Otkrit ću vam tajnu

Foto: Index; Tea Cimaš/Cropix

TEŠKO je točno odrediti koliko čovjek treba biti rastrojen da bi se svojevoljno upustio u literarnu avanturu Marka Grubnića nazvanu "Otkrit ću vam tajnu". Ako ste jedan od onih koji iz nekog neobjašnjivog razloga očekuje da će u knjizi pronaći odgovor na vječno hrvatsko pitanje "je li Modni Mačak gay", bojim se da su vrata tog ormara odavno širom otvorena. Ako ste pak knjizi privučeni "škakljivim" i "intrigantnim" novinskim naslovima kao što su "Marko Grubnić bio u govnima do leptir-mašne", bojim se da ćete u tekstu pronaći upravo to - govna.

Ipak, taj skatološki pristup informacijama na dnevnoj nas bazi privlači mnogim temama. Od izjava Andrije Hebranga pa do intervjua sa Zdravkom Mamićem koji servira svoju standardnu porciju fekalija koja uključuje dobro poznatu bahatost, egomaniju, isforsirano isticanje hrvatstva i filantropije, patetiku, opravdanja vlastitog seljaštva već uobičajenim comebackom "ja sam emotivac", pa sve do "merde du jour" poslastica kao što je "ostavka premijera Sanadera pogodila me kao i smrt oca".

Jednostavno smo privučeni izmetinama naših selebritija (onih iz showbiza, ali i daleko jače političke škvadre) jer otkad nam je oduzet "Shit of the week" Feral Tribunea Hrvati su prisiljeni samostalno tragati za proserima koji liječe duh, a kada pogledate konkurenciju složit ćete se da nam nasušno nedostaje ekipa ljudi koja bi napravila tjednu selekciju budalaština.

Pričati onima koji preziru žutilo o zaglupljujućem efektu tabloida nije ništa drugo nego pretenciozno i isprazno lupetanje bez jasnog cilja

E sad, vratimo se knjizi koja je započela sve ovo. Više se ni ne isplati trkeljati o tome koliko smo postali ovisni o žutilu, da žutila ima previše i da su sve to gluposti jer to je jasno i umorit ćete se u ovoj borbi s vjetrenjačama, a rezultat je zanemariv jer neki će ljudi uvijek radije pročitati tko je koga jebao, nego tko je koga slagao, okrao ili ubio. Pričati onima koji preziru žutilo o zaglupljujućem efektu tabloida nije ništa drugo nego pretenciozno i isprazno lupetanje bez jasnog cilja. No, pomalo smeta kad bezveznjaci poput Grubnića podcjenjuju prosječnog upijača svih tih besmislica jer čak i oni imaju određene standarde (nadam se) i ako im već otkrivaš tajne neka barem budu neke sočne tajne, a ne prozaične dogodovštine koje ne zaslužuju ni osvrt za vrijeme uobičajenog dokoličarenja na kavi.

Ovo je ustvari dio jednog većeg trenda koji je u tim krugovima postao praksa, a taj je da svi ti ljudi smatraju da njihov život zaslužuje biografiju. Smatraju da je njihova životna priča toliko zanimljiva da zaslužuje biti ukoričena. Svi njihovi "usponi i padovi", ljubavi, tuge i radosti. Od toga kako su se jednom probudili snuždeni pa sve do uzbudljive i vrtoglave priče o nekom bezveznom partyu gdje slični bezveznjaci razmjenjuju slična bezvezna iskustva. Imali smo knjige koje su nam govorile s kim je sve autorica spavala i tko ju je pokušao povaliti, neko je vrijeme bio trend pisati o pjevačima čije životne priče ničim ne zaslužuju ni tri stranica u Gloriji a kamoli cijelu knjigu, a biografije sportaša jednostavno su misterija jer pretpostavljate da je, ako još nisu mrtvi, najbolje vrijeme tek pred njima.

Ali sve te priče donekle su jasne jer i pjevači i sportaši nešto su postigli. Njihove priče možda nisu urnebesne ili posebno uzbudljive, ali učinili su nešto, bili to albumi ili sportska dostignuća. S druge strane i jahanje sportaša isplativ je podvig pa zašto o tome nešto ne napisati.

"Knjiga tračeva"

Ali priče o stilistima velika su enigma jer oni niti su što stvorili niti što postigli. Oni nisu modni dizajneri ili manekenke koje bi nam mogle ispričati štogod o životu izgladnjivanja, bulimije, anoreksije i starih perverznjaka koji ih pokušavaju odvući u postelju. Ništa od toga. Oni su opisali svoj put od "tko si ti uopće" do "čime se ti uopće baviš". Trnovit je to put i u njihovim glavama on svakako zaslužuje biti ovjekovječen jer nema ničeg zanimljivijeg od priče "kako sam upoznao nekog poznatog", preko "što je netko poznat rekao o meni", pa sve do "kako me netko poznat ignorirao i zašto".

Name dropping knjiga. Zanimljiv koncept. Možemo to nazvati i "knjiga tračeva" jer između ostalog ona je i to, ali prije svega riječ je o neopisivoj opterećenosti vlastitim likom i djelom čak i onda kada vaše djelo nije ni po čemu posebno.  I možda je sve ovo samo odlična „camp“ zafrkancija skupine koja iskorištava tuđu glupost, ali ovo nije duhovito.

Otkrit ću vam tajnu... U ovoj knjizi nema ničeg za vas, čak ni ako ste apsolutni idiot koji bi za ovo dao novac. Ali to ste znali.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara