BALI je za mnoge pravi sinonim zemaljskog raja – otok bujnih džungli, dramatičnih vulkanskih vrhova i beskrajnih pješčanih plaža koji svake godine privlači milijune posjetitelja. No jedna bivša stanovnica otkriva da život na "Otočju bogova", kako ga često nazivaju, izgleda drukčije kada se makne sjaj Instagrama i promotivnih razglednica.

Umjesto bezbrižne egzotike, iseljenici se nerijetko susreću s iscrpljujućom birokracijom, nedovoljno opremljenim bolnicama, zagađenjem, skrivenim troškovima i životom u svojevrsnom "balonu" koji je često daleko od stvarnog indonezijskog života.

Bali je 2024. zabilježio čak 16.4 milijuna međunarodnih i domaćih dolazaka, dok na otoku živi oko 4.2 milijuna ljudi. Kako broj turista i iseljenika raste, sve se glasnije čuju i oni koji upozoravaju da svakodnevica na otoku nije uvijek idilična. Ainura Kalau, koja je sa suprugom devet mjeseci provela u popularnom Cangguu, opisala je niz izazova – od infrastrukturnih problema i stalne borbe s vizama do zagađenja i osjećaja sve veće izoliranosti, zbog kojih su na kraju odlučili napustiti otok.

Stres odmah na početku 

Prema njezinim riječima, već na početku boravka naišli su na "iscrpljujući" režim za izdavanje viza. Većina stranaca dolazi s turističkim vizama koje treba obnavljati svakih mjesec ili dva. I uz pomoć agenta, to je redovito predavanje putovnice i stalno planiranje.

"Ta vas neizvjesnost izjeda. Nikad se u potpunosti ne udomaćite jer znate da vam je vrijeme, koliko god ga obnavljali, zapravo ograničeno. Teško je dugoročno se vezati uz bilo što kada vam je pravni status uvijek privremen", kaže Kalau.

Neadekvatna zdravstvena skrb

Manje zdravstvene tegobe lako se rješavaju, no ozbiljniji slučajevi mogu značiti hitnu evakuaciju u Singapur ili Bangkok. Kalau se prisjetila prijateljice kojoj je sumnjalo na upalu slijepog crijeva, a lokalna bolnica nije bila opremljena za operaciju – osiguranje joj je organiziralo hitan let. Osiguranje koje pokriva takve evakuacije, upozorava, "iznimno je skupo", pa ga mnogi mlađi iseljenici izbjegavaju.

Zagađenje koje je sve teže ignorirati

Iako je Bali poznat po prirodnim ljepotama, Kalau tvrdi da je ekološka situacija zabrinjavajuća. "Otok ima ozbiljan problem sa smećem – vidite ga uz ceste, u rijekama, a more ga izbacuje na brojne plaže tijekom kišne sezone", piše.

Još jedan problem je paljenje smeća uvečer, praksa koja stvara guste oblake dima i, tvrdi, utječe na zdravlje stanovnika. Njezin suprug borio se s kroničnim sinusitisom, a ona je razvila uporan kašalj.

Život u iseljeničkom "mjehuru"

Canggu, Seminyak i Ubud postali su središta digitalnih nomada – i mjesta s vlastitim, pomalo izoliranim mikrosvjetovima. "Kafići su puni stranaca koji naručuju avokado tost i specijalnu kavu, a mnogi prođu polugodišnji boravak bez da nauče ijednu riječ indonezijskog", kaže Kalau.

Razlika u prihodima je golema: mjesečna najamnina za luksuznu vilu nerijetko iznosi koliko lokalna obitelj potroši u pola godine.

Površna i prolazna prijateljstva

Iako je Bali poznat po živoj društvenoj sceni, stalne promjene stanovnika rezultiraju vezama koje rijetko postanu dublje. "Svi dolaze i odlaze. Zbližite se s nekim, a on ode za mjesec dana. Ciklus upoznavanja stalno se ponavlja", kaže.

Nadalje, osjetila je i svojevrsno natjecanje – tko putuje na "najkul destinacije" i čiji je život na društvenim mrežama "najzavidniji". S vremenom, kaže, to postaje naporno.

Infrastruktura koja ne prati potrebe

Za digitalne nomade, stabilna infrastruktura ključna je za rad – a na Baliju to često nije slučaj.

Struja je, kaže, redovito nestajala, pa su plaćali dva različita internetska operatera. U njihovoj su vili imali problema s plijesni, poplavama, lošim tlakom vode i posljedicama jakih kiša. Stres povećavaju i prometni kaos te rizici vožnje skuterom.

"Povoljan život" koji često to nije

Iako Bali ima reputaciju jeftine destinacije, Kalau tvrdi da se to rijetko odnosi na iseljenike. "Možete živjeti jako jeftino ako jedete lokalno, izbjegavate turističke zone i živite kao lokalci. Ali većina iseljenika želi lijepu vilu, zapadnjačku hranu i coworking s dobrim internetom", kaže.

Kada su uračunali vize, kvalitetno zdravstveno osiguranje, povratne letove i više cijene u popularnim zonama, shvatili su da im se ušteđevina znatno topi. Uz sve to, vlaga i plijesan brzo uništavaju odjeću i elektroniku – još jedan "skriveni trošak".

Usamljenost i osjećaj da tamo ne pripadaju

Na kraju, presudnu ulogu odigrao je emocionalni teret života između dviju kultura. "Nisam bila turist, ali nisam bila ni pravi stanovnik", priznaje. Tijekom boravka propuštali su važne obiteljske trenutke, vjenčanja, okupljanja – iskustva koja se ne mogu vratiti.

"Negdje oko sedmog mjeseca života tamo počela sam osjećati usamljenost koja nije imala veze s brojem ljudi oko mene. Nedostajalo mi je imati korijenje. Biti dio zajednice kojoj doprinosim nečim više od turističkih dolara", zaključila je.