KAD JE MARNIE sa šesnaest godina ušla u vezu sa svojim dečkom, činilo se da je sve u redu. Bili su prijatelji i prije nego što su postali par, a njihova je veza u početku izgledala kao tipična tinejdžerska ljubavna priča. "Dugo mi se sviđao, pa sam bila jako uzbuđena kad sam shvatila da i on osjeća isto", kaže ona. No, kako navodi The Independent, ono što je u početku doživljavala kao znak pažnje s vremenom se počelo pretvarati u kontrolirajuće ponašanje.

Ljubomora i kontrola

Marine je na početku veze laskala njegova pažnja. Želio je s njom provoditi svaki trenutak i svaku večer nakon škole dolazio je k njoj. Budući da joj je to bila prva veza, mislila je da je takvo ponašanje normalno i pozitivno. No, uskoro je postalo kontrolirajuće.

"Ako bih nekamo otišla, neprestano bi me zvao i slao poruke, a ponekad bi se jednostavno pojavio", priča Marnie. "Moji prijatelji i obitelj bili su sumnjičavi, ali ih nisam slušala. Mislila sam da zaljubljenost tako treba izgledati".

Tijekom njihove dvogodišnje veze, partner ju je uz pomoć tehnologije postupno izolirao od svih. Osim što ju je digitalno provjeravao, počeo joj je uzimati mobitel i brisati poruke prije nego što bi ih vidjela.

"Zbog toga nisam znala tko me pokušao kontaktirati ili da me mama pitala gdje sam", objašnjava. Nije smjela koristiti ni društvene mreže, što je bio, kaže, velik dio njegove kontrole i ljubomore.

Marnie je na kraju uspjela prekinuti vezu, ali tek je godinama kasnije osvijestila da je proživjela zlostavljanje. "Jako je teško prepoznati takvo ponašanje kao štetno ili opasno", kaže danas. "Nitko nas ne uči kako uočiti te znakove".

Nasilje potpomognuto tehnologijom

Marnie je bila žrtva oblika zlostavljanja koji se često ne prepoznaje: tehnološki potpomognutog nasilja među intimnim partnerima (TFIPV). Pojam obuhvaća svaki oblik zlostavljanja koji provodi sadašnji ili bivši partner uz pomoć tehnologije, od pametnih telefona do specifičnih aplikacija.

Dr. Afroditi Pina sa Sveučilišta u Kentu vodila je velik istraživački projekt o toj temi. Ona objašnjava da takvo nasilje može biti financijsko, seksualno, fizičko ili psihološko. To je ponašanje koje izaziva strah, narušava privatnost i može uključivati zlouporabu intimnih snimki.

Prema njezinim riječima, tehnološki potpomognuto nasilje uključuje zahtijevanje lozinki i pristupa uređajima, traženje stalnih dokaza o lokaciji, kao i tajno provjeravanje poruka, računa i povijesti pregledavanja. Tu spada i praćenje putem dijeljenja lokacije, špijunskog softvera, AirTagova ili sustava pametne kuće.

Zlostavljanje se očituje i kroz učestale neželjene pozive i poruke, otvaranje novih profila nakon blokiranja te situacije u kojima partner zna sadržaj privatnih razgovora bez logičnog objašnjenja.

Nasilje obuhvaća i hakiranje računa, lažno predstavljanje, dijeljenje ili prijetnje dijeljenjem intimnih fotografija, seksualne ucjene, javno objavljivanje privatnih podataka (doxxing) te korištenje dječjih uređaja za nadzor bivšeg partnera.

"Tehnološki potpomognuto zlostavljanje ima mnogo oblika, od uhođenja na društvenim mrežama do kontroliranja pametnih kućanskih uređaja ili ograničavanja pristupa tehnologiji", kaže Jodi Leedham iz humanitarne udruge Refuge. "Zajedničko im je to što počinitelj koristi tehnologiju kao oružje za kontrolu i izolaciju žrtve, a posljedice mogu biti razorne".

Broj prijavljenih slučajeva znatno je porastao posljednjih godina, osobito nakon što se život tijekom pandemije preselio na internet. Udruzi Refuge broj zahtjeva za pomoć porastao je za 78% u razdoblju od 2025. do 2026. godine. Organizacija Victim Support zabilježila je porast od 140% u broju ljudi koji su tražili podršku zbog digitalnog nasilja u posljednjih godinu dana.

Kad briga postane kontrola

Dok su neki oblici, poput osvetničke pornografije, jasno prepoznatljivi kao zlostavljanje, drugi se lako mogu opravdati brigom za sigurnost partnera ili zahtijevati u ime povjerenja. Upravo zato je ovo nasilje tako podmuklo, smatra psihologinja dr. Nina Jane Patel.

Ona je za brend YSL Beauty, u sklopu programa "Abuse is Not Love", provela istraživanje o tehnološkom zlostavljanju. "Zbog nedostatka fizičkih znakova, ovo je psihološko nasilje krajnje nevidljivo", ističe ona.

Mnoge taktike digitalnog nasilja nalikuju uobičajenim navikama u modernim vezama, kao što su dijeljenje lokacije, učestalo dopisivanje ili politika "otvorenog mobitela". "Te su prakse postale toliko rutinske da ih mladi ljudi uopće ne preispituju", kaže Patel.

Prema nedavnom istraživanju u Australiji, 23,3% ispitanika smatra razumnim očekivati pristup partnerovim lozinkama, a za 19,1% stalna digitalna dostupnost znak je brige.

Dr. Pina objašnjava kako koncept "povjerenja" može zamagliti granice. Nadzor se prikazuje kao briga ("Pratim te jer se brinem"), a pristup lozinkama kao test odanosti ("Ako mi vjeruješ, nemaš što skrivati"). "Prakse na koje se u početku pristane dobrovoljno, postupno mogu postati obvezne", kaže ona. "Budući da je tehnologija dio svakodnevice, svaki pojedinačni incident može se činiti beznačajnim".

Žrtve često krive sebe ili oklijevaju nazvati takvo ponašanje zlostavljanjem, pogotovo ako nema izravnih prijetnji. Dr. Pina ističe da digitalni pristup sam po sebi nije problem, već je ključan obrazac pristanka i moći.

"Zdrav dogovor je onaj koji je slobodno odabran, ograničen, transparentan i koji se može opozvati u bilo kojem trenutku", pojašnjava. "Problem nastaje kada odbijanje, povlačenje privole ili promjena lozinke dovedu do optužbi, pritiska, kažnjavanja ili straha".

Ponašanja na koja treba obratiti pažnju

Društvene mreže također su prostor za toksično ponašanje. Dr. Pina navodi nekoliko sumnjivih obrazaca: stalno ispitivanje o svakoj interakciji na mrežama, zahtijevanje pristupa privatnim porukama, istraživanje ljudi koji lajkaju partnerove objave ili pritisak da se nekoga prestane pratiti.

"Ključna je razlika u tome osjeća li osoba da mora upravljati svojim online životom kako bi spriječila partnerov bijes. Ako je tako, granica je već prijeđena", kaže Pina.

Iako se digitalno nasilje može dogoditi svakome, generacija Z smatra se posebno ranjivom jer je tehnologija sastavni dio njihovog života od najranije dobi. Prema podacima udruge Refuge, 36% žena doživjelo je online nasilje, a taj broj raste na 47% kod onih u dobi od 16 do 24 godine.

Dr. Patel ističe da mladi često nemaju rječnik kojim bi definirali ono što osjećaju. Kontrolirajuće ponašanje nazivaju "intenzivnošću", "zaštitničkim stavom" ili "ljubomorom", umjesto zlostavljanjem. Uz to, roditeljsko praćenje djece u ime sigurnosti može nesvjesno poslati poruku: "Ako me voliš, nemaš što skrivati". Kasnije u životu, partneri iste stvari traže kao dokaz privrženosti.

Digitalna kontrola i manipulacija mogu uključivati namjerno ignoriranje poruka kao oblik kazne, ucjenjivanje prijetnjama objavom privatnih slika, ali i javno ponižavanje. Česta je i manipulacija kroz izjave poput "Da me voliš, dao bi mi lozinku", kao i stalna ispitivanja o interakcijama na društvenim mrežama.

U kontrolu spadaju i zahtijevanje lozinki, praćenje lokacije, određivanje koga partner smije pratiti, prisiljavanje na brisanje profila te zastrašivanje neprestanim slanjem poruka.

"Neke su žrtve primijetile ove znakove, ali nisu poslušale intuiciju jer nisu imale riječi kojima bi to opisale", zaključuje dr. Patel. Kako se tehnologija razvija, razgovori o ovoj temi postaju sve važniji jer će digitalni alati biti sve prisutniji u našim odnosima, a time i u načinima na koje se oni zloupotrebljavaju.