Ne bi li bila vrh vijest da su svi hrvatski izvođači odustali od Dore (zbog Izraela)?
VEĆ DRUGU godinu zaredom Eurosong zbog Izraela prolazi kroz drame i prijetnje bojkotom zbog činjenice da je (neeruopskoj) zemlji koja provodi aktivni genocid i dalje dopušteno sudjelovanje. Posebno ako u obzir uzmemo da je Rusija s istog tog natjecanja torpedirana zbog rata u Ukrajini. Konstatirati da se radi o licemjerju Europske radiodifuzijske unije (EBU-a) bilo bi suvišno jer ako je nešto očito, to je ovo uporno i iritantno racionaliziranje odluke da Izrael ostane i kompletno neuvjerljivog drobljenja o tobožnjoj "apolitičnosti" Eurosonga.
Da, Eurosong je mjesto ljubavi, mira, neopterećene zabave i šlagera, ali kroz sve to oduvijek je bila provučena politika i ovo ograđivanje, ali i napadanje zbog ispolitiziranosti je u najmanju ruku smiješno. Eurosong se guši politikom na gotovo svakoj razini, od samih pjesama, preko glasanja pa sve do odluka da se nekog izbaci ili ostavi.
Ono najbitnije, politika je tu od samih početaka.
Morrocanoil ili nešto više?
Možemo trubiti o tome da je EBU prepun beskičmenjaka ili da odgovor leži u velikom sponzoru natjecanja, Morrocanoilu koji je, unatoč nazivu, izraelska kompanija, ali situacije poput ove vrlo često običavaju biti daleko složenije i bilo bi ih besmisleno svoditi na samo nekoliko točki jer Morrocanoil savršena je meta da se svi skupa složimo, pojednostavimo raspravu i zaključimo da "EBU i Izrael jer novac", ali uglavnom je riječ o kompleksnom spletu velikih ideja, sitnih interesa, guzičarskih okolnosti i naravno, financija.
Sama bit EBU-a od osnutka bila je politička. Unija je osnovana 1950. godine i svrha projekta bila je baviti se razmjenom ideja i omogućavanjem međunarodnih emitiranja. Između ostalog, tu se našla i Pjesma Eurovizije.
Politički, EBU je stajao iza medijskih servisa koji su slobodniji, a oni koji su bili puko propagandno servisiranje svojih vlada bili su isključeni jer u povijesnom kontekstu, govorimo o vremenima nedugo nakon kraha nacizma i prijetnje koju su mnogi vidjeli u Sovjetskoj Rusiji, pa nije čudo da su neki prepoznali važnost otvorene rasprave.
S druge strane, Benjamin Netanyahu 2017. ukinuo je staru Izraelsku radiodifuznu upravu (IBA). Službeno zbog financijskih problema, ali mnogi i dalje smatraju da je odluka bila politička jer nisu dovoljno revno opsluživali vlast. Zamijenio ju je Kan koji malo poslušnije prate naređenja, ali nisu dovoljno revni pa je tamošnji ministar komunikacija Shlomo Karhi prije dvije godine optužio mrežu za pristrano izvještavanje i "sramotan" govor o članovima vlade.
Stoga, EBU ima obavezu štititi Kan, čak i ako to može štetiti brendu Eurovizije jer to je sama svrha EBU-a, da zagovara "slobodno i neovisno" javno emitiranje. Vođenje natjecanja za pjesmu Eurovizije je super, ali u većoj slici sporedno.
Velike ideje i mali koraci
I ovo je ta velika ideja EBU-a i vjerojatno samo jedan od razloga zašto je Izrael još uvijek tamo. Međutim, to je jedna od bezbroj teorija. Ono što znamo je ono što smo vidjeli do sad jer treba se prisjetiti da nakon invazije Vladimira Putina na Ukrajinu, EBU nije poduzeo apsolutno ništa da zabrani Rusiji sudjelovanje na Euroviziji.
Nije da su istog trena skočili i javno proglasili: "Dosta je rata, za mir mi dižemo svoj glas". Ne, sve dok zemlje sudionice nisu krenule s prijetnjama da će se povući iz natjecanja, nije se dogodilo ništa.
I upravo se to s Izraelom počelo događati nakon dvije godine praznih prijetnji pa su Nizozemska, Irska, Španjolska i Slovenija s mudima krenule u bojkot. I to je doslovno jedini način da se ovo promijeni.
Naravno, generalno gledano, daleko je bitnije da se pritisak na Izrael vrši na načine koji ne uključuju zabranu "pjevanja šlagera na Šlagerfestu 2026", ali neovisno o tome, stvara osjećaj satisfakcije kakvu može pružiti samo zajednički otpor pušačkom odnosu prema genocidnim režimima.
Ako ništa drugo, ovo su mali koraci jer imate taj kratkotrajan osjećaj da stvari u svijetu postaju malo bolje i da svijet ponekad ne funkcionira na istim idejama na kojima funkcionira od trenutka kada je prvi čovjek zaključio da su novac i pohlepa predivan par.
Treba vršiti pritisak na sve moguće načine, od poziva na bojkot do izvođača koji odbijaju sudjelovati na Eurosongu.
Gdje je u ovoj priči Hrvatska?
Ne bi li bila savršena vijest da su svi hrvatski izvođači odustali od sudjelovanja na Dori zbog Izraela? Pa tim bismo potezom napravili daleko zanimljiviju stvar nego da pošaljemo bilo koju od pjesama koje smo nedavno predstavili jer iskreno, nije da ćemo s bilo kojom od njih pobijediti.
Nije li bolje da umjesto toga da budemo među zadnjima na natjecanju budemo među prvima koji su napravili nešto pozitivno? Neka ovo bude godina bojkota koju će budući naraštaji pamtiti kao rijetku situaciju kad smo na Eurosongu napravili nešto zanimljivo pa da ispadne da smo 2023. poslali Let 3, 2024. Baby Lasagnu, a 2026. jasnu poruku.
Iako, Jasna Poruka zvuči kao dobro ime za pjevačicu.
Točnije, sve ovo mogli bismo učiniti ako ISKRENO vjerujemo u to da Izraelu u ovom trenutku nije mjesto na Euroviziji. Ako ne vjerujemo i to je odluka.
Očekivati od ljudi da će negledanjem Eurosonga poslati poruku nije toliko zanimljivo jer... je li... neće se toga držati budući da žele vidjeti hoće li naš XY i ove godine dogurati do dna ljestvice. Taj tip bojkota više ni teoretski ne zvuči uvjerljivo jer znamo kakvi su ljudi.
Svi mi mrzimo i generalno smo protiv izrabljivanja radnika, zagađivanja okoliša, megalomanske pohlepe korporacija i bla bla, ali traperice za 7 eura, vreća otpada s Temua ili fenomenalna kamera na novom pametnom telefonu ipak nam znače više.
A što se EBU-a tiče, bilo bi dobro da imaju jasan stav kojeg se drže, neovisno o tome o kome se radilo. Je li bitnija ona prvotna misija ili brend Eurovizije?
Ovo djeluje jako loše i za natjecanje i za onu centralnu ideju EBU-a jer kad priču započneš otporom "nacizmolikim" idejama i završiš s pasivnom podrškom režimima s neodoljivo sličnim idejama i planovima, ljudi ponekad znaju primijetiti te... male nedosljednosti.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
