Foto: Dvoje

NIJE proteklo mnogo vremena od onih dana kada je publika po kinima gledala intimne scene između glavnih junaka, čije su se granice slobode kretale do poljupca. Danas su  ekrani u kinima i TV ekrani preplavljeni slobodnijim erotskim scenama, i to scenama koje ponekad zadiru i pornografiju.

"Filmski poljubac" se prenio na ulice, u parkove, kavane, disko­klubove...

U velikim gradovima "javni" zagrljaj je postao svakodnevna pojava. Pa ipak, takvo ponašanje mnogi, a naročito stariji, i sada osuđuju.

Je li poljubac i svaki drugi oblik ispoljavanja nježnosti na javnom mjestu izraz ljubavi, ili nepoštovanje pravila društvenog ponašanja?

U pretprošlom broju postavili smo ovo pitanje mladićima i djevojkama iz Sombora i sociologu prof. dr Manojlu Gluščeviću iz Beograda. Ovom prilikom dajemo riječ građanima Beograda i psihologu Božici Vidanović.

Evo što o tome misle građani Beograda:

Svetozar Spirić, umirovljenik:

­ Meni osobno ne smeta takvo ponašanje mladih. To je njihovo vrijeme pa neka se provode ako im to pričinjava zadovoljstvo.

I moja generacija je u mladosti imala kontakte, ali su oni bili tajni. Naše oko, ipak, nije naviklo na toliku slobodu, pa to na prolaznike ostavlja neugodan utisak. Zbog toga bi trebalo da svi budu suzdržaniji na mjestima gdje ima puno ljudi.

Na televiziji sam vidio da se u drugim zemljama ponašaju još slobodnije. Takvo eksplozivno ispoljavanje ljubavi, međutim, ne odgovara našem mentalitetu.

Dragan Sarić, vozač:

­ Nedavno sam na nogometnoj utakmici prisustvovao takvoj "ljubavnoj predstavi" na tribinama da sam sve vrijeme crvenio pred svojim šestogodišnjim sinom.

Odgovarajući na njegova mnogobrojna pitanja, objašnjavao sam mu da se teta i čika samo šale. Takva "šala" za mene je ne samo znak nepristojnosti već i grubo izazivanje okoline i lično ponižavanje. Za sve ima mjesta i načina, pa i za milovanje, zar ne?

Spomenka Golubović, umirovljenik:

­ Kad dvoje mladih šetaju zagrljeni, sigurno je da ih vezuje ljubav. Tada je prijatno gledati ih. Ali, kad pretjeruju, treba okrenuti glavu. Granice pristojnosti moraju postojati.

Oni kojih ih ne poštuju su, uglavnom, besposličari i površni ljudi.

Anka Bulatović, medicinska sestra:

­ Svako ima pravo da voli kad hoće i gdje hoće. Poljubac je izraz ljubavi, bez obzira gdje se davao. U njemu nema ničeg nepristojnog niti uvredljivog po okolinu.

To što se ljubav ranije krila, ne znači da su se ljudi manje voljeli. Vrijeme tajnih sastanaka je prošlo; ljudi danas mnogo više pokazuju svoje pravo lice.

Vasilije Ciljević, fotograf:

­ Oni koji se ljube na javnom mjestu nisu zaslijepljeni ljubavlju. Neki to čine zbog nepromišljenosti, drugi u afektu, a neki da bi se istakli.

Zaljubljeni traže skriveno mesto za ljubav.

Siniša Bakarac, prosvjetni radnik:

­ Prava ljubav ne poznaje stid. Kad čovjek voli, cijeli svijet je njegov. Poljubac na ulici, pod uvjetom da se ne pretjeruje, nije nikakav prekršaj etike i bontona. Naši ljudi su u tom pogledu još uvijek stidljivi. Na našim ulicama gotovo da i nema pretjerivanja.

Božidar Cvetković, radnik:

­ To je više avantura nego izraz ljubavi. Mnogi muškarci na taj način žele da se pokažu i dokažu. Dok ljube jednu djevojku, već gledaju drugu. Prava ljubav, međutim, nije za gledanje.

Tair Muharemović, vozač:

­ Poljubac na javnom mjestu ­ ne znam čemu to? Okolini, naročito starijima, to bode oči. Roditelji u takvim prilikama, obično pomisle na svoju djecu koja na ulici, eto, mogu svašta loše da vide.

Božica Vidanović, psiholog: Zašto zvonimo na uzbunu?

Ulica nije krevet ­ činjenica je koju ne treba dokazivati. Otkuda onda asocijacija: ulica krevet? Ne pravimo li mi sami tu vezu, umjetno i providno, u želji da prodikujemo drugima, da nekome, najčešće mladima, zamjerimo što čine ono za što mi nemamo hrabrosti, što nam kruti odgojni postupci i norme ponašanja ne dozvoljavaju.

Lakše je kritizirati nego priznati sebi, da netko nas, ili da mi nekoga sistematski lišavamo jedne od najljepših ljudskih osobina spontanosti.

Zvonimo na uzbunu, a opasnosti nema.

Ako je i ima, ona sigurno nije tamo gdje je mi vidimo.

Ako se pojedinac, emocionalno nezrela ili bolesna osoba, ponaša na ulici na način koji vrijeđa našu ličnost i time napada na prihvaćene norme ponašanja, to još uvijek ne znači da nam naša građanska savjest nalaže da zazvonimo na opću uzbunu, da pojedinačne slučajeve tretiramo kao pojavu.

