticu sa sjevera (Tajland), iz godine u godinu bjesomučno mijenja haljine i šminku kako bi maskirala svoje zabrinjavajuće opasne mane. Zašto to kažem? Pa svaki će putnički priručnik olako ustvrditi kako je Indonezija zapravo drugo ime za prirodne katastrofe. Monsuni, poplave, tajfuni, tsunamiji, potresi i vulkanske erupcije samo neki od kataklizmičkih procesa koji redovito plešu Kan-Kan po njenom bajkovitom, ali nesretnom reljefu.

Prozor u krvavi arhipelag i jednu od najkorumpiranijih zemalja svijeta

Ništa privlačnije površnom oku koje škilji preko pola svijeta nisu ni društvene tekovine ove zemlje koja je i za hrvatske prilike nezamislivo neuređena i korumpirana. Istovremeno, kao većinski muslimanska, izrazito je rigidna, ali i konfliktna o čemu govore brojni teroristički napadi posljednjih dvadesetak godina. Iako se u najvećem postotku događaju daleko od očiju svjetske javnosti, nemoguće je zaboraviti onaj na balijskoj Kuti iz 2002. kada su 202 osobe poginule, a 209 ih je bilo ozlijeđeno. Potencijalni problem predstavljaju i očajni standardi avioprijevoza. Od 2001. godine do danas zabilježeno je rekordnih 45 nesreća sa smrtnim posljedicama.

Indikativno, Indoneziju se danas naziva krvavim arhipelagom, ali ne ni zbog brojnih zrakoplovnih nesreća ni zbog najsnažnije vulkanske erupcije u povijesti (Krakatoa 19. stoljeće) zbog koje je umrlo više od 36 tisuća ljudi. Čak ni zbog najsmrtonosnijeg tsunamija svih vremena (Sumatra 2004.) prilikom kojeg je poginulo nevjerojatnih 170 tisuća ljudi. Kako to inače biva, ljudska ruka vođena besmislenim ideologijama često je višestruko smrtonosnija. Sve je počelo još u 17. stoljeću i to barbarskom nizozemskom kolonizacijom, a nastavilo se nemilosrdnom japanskom okupacijom 1943. godine.

Od barbarske kolonizacije Nizozemaca do "indonezijskog masakra"

Kad je po svršetku Drugog svjetskog rata Indonezija slavodobitno proglasila neovisnost, a na čelo države došao Sukarno - gorljivi antikolonijalist i dugogodišnji borac za samostalnost, činilo se kako se tim nesretnim ljudima napokon smiješi bolja budućnost. Međutim odlaskom omraženog kolonizatora, vjerske, političke, etničke i teritorijalne podjele samo su postale višestruko okrutnije. Politička nestabilnost prvih je nekoliko godina samostalnosti bila tako velika da se na čelu zemlje izmijenilo čak šest vlada, a na predsjednika Sukarna isto toliko puta pokušan atentat.

Unatoč tome, podrška Komunističkoj partiji koja mu je čuvala leđa, konstantno je rasla, što je u vrijeme hladnog rata bilo ništa doli sočni mamac za crveni alarm u Sjedinjenim Američkim Državama. Iako to nikad nije egzaktno potvrđeno, uz njihovu financijsku potporu u noći s 30. rujna na 1. listopada 1965. godine, dogodila se otmica i ubojstvo šest generala čija su tijela bačena u takozvanu Krokodilsku rupu. Vojni časnici koji su počinili ubojstva tvrdili su da su htjeli spriječiti svrgavanje Sukarna, ali sve je bilo samo paravan da vojsku preuzme stanoviti Suharto.

Suharto u trideset godina pronevjerio 35 miljardi dolara

Suludi general nedugo je zatim zaista napravio državni udar, da bi potom po nalogu Velikog brata s druge strane svijeta krenuo u obračun s Komunističkom partijom. Uslijedila su dotad nezamisliva masovna ubojstva koja su diljem svijeta postala poznata kao "indonezijski masakr". Procjenjuje se da je u svega nekoliko mjeseci, od listopada 1965. do ožujka 1966. godine, života lišeno između 400 tisuća i tri milijuna komunista, ljevičara i sindikalista. Ako vam detalji ove bizarne priče nisu poznati, možete je pogledati u dokumentarnom remek-djelu iz 2012. godine pod imenom "Act of killing".

I tko zna koliko bi okrutni Suharto ostao na čelu Indonezije kao američka marioneta (vjerojatno do smrti 2008. godine), da istočnu Aziju sredinom devedesetih nije zahvatila golema gospodarska kriza, koja je na koncu 1998. dovela i do pada njegovog ultra korumpiranog režima. Vjerovali ili ne, prema istraživanju jedne američke agencije iz 2004. godine, Suharto je bio i ostao najkorumpiraniji predsjednik u povijesti svijeta. Tijekom nešto više od tri desetljeća svog mandata, preciznije od 1965. do 1998. godine pronevjerio je nezamislivih 35 milijardi dolara.

Indonezija je i dalje turistički prilično neotkrivena

Zvučat će pomalo neotesano, ali gore pomenuti faktori u jednu su ruku i zaštitili Indoneziju od svesrdne poplave turista kakva se dogodila ostatku jugoistočne Azije posljednjeg desetljeća. Zaštititi naravno uvjetno rečeno jer je 2017. godine posjetilo 14 milijuna ljudi, no s obzirom na to da gotovo trećina otpada samo na Bali, a riječ je o izrazito jeftinoj destinaciji s petnaest tisuća zavodljivih tropskih otoka, ta brojka i nije odveć pretjerana. Za usporedbu, Hrvatsku je iste godine posjetilo 17 milijuna, a Tajland više od 36 milijuna turista.

Igrom slučaja ni moj prvi, i to Michelangelovski oprezni, dodir s četvrtom najmnogoljudnijom državom svijeta (264 milijuna stanovnika) nije bio obećavajući. Prije svega jer sam iskazao priličnu dozu neznanja. Za razliku od ostatka JI Azije, u kojem siječanj i veljača predstavljaju vrhunac turističke sezone, čitaj lijepog vremena i zabave, monsunske kiše u Indoneziju stižu posljednje pa su to u teoriji dva najgora mjeseca za posjet. U vrijeme mog boravka sinoptička situacija izgledala je upravo vraški loše, s ne desecima, već stotinama najavljenih biblijskih pljuskova.

Prvi susret s Lombokom nije prošao najbolje

No nisu samo potencijalno loši vremenski uvjeti utjecali na moje raspoloženje, već i prvi susret s ljudima na Lomboku. Za razliku od hinduističkog Balija koji se hvali svojom slobodoumnošću, ovaj otok površinom dvaput veći od Istre, njegova je sramežljiva muslimanska sestra na kojoj se raskalašeno dijete turizma svako malo na ovaj ili način sapliće i pada. Što se, dakle, dogodilo? Po slijetanju u zračnu luku, e da bi uštedio 70-tak kuna koliko su tražili vječno gramzivi taksisti (ruža je ruža pa makar na kraj svijeta nikla), ukrcao sam se u raspadajući autobus za Senggigi, mjestašce na sjeveru otoka koje je trebalo predstavljati polazišnu točku istraživanja.

Na moje nemalo iznenađenje, dva sata kasnije, kao jedinog preostalog putnika u busu, vozač me izbacio na ulicu čak sedam kilometara od hostela. Bilo je nešto prije ponoći, nigdje nije bilo ni žive duše, a ja sam mrtav umoran sjedio na svom backpacku i razmišljao kako sam dobro nanjušio kvarni karakter zemlje u koju sam stigao. Neko vrijeme pokušavao sam ustopirati prijevoz, a onda sam prčkajući po mobitelu nabasao na aplikaciju Go-jek, lokalnu verziju Ubera. U svakom slučaju valjalo je probati. Iako me odmah spojilo s jedinim dostupnim vozačem, nisam se previše nadao.

Go-jek kao spas u tami

Međutim nije prošlo ni pet, šest minuta kad je iz mrklog mraka izronio mladić na prdekavom taxi-motoru. Kakva sreća! Da budemo načistu, često znam psovati tehnologiju jer njeguje svakojaku nesposobnost i pritom nas uskraćuje za brojne užitke samostalnog otkrivanja, no u tom trenutku nisam mogao skriti oduševljenje. Jureći na omalenom skuteru prema hostelu, sa širokim osmijehom na licu koji pomalo bezobrazno otkriva asimetriju mojih sjekutića, nisam mogao no iskreno se ne narugati vlastitoj dvoličnosti. I baš kao u nekoj romantičnoj komediji Woodyja Allena, od tog trenutka stvari su dramatično krenule nabolje.

Onog agresivnog vozača autobusa zamijenili su jedni od najsimpatičnijih i najgostoljubivijih ljudi koje sam ikad imao priliku upoznati. Istovremeno, ispostavilo se kako su vremenske prilike odnosno neprilike od one vrste zbog kojih lokalne Vakule ne mogu spavati noćima. Običnim rječnikom, vjerodostojnu prognozu nemoguće je plasirati, a ne ispasti budala. Tako se ono što je najavljeno kao trodnevni potop pretvorilo u sunčano-oblačni vikend s povremenim pljuskovima, što je u konačnici bilo idealno za lutanje jer je obuzdavalo na trenutke monstruoznu indonezijsku sparinu.

Karaoke - Coffee - Spa

Čak se ispostavilo kako je potpuni izostanak turista, koji me isprva zabrinuo (australska bakica kao jedini gost hostela), najbolje što mi se moglo dogoditi. Otok sam upoznao u naličju kakvog ga većina nema prilike vidjeti, zašavši u krajeve u koje bljedunjavo europejsko lice nije kročilo godinama. A do koje su mjere ovdašnji ljudi turistički neiskvareni i naivni lijepo ocrtava ono što smatraju vrhuncem marketinške domišljatosti. Na pročelju jedne neugledne zgrade u Mataramu golema svjetleća reklama vrišti: "Karaoke - Coffee - Spa". Tko li se, majku mu, usudio spojio ove tri stvari?

Nije ih za kriviti, reći će nekolicina stranaca koji žive na Lomboku. Jednostavno pokušavaju preživjeti nakon stravičnog kolovoškog potresa. Obnova još traje, a kako su kišna sezona, odnosno izostanak turista, došli u najgore vrijeme, potraga za svježim priljevom novca poprima očajničke razmjere. 29. srpnja 2018. godine Lombok je u ranim jutarnjim zatresao potres jačine 6.4 po Richterovoj ljestvici, praćen s još dva jača (6.9) što je dovelo do nezapamćene katastrofe. 563 osobe poginule su na licu mjesta, 700 tisuća kuća potpuno je ili djelomično srušeno, a više od 400 tisuća ljudi premješteno u evakuacijske kampove što su kao maslačci razbacani po otoku.

Lombok će se još dugo opravljati od stravičnog kolovoškog potresa

Devastacija na sjevernom dijelu otoka epskih je proporcija, gotovo da nema kuće koja je ostala čitava. Ljudi su mjesecima živjeli bez električne energije i pitke vode, a većina žitelja ruralnih područja nije imala izbora no preseliti se u velike narančaste šatore koje su nevladine organizacije postavile za prvu pomoć. Nažalost, značajnija financijska intervencija indonezijske vlade sasvim je izostala, a unesrećeno stanovništvo dobilo je tek mizernu humanitarnu pomoć koja je označila početak utrke s vremenom. Bilo je potrebno osigurati pitku vodu i struju te izgraditi kakve-takve nastambe prije početka monsunskih kiša.

Kako se više nitko nije usudio graditi ciglene kuće, drvene barake počele su nicati kao gljive poslije kiše, iako je bilo jasno da će već s prvim jačim kišama drvo početi truliti, a kuća se raspadati. Danas, dvjestotinjak dana poslije, sedamdeset posto srušenih domova donekle je obnovljeno, međutim trideset posto nesretnika i dalje spava u šatorima, izloženi strašnim kišama i razornim vjetrovima. Posljednjih tjedana često se znalo dogoditi da oluja tijekom noći doslovce razdere šator kao aluminijsku foliju pa su oni koji spavaju u njima po tko zna koji put ostaju bez krova na glavom.

S ovim potresnim scenama za sada ću se oprostiti od vas, a u sljedećem nastavku pročitajte i pogledajte kako izgleda dramatična svakodnevica tih nesretnih ljudi. Na poziv jednog mladića kojem su dva člana porodice poginula u potresu, gotovo cijeli dan proveo sam u selu Sambik Jengkel Perigi, susrećući se s nevjerojatnim razmjerima prirodne katastrofe koja je zadesila Lombok. Ljudski život na ovom tropskom otoku gotovo da je izgubio svaku vrijednost, a na prvi pogled čini se kako su se sasvim pomirili da ih život iz dana u dan iznova gazi. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara