Ludi život jugoslavenskih studenata u Domu na Savi: "Mačke idu iz sobe u sobu"

Ludi život jugoslavenskih studenata u Domu na Savi: "Mačke idu iz sobe u sobu"
Ilustracija: Youtube

SUDEĆI po izvještajima iz 1970. godine, tadašnji studentski život nije se mnogo razlikovao od života današnjih studenata. Učenje, zabave i druženje s djevojkama i tada su bili na vrhu liste prioriteta.

Studentski život - eto to ti je poezija! Vri sve od pustih ispita, obaveza, polaganja i padanja... Ori se pjesma - mladost tako potvrđuje svoje ispite - i svoje godine. Skine se s vrata mehanika, logika, anatomija, rimsko... I studenti slave - žive svoj život!

... Sunce se spuštalo k zapadu. Dan bližio kraju. Ugodno jesensko predvečerje. I grad mladosti - Studentski dom "Sava" živio je svoj uobičajeni život. Obale Save mamile su u šetnju, a miris pomlađene trave opijao je mladenačkim zanosom brucoše i apsolvente, opijao studentske godine. Prostrani tereni "Mladosti" puni su onih željnih nogometa, tenisa, košarke... željnih rekreacije i barem malo zaborava od svakodnevnih Newtonovih zakona i Marxovih citata. Bar mali zaborav i plove studentski zagrljaji skupa s valovima Save, spojeni u istinskom stisku ruke, plove u svoje pristanište. I život je tekao...

"Ajdemo, Jure, da popijemo koju čašicu na 'Mladosti'... Pa jesi li položio juče ili nisi?!..."

"Ajdemo, stari... a nećemo kad ostarimo..."

Išli su dolje prema Savi, sjeli za stol i uz veseli razgovor ispijali neki sok, pivo, ili nešto drugo. A kad njihov "gradić" prekriju kasni sati, zagrmi iz sveg grla omiljena ganga.

"Ej, ja baraba i barabit ću se, doći će vrime i oženit ću se"...

A "baraba" je imao u džepu posljednju hiljadarku od studentskog kredita. Jedna hiljadarka i još "samo" deset dana do kraja mjeseca. No, zar je to važno?! Glavno da je anatomija iza njega. Glavno da su svi sretni i mladi! Oni to jesu. Oni to mogu i s jednom hiljadarkom u džepu.

Moja draga sobica

Zatekao sam ih ispred paviljona broj 2. Ante, Jakov, Tomo, Jure, Smiljan, Ferdo, Toni... Raspravljali su, unosili sebe u svaki pokret, svaku riječ, smijali se, pravili viceve. Očito - Dalmatinci. Njih je tu najveći broj. A to je i njihov glavni grad... I oni su glavni...

"... Ma ajde ti spavaj kad oni berle jutros navijo sat u četri, pa trubi pola ure ka vatrogasna kola. Ne moreš, brate, poslin zaspat da se ubiješ. A moraš se probudit... Zvrči ka ludo..."

- A ti, šta ga slušaš?! (dobacuje Jure, uživajući u njegovoj muci)

- Šta ga slušan! I ti ga sad tupiš... To ne triba slušat, razumiš. ... To moraš slušat i bok!... A da mi ga se dočepat, otiša bi u sto komada... Ajde ti onom šašavom Stipi dokaži... Kad on trubi, on se smije jače od njega i počen urlikat ka bisan pas. Ne zna se ko je luđi - on ili ono starinsko klepetalo...

- Ma nije to ništa - upada Ferdo - u mene ti na hodniku jedan Bosanac stalno slavi. Kad ga pitaš šta je sad ove večeri - on ti se nasmije pa veli: "Rođendan, kolega, rođendan!"... 

A prije pet dana to isto kaže. I ajde budi pametan... Dođen ti ja da ga upozorim kao katni, a on ka mila majka, valja očima i jedva miče jezikom: "Ajde, kolega, da kucnemo. Provaj... pravo dalmatinsko vino"...

- Tebi mrsko pit, a, stari - podbada ga Jure.

- Ma čuj, nije mrsko, ali šta priđe, priđe. Vika, dobacivanja, puste "mačke" u sobu iz sobe... oš - neš moraš pogledati... A mojoj pedagogiji prođe rok...

- A šta nisi iša privatno ki Ante - opet će Jure.

- E šta nisam?! A di ćeš nać jeftinije! Privatno moraš izbrojit najmanje dvaest krpa, a di su pare, stari. Mora bi dat skoro cili kredit, a šta ću isti onda... Lako je Anti - on je bogataš, vidiš kakve moderne postole nosi...

- O jadno ti bogatstvo - uskače Ante - ja nemam šta večerat, a on spominje niko bogatstvo. Rugaj se ti sa sirotinjom, rugaj. Uzet ću ja nove postole od dvedeset jurki, pa makar ne ima šta isti deset dana... A čuj, to ti svejedno. Vamo je lakše radi učenja, ali je duplo skuplje. Još ako ti je gazdarica na đavla, moreš selit odma. Bolje ti je na ulici. Moja je srićom dobra, pa se isplati. Inače...

- Ajde, ne bi ja da svoju sobicu za pet privatnih i za pet gazdarica. Diš nać vaku slobodu i uživanciju, ajde reci. Pogledaj kakvi je to gušt ispružit se po komodu na svojoj postelji i niko ti ne prigovara. Sloboda je tu, a to se ne plaća. Ne bi brat ovlen još za deset godina. Kad mi dođe da zapivam i bacin jednu briškule, nađemo klapu i za stol do ponoći. A ajde ti kod svoje gazdarice. Ja ti nikidan dolazin, a ti me stalno potežeš za rukav: "Polakše, ovane, spava mi gazdarica u drugoj sobi, probudit će se."

Ante ga je kiselo gledao i najrađe bi ga udario, ali to bi značilo samo da potvrđuje Jurine riječi i pospješuje ionako živu "zafrkanciju" na svoj račun. Bolje je šutjeti. Jer kad Jure kaže - moja draga sobica - gotovo je. Tako je - "pa puka osta". A takvih ima mnogo. Svi, ili gotovo svi, koji okuse čari te sobice i njen život, teško ga više mogu mijenjati za neki drugi. Teško mogu i zamisliti da im netko više može pružiti od te male sobice. To je pravi kutak za njih. To je njihov svijet.

I zato - najbolja je studentska sobica!

Cimere, došla ti je mačka

- ... Ne. Ne. Nema ti života do ovog u domu. Za mene nije student ko nije tu proveo bar godinicu. Taj ne zna što je pravi studentski život. Niti more znati. Ja bi podilijo studente u dvije grupe i pisa bi in to u indeks: oni iz doma i oni što ne znaju pravi smisao te riječi. Ti drugi su u stvari polustudenti. Pravi su samo ovi iz doma. Tu se nauči svašta. Tu je pravi studij. Tu čovik nauči kako se živi, pati, gladuje, voli, kako se ruga životu, a i on tebi. A život te i osposobljava za život. Ako si prošao kroz rešetke ovih zakona - ne boj se! Diploma je istinska, životna, važeća za sva vremena... I ko to da zaboravi!

... Sjećaš li se ono kad je Vladi došla mačka prvi put u sobu i mi pripremili neki žur u čast ne znam čega. Gucnuli malo i oko pola noći Pero će Vladi: "Cimere, svlači moju jaketu." Ko to da zaboravi! To se može samo tu doživjeti - i nikad se ne može zaboraviti. Nikada!...

A znaš ono kad je došla Stipina Ivanka. On ti gledao televiziju: sjećam se da je bila neka važna utakmica za kup. Nije bilo mjesta ni na hodniku, tolika je gužva nastala. Na pola utakmice zove Joško: "Cimere, cimere, došla ti je mačka" ... I cimer brže izletio iz dvorane, a Joško lijepo sjeo na njegovo mjesto. Ovaj došao pred vrata, a na njima poruka: Cimere, oprosti, jako sam umoran i ne mogu stajati na nogama. Voli te, tvoj cimer! ... Kakva je to scena bila, ma da poludiš! Kasnije se Vlado nije dizao, pa da dođe sto mačaka. A bilo je slučajeva kad je Ivanka dolazila. No - morala je čekati - u zahvalnost cimeru.

Ilegalka se sama odala

I tko to da zaboravi! Nitko! A kako i zaboraviti da ti je bilo dvadeset godina?! Kako - kad pred mojim očima lete iz kuta u kut jastuci i koš - to Duci i Toni igraju odbojku u svojoj sobi. A Veljko im asistira i moli da upadne u igru. "Donesi kil grožđa, pa moreš. Brucoši nemaju pravo da uživaju počasti starih studenata. A ti si naš - pa ćemo ti se nekako smilovati. Samo donesi grožđe... I još večeras moraš skuvati večeru. Nađi tavu i jednu kašiku. Mi imamo jedan pijet. Jasno"...

Tamo u njihovu paviljonu priča se nastavljala. Ispijala se kava, zavirivalo u dno šalice. Dragica, Zora, Ankica, ... ponudile su nas sirom i jajima. Nismo mogli odbiti. Bilo je ukusno - zahvaljujući dobrim kuharicama, ali i pomisli da se jede u studentskom domu..."

"A ima ti svašta - dobacuje mi Marija. - Ali neću nikada zaboraviti kad je jednom upala kontrola iznenada u sobu. Imala sam dvije ilegalke. Jedna se brzo našla u ormaru, a druga se trudila da se nađe pod krevetom. I u tom trudu zatekne je pogled s vrata i zvonki glas zateče joj stopala što su virila ispod kreveta: 'Ajde, kolegice, ko da vas ne vidimo?'... Uto se ona izvuče ispod kreveta, a ona iz ormara iskoči kao iz vedra neba, na zaprepaštenje nas u sobi i onih iz kontrole... A svi smo se nasmijali. Što smo drugo mogli!"

I svuda priča, dobacivanja, raspravljanja: o fakultetu, modi, "tipovima" i "mačkama". Igra se nogomet i uvijek stara imena i vječiti derbiji: Mate, Nono, Deni, Srećko, Džaja... Navijanje, šetnja, zabave, pjesma...

"To ti je prava poezija - bez rime i određenih strofa - ali od srca", pričala je Zora - pričala od srca...

- Ma je ova moja piše u pismu... kakve izreke, usporedbe, epiteti, kakva poezija. Ni sam Petrarka ne bi ovako - uvjeravao me Duci i pokazivao posljednje pismo.

"Ne bi, cimere, ne bi! Pa Petrarka nije ONA!"

... Išli su lijevom obalom Savskog nasipa, držeći se rukama, držeći se obale. U njima je plamtjela mladost

- čista, jaka, neukrotiva. Na nemirnoj površini pjenušave Save grlili su se valovi bakrenasta sjaja. U šumu njihova nestajanja podigle su se oči, zatečene spoznajom da su se srele. I prvi poljubac, možda prvi u životu, potvrđivao je taj trenutak u trzajima davno sanjane melodije...

I tekla je Sava, tekla u nepovrat. Na njenim obalama, tražeći svoje obale, išla je zagrljena mladost, rađali se i umirali snovi u našoj svakodnevnoj stvarnosti. I tako iz dana u dan.

Iza njihovih koraka, stariji za neko mučno vrijeme, podigao sam ispisani papir, koji se njihao na pobješnjelom vjetru, ispisan tamo u davnim danima:

"Vjetar je pjevao u krošnjama golim
Ona pokraj mene tresla se ko prut;
Jurilo vrijeme preko Savskog mosta...
Možda nam se tada razdvojio put?!"

Da! Možda se put razdvojio? Ali da bi to mogao, morao je prije biti spojen. Morao je! I bio je - baš kad se posljednja hiljadarka stiskala u džepu, a do kraja mjeseca još "samo" deset dana.

Bilo je to tamo - u studentskim danima. U vječno nedopjevanoj POEZIJI!

Napisao: Božo Šimleša (Plavi vjesnik, 1970.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara