PRIJE točno deset godina preminuo je Dino Dvornik. Mi vam u suradnji s Yugopapirom donosimo jedan njegov intervju iz 1990. godine.

Listopad 1990. godine: Rambo i Dino su se udružili. Po diskotekama trese, lupa, udara maxi singl "Jače manijače". Do Nove godine slijedi Dvornikov drugi album koji je još uvijek bez naslova. Umjesto Rambovog kumstva predlažemo da se ploča zove "Ne tuci ženu kretenu". Stilski se uklapa.

Debi album Dina Dvornika mnogi su prihvatili s iskrenim oduševljenjem. Brojna disko publika dočekala je novu (jedinu?) jugoslovensku dance atrakciju frenetičnim ovacijama. Nešto suzdržaniji nisu mogli a da ne priznaju produkcijske kvalitete njegove ploče, dok je nekolicina uglednih rock kritičara odlučno opovrgla mnoge pripisivane mu kvalitete ustvrdivši da je riječ o nečemu sasvim drugom...

Ipak, medijska buka koja je pratila svaki Dvornikov korak nesumnjivo je ukazivala na rađanje glazbenika s kojim se, po svemu sudeći, mora nadalje računati. Ako iza njegove glazbe i nije stajala čvrsta i iskrena filozofija ili rock’n’roll duša, onda je postojao bitan financijski razlog za njegov medijski život.

Istina o Dvornikovoj stvarnoj vrijednosti i značaju za naše glazbeno podneblje vjerojatno je smještena negdje između svesrdnih pohvala i ljutitog osporavanja. Tumačenje njegove glazbene i životne filozofije, također, pretpostavlja umjerenost koje kod nas ima sve manje...

Odrastanje

Zainteresiravši se za funk i dance glazbu uopće, Dino Dvornik je s bratom Deanom početkom osamdesetih osnovao bend pod nazivom "Kineski zid". Nakon kratke karijere bend se raspao ostavljajući iza sebe jedan album (Suzy - 1983. god.) na kome je ostala zabilježena mladenačka opsjednutost funkom i brojne, na trenutke napadne, tinejdžerske doskočice.

U tom vremenu nalaze se korijeni Dvornikove zainteresiranosti za studijski rad:

"Kada smo prvi put ušli u studio htjeli smo odsvirati stvari iz jednog pokušaja. Nismo shvaćali da se to može raditi i drugačije nego na probama. Jasno ti je koliko smo tada znali o produkciji. Bili smo jako mlada grupa koja je tek učila. Moj brat je sa svojih devetnaest godina bio najstariji. Tada smo zapravo, svi po malo bili producenti. Kasnije sam ja nastavio raditi u studiju. Strašno me zanimao producentski rad, tako da sam radio i učio čak i na narodnjacima! Osnova svega bila je greška. Učio sam na greškama, kako na svojim tako i na tuđim. Vremenom sam shvatio da je ljudski faktor jako bitan. Težio sam ka tome da laiku serviram zvuk što bliži njegovom uhu, jer mnogo ljudi ne zna ni kako se sama glazba snima, a kamoli nešto više..."

Nepripremljeno jugoslovensko disko tržište nije moglo prihvatiti mlade i neiskusne bendove koji nisu imali adekvatnu promociju i odnos prema stranim uzorima. Dino Dvornik nije imao ideju koja bi mogla da bude realizirana na čist rock'n'roll način, što će reći putem učestalih koncerata, trnovitog probijanja barijera po malim salama, komercijalno beznačajnim zaseocima i rock nekulturiziranim krajevima, a sve to bez albuma iza sebe.

On nije stvarao glazbu čija bi ideja nadvladala sve tehničke i tehnološke slabosti takve prezentacije. Dino Dvornik je sebe vidio prije svega kao izdanak zapadnog načina glazbeno-propagandno-trgovinskog razmišljanja. Čovjek-band je mora sačekati neko vrijeme:

"Do prije jedno pet, šest godina dance muzika kod nas uopće nije postojala. Ljudi su smatrali da postoji jugoslovenski i svjetski rock'n'roll, što je besmislica. Postoji samo rock'n'roll. To nema nikakve veze s državom. Svak razumije muziku. Nitko nije pokušavao raditi takvu muziku sve dok Oliver Mandić nije krenuo. Tu su još i neki izleti grupe Kim, Boban Petrović...

A, onda su došli novi klinci s novom modom, novim načinom razmišljanja o muzici, o svemu. Osjetio sam da ću imati svoju publiku. To je sve bilo dosta neobično. Ljudi iz Jugotona bili su skeptični kada sam im ponudio materijal. Štampali su jako mali tiraž, koji je planuo, pa su ga morali dva puta doštampavati."

Dvornikov solo rad je logičan glazbeni nastavak rada grupe Kineski zid. Naivni teenage tekstovi zamijenjeni su nešto drugačije oblikovanim, ali idejno istim materijalom. Glazba je uslijed nedostataka toplog basa Deana Dvornika, te živih bubnjeva mnogo agresivnija. Prostornost koja je vidljiva na snimcima Kineskog zida zamijenjena je zvučnom zgusnutošću, sužavanjem panorame, a zreliji i snažniji Dvornikov glas je mnogo upečatljiviji. Zbog toga sam ga pitao je li ta agresivnost smišljena ili spontana.

"Ja sam svoj materijal radio s vjerojatno najboljom spravom koju sam tada mogao naći u Splitu. Želio sam sve sam napraviti i mislim da je taj zvuk rezultat svjesne odluke da se stvori agresivniji zvuk, ali i činjenice da kod nas ne postoji profesionalizam kakav je uobičajen na zapadu. S ljudima je jako teško raditi. Mnogo sam radio s bandovima i shvatio da bih najbolje radio sam. Naučio sam svirati nekoliko instrumenata i krenuo u posao."

Umjesto devetnaestogodišnjeg Deana Dvornika koji je '83. napisao sve tekstove Kineskog zida, Dinu se '89. pridružio mnogo stariji Goran Kralj. On je unaprijedio pristup tekstu u onoj mjeri u kojoj je Dvornik promijenio pristup produkciji i aranžmanima. Bio je to posljednji dio mozaika kojem je bilo suđeno da uspije.

"Goran je od samog početka sa mnom u studiju. Osim toga, dobar mi je prijatelj i razumijemo se. Zajedno stvaramo muziku i tekst. Goran je bio bubnjar u jednoj splitskoj grupi ("Hangar") tako da smo se jako dobro slagali. On je, dakle, pokušavao prikazati moj život. Na primjer, kad sam jednom prilikom bio ljut on je smislio:

"Baš sam ljut kad netko stane mi na krut".

Naravno, morali smo to malo izmijeniti pa je ispalo: "Baš sam ljut kad netko stane mi na put".

S Gibom je to drugačije. On je imao tekst još prije dvije i po godine. Jednom prilikom odsvirao sam mu "Slona" na klaviru i on je uvidio da je metrika potpuno ista kao u njegovoj staroj heavy metal pjesmi "Zašto praviš slona od mene", tako da mi je dao tekst. Ja sam bio oduševljen, ali on se plašio neuspjeha pa me je zamolio da nikome ne govorim čiji je.

Zbog toga je na omotu albuma i potpisan Goran Kralj kao autor teksta..."

Reklama i ostalo

Dino Dvornik je čovjek koji živi od glazbe, koji je shvaća kao ozbiljan posao kojemu ni početak ni kraj nije u glazbenom studiju. Svjestan je prednosti propagandne mašinerije, značaja videa, izgleda glazbenika, nastupa u javnosti.

"Ljudi kod nas još ne shvaćaju važnost reklame. Iako je muzika "kraljica umjetnosti", pokušavam u svom radu spojiti i neke druge stvari. Pokušavam spojiti glumu, tj. teatar, modu i svu tehniku  filmsku i glazbenu. U glazbu ne treba uvesti pet zgodnih i talentiranih momaka koji ne znaju kako da se obuku, ošišaju, kakve patike da nose jer su previše mladi. Potreban je tim ljudi, tim profesionalaca koji znaju svoj posao. Ja sad pokušavam upravo to. Tražim ljude koji će mi donijeti gotove ideje, a ja ću samo birati. Želim se baviti samo muzikom, a to ne mogu ako moram misliti na omot, na spot, na tisuću drugih stvari..."

U okviru takvog pristupa propagandi jest i izdavanje njegovog novog maksi singla "Jače manijače" koji je jedan od rijetkih pokušaja te vrste u Jugoslaviji.

"Vidio sam da sam jako dobro prošao tijekom ovih godinu i pol dana po diskotekama. Zbog toga sam i odlučio da izdam maxi koji je namijenjen gotovo isključivo diskotekama, a ne pilot singl koji se koristi na radio-stanicama. Odabrali smo veće jugoslovenske diskoteke i poslali im primjerke maxi singla. Cilj nam je da informiramo publiku. Važno je da ljudi koji prate glazbu, koji odlaze u diskoteke, koji se zanimaju za nove stvari počnu pričati o mojim novim pjesmama. To je najveća reklama! Da se pročuješ na takav način. Kasnije dolazi video-spot koji je namijenjen još širem krugu ljudi, dobar šou program i ako je bend OK, ako je nastup dobar, onda ti nije potrebna nikakva druga reklama..."