Vid ponašanja koji je u jednoj sredini češći nego u drugoj, ne znači da je i društveno neprihvatljiv. Izljevi nježnosti na javnom mjestu su izraz ljubavi i prijateljstva, u najširem smislu te riječi. Majka će, na primer, poljubiti na ulici svoje dijete bez obzira da li je u tom momentu promatraju tisuće nikada viđenih očiju.

Pri iznenadnom susretu s prijateljem kojeg dugo nismo vidjeli, pozdravit ćemo se spontanim bacanjem u zagrljaj, ponudit ćemo mu svoj obraz i potražiti njegov.

Rođake, najčešće, pozdravljamo zagrljajem i poljupcem, čak i ako je od posljednjeg susreta protekao samo jedan dan.

Voljenu osobu susrećemo raširenih ruku.

Koliko erotskog, a koliko kurtoaznog i naučnog ima u tim poljupcima i zagrljajima? Sve se to, između ostalog, događa i na ulici i samo zbog te činjenice ulica nije i ne može biti krevet. Drugo je pitanje zašto smo spremni da sve pozdrave, zagrljaje i poljupce u kojima sami ne sudjelujemo, svrstamo u erotske i ljubavne. Pravih erotskih izljeva ljubavi na ulici skoro da i nema,

ili se, bar, mogu zanemariti.

Zašto onda prodikujemo?

Možda na taj način žalimo što su nam tradicija i običaji u tolikoj mjeri smanjili manevarski prostor za izljeve nježnosti da se sve više gušimo i samokontroliramo, što postaje opasno po našu egzistenciju.

Stalno smo u jednom strahu, u grču da nas neko ne vidi, da netko "pogrešno" ne protumači naše postupke i ponašanje uopće.

Nepotrebno je, a i štetno po naše mentalno zdravlje, da se u tolikoj mjeri borimo protiv emocija i sputavamo njihovo ispoljavanje.

Evidentno je da se mladi na ulici ponašaju različito od odraslih, zrelih osoba.

Mi smo svjesni njihovih postupaka, spoljašnjih manifestacija njihovog ponašanja, ali samo oni svjesno osjećaju svoje potrebe i trude se da ih zadovolje na način koji nije u neskladu sa uobičajenim načinima ponašanja.

Prvo "Pomiluj seku", a onda "To pec, pec!"

Razumljivo je, onda, što kod njih izaziva revolt i otpor naša navika da ih kritiziramo u "njihovom"

interesu. Sudove o ponašanju možemo donositi (neophodno je nenametljivo usmjeravati mlade) ali se treba čuvati od presuda.

Prije nego što, grubo rečeno, osudimo njihove postupke, trebamo se podsjetiti da se oni nalaze u procesu sazrijevanja i da moraju vidno manifestirati neke od karakteristika razvojnog perioda  kome se nalaze.

Sastajanje je najčešći način u međusobnom zbližavanju mladih. Zajednički izlasci na ulicu, kino, disko­klub... osiguravaju najugodnija, a možda i najvrednija iskustva koja mladi stječu u procesu međusobnog upoznavanja i zbližavanja.

Ti zajednički grupni izlasci pri kojima se, po našem mišljenju, ne zna ni tko je kome rod, ni tko s kim i zašto ide, imaju svoju unutrašnju harmoniju, jak razlog za održavanje i trajanje. Baš zbog toga se zajednički izlasci u mladosti najduže pamte i najčešće prepričavaju.

Kad raspravljamo o ovoj temi ne smijemo zaboraviti da je jedan od najaktualnijih problema adolescencije, promatran kroz prizmu našeg porodičnog odgoja, problem osamostaljivanja mladih.

Moramo biti spremni i moramo činiti aktivne napore da omogućimo mladima da urastu u društvo i da im postupno ustupamo obveze i prava koja su rezervirana samo za odrasle i zrele jedinke.

No, da se vratimo na osnovnu dilemu. Rezultati nekih istraživanja sve više nas upozoravaju da se otuđujemo jedni od drugih, da se u igranju svojih uloga sve više emocionalno kontroliramo i kočimo i da, pri tom, jedna od urođenih čovjekovih potreba ­ potreba za dodirivanjem ­ ne gubi ništa u svom intenzitetu.

U najranijem djetinjstvu tu potrebu potičemo odgojnim postupcima: "Pomiluj seku", "Poljubi baku", a ubrzo počinjemo da je sputavamo, opet odgojnim metodama: "To pec, pec", "To bode" i slično.

Dakle, prvo sigurnije upoznavanje sa svetom u koji beba ulazi ide preko dodira i dodirivanja. Dodirom učimo i osjećamo.

Ali, ne treba svako dodirivanje okvalificirati kao seks. Ako u dodiru ima nečeg što bi se moglo nazvati erotskim, onda je to samo u pozitivnom, prijatnom smislu, pa ga ne treba osuđivati. Dodirom se uči, saznaje, pa zašto onda neka saznanja o seksu i erotici hoćemo da eliminiramo.

O potrebi i ulozi dodira najbolje govori činjenica da pravo građanstva sve više stječe i jedna nova metoda u liječenju ­ grupna terapija dodirom ­ jer se tako lakše i sigurnije uspostavlja prava veza sa stvarnošću.

Možda bismo najviše učinili ako umjesto razrješenja dileme: da li su izljevi nježnosti na javnom mjestu izraz ljubavi, damo odgovor na pitanje: koliko bolesnih osoba šeta našim ulicama...

Zabilježila: Višnja Vukotić (Dvoje, oktobar 1975.) 

Podsjećamo, Index u suradnji s YugoPapirom svakog ponedjeljka predstavlja najbolje iz prošlosti. Usporedite što se otad promijenilo, prisjetite se kako se nekad živjelo ili, ako ste nešto mlađi, kako je tada izgledao život.