Da bi propagandni krug bio zatvoren Dino je odlučio sam sebi organizirati snimanje promocionalnih video-spotova:

"Video koji trenutno radim je pokušaj kombiniranja kompjuterske animacije i super VHS snimka. Ja ću biti jedini živ, sve ostalo je animacija. Drugi video radim Beta sistemom koji je trenutno najsavršeniji sistem za snimanje spotova.

Prvi video počeo sam raditi prije trideset dana. Za pet sekundi materijala potrebno je četrdeset sati rada na kompjuterskoj animaciji što znači da će video biti gotov za točno dvadeset dana. Strašno je bitna ta animacija pozadine. Ja prolazim i susrećem se sa ljudima koji su proizvod kompjutera, a to je strahovito teško uskladiti."

Maxi singl urađen je u saradnji sa Rambom Amadeusom. Otkud suradnja između ova dva glazbenika?

"Rambo i ja smo se upoznali u Beogradu u jednoj diskoteci prije dvije-tri godine. Ja sam za njega znao otprije, slušao sam neke njegove rane radove. Ideja koja je ležala iza toga jako mi se svidjela. On je svoj novi album radio dolje, kod mene - u studiju Vilović (Studio u kojem su snimljeni "Kineski zid" i "Dino Dvornik" - op. A. P.).

Rambo ima "opasne" tekstove sa snažnom porukom. Sve jako inteligentno povezuje. Imao sam nekih problema u vezi sa tekstovima za ovaj maxi i bilo je logično da zovnem Ramba koji mi je dao tekst "Jače manijače". "Biti sam" radio sam sa Džibom. Ja sam producirao obje numere dok je treća pjesma na maxiju rađena s Belanom iz Đavola, a producirao ju je Dragan Lukić u Splitu."

Najzad, preostaje još da nam kaže nešto o svom nedavnom boravku u Londonu:

"Obično kada ideš na malo veće putovanje pokušavaš spojiti nekoliko stvari: i zezanje, i garderobu i posao. Najvažnije je da sam kontaktirao s jednim menadžerom koji je, između ostalog, radio s Terence Trent D'Arbyjem i Tears For Fears. Bio je nedavno u Jugoslaviji na koncertu Tine Turner. Tada je čuo i neke moje stvari koje su mu se jako dopale. Došao je kod mene kući i pitao me jesam li zainteresiran za snimanje kakvog maxi singla. Kada sam došao u London, donio sam neke svoje stvari. Jako su mu se svidjele "Jače manijače" i "Zmaja dah" što ne iznenađuje jer su produkcijski dosta bliske njima. Naravno, to bi sada trebalo preorijentirati na engleski jezik. Dogovorili smo se da u Zagrebu snimim još četiri potpuno nove stvari. Trenutno tražim Trooly studio, jer želim snimiti sve uživo - bez ritam mašina i svega ostalog..."

Na kraju razgovora Dino mi je rekao da mnogo nade polaže u svoj novi album. Kako reče "dugo ga radim jer se ne želim zezati". Inače, izlazak albuma očekuje se krajem ove godine. Pri tome najavljuje bitnu promjenu:

"Sada se ponovo vraćam bandu. Želim da radim sa živim ljudima, a ne sa mašinama. Radit ću sa "Jetset" bandom iz Zadra. Jako dobro sviraju tako da ćemo koncerte raditi skupa. Sa svirkom krećemo nešto prije Nove godine."

Najzad, Dino Dvornik je čovjek koji tijekom svoje karijere nije težio ka nečemu novom u odnosu na Jugoslaviju, već standardno kvalitetnom u odnosu na svijet. Iz dječačke opčinjenosti funkom i dance muzikom uopće, izrastao je muzičar ritma i geg teksta. Splitski momčić čija je opsesija bila "biti in", sada komponira za one koji su danas "in", a odrednice koje je sebi postavio čine ga zanimljivom glazbenom pojavom za naše podneblje.

I kada govori o inozemstvu kao da na pameti ima rečenicu Mirka llića, jednog od mnogih koji su uspjeli u "svijetu":

"Ovdje (u New Yorku), nitko od vas ne traži da budete genijalni, već samo da zadovoljavate izvjesne norme..."

Baš zbog toga šešir iz kojeg Dvornik pokušava izvući novo iznenađenje i ne mora biti sasvim prazan...

Napisao: Aleksandar Prstojević (Pop rock, 1990.)