Pušiona: Na kavi s predsjednikom
ZA POČETAK, da se, kao, ispričam ili nešto tako za prošlu Pušionu. Već sam napisao da ću jednog dana naći nekog klinca da nastavi sve ovo kad mi dopizdi. Ovaj mi se učinio OK, ali ste ga dočekali kao da vam je silovao mlađu sestru i ubio kućnog ljubimca pa sad moram tražiti dalje, a do tad ćete se morat zadovoljavat mojim pizdarijama.
Najprije sam u petak imao nešto kao dejt. Visili cjelo popodne po gradu, ona i ja, šetuckali, pričali, zajebavali se, a onda krenuli na Gornji grad. Mislim, kad već sve ide na pubertet-foru, onda stvar završiš na Gornjem gradu.
I stojimo kraj one ograde, cijeli grad kao na dlanu, romantika do jaja, lišće pada, tip peče kestenje, jesen u mom gradu, počinjemo se ljubiti kad, ničim izizvan, negdje iz Centra počne
Čija li je livada, čija li je trava?
Čija li je divojka, rumena i plava?
"Pa nemoj me sad jebat!", pomislio sam, a ona se počela smijati.
- Popizdit ću od ovih izbora, oći majke mi! – kažem – Jebote, dođeš u zahod pišat, a s onoga plakata iznad školjke, Sanader ide prema tebi ka da je u Matrixu.
- Ma pusti to, baš je smiješno.
- Mislim, mogli su ga stavit u ženski WC. Pa kome je napeto gledat Sanadera dok kurac drži u ruci?
- Možda si bio u gay-klubu. – kaže ona i smije se.
- Jok, ne vole oni Sanadera, barem ideološki.
Smijemo se i spuštamo se do Trga. Tamo hrpa ljudi čeka nekakav koncert na Trgu, valjda SDP-ov predizborni skup ili nešto tako. A posred mase prolazi kombi s plaktima, a iz njega trešti Thompson. Sve to skupa stapalo se u audio-vizualni koktel koji prosječnog čovjek, Hrvata i katolika tjera na povraćanje.
Tu smo se rastali. Nije to atmosfera za dejt. Stojim na vratima u tramvaju, gužva je. Odjednom u tramvaj uleće tip od nekih sedamnaest-osamnaest, staje na stepenicu ispod mene, nervozno vadi neku tekicu iz torbe i piše "Pun mi je kurac plakata i ljudi u tramvaju!" pa je još nervoznije spremi u torbu.
Gledam ga i razmišljam. Jebote, što se tip koncizno izrazio, skoro haiku, čak je i gramatički ispravan. I krenem da mu se javim s "Ej, kolega!" i ponudim mu posao, a ovaj izletio čim su se vrata otvorila i počeo trčat. Jebote, koji tip, pomislio sam, bio bi idealan za Pušionu.
Sutra ujutro me probudio mobitel. Zove me rođak što je u Dalmaciji lokalni predsjednik poprilično desne strančice. Došao na utakmicu pa da se vidimo prije. Naručio me za dva sata u, pazi sad, Čarlija.
Odmah sam izletio iz kreveta i počeo se pripremati. Jebiga, ne idem svaki dan s predsjednikom na kavu, i to u Čarlija.
Izvadio iz ormara crnu košulju i rebe, zapalio đoju od metra, stavio crne cvike i krenuo da prije kave s predsjednikom stignem skupiti koji predizborno-predutakmični dojam.
Došao na Trg, a tamo atmosfera koju bi trebalo snimati kamerom i puštati kao reality-TV. Prava crna komedija s hrpom apsurdnih elemenata. Na jednom štandu trešti Thompson, a HKDU dijeli kobasice, na drugom trešti drum "n" bass, a SDP dijeli pivo. Hrpa rulje najprije skupi kobasice pa ode po pivu, miksajući tako Thompsona s drumbom. Pravi slušno-okusni doživljaj.
Kroz svu tu rulju prolaze pijani kockasti tipovi i urlaju "Hrvatska! Hrvatska!", a hrpa murije budnim okom pazi na sve to. Ban maše mačem, a ja stojim ispod kipa, gledam konju jaja i mislim "Konju, šta ti radiš ovdje?", a onda opet pogledam sve to pa kontam, vidi moje domovine u malom, baš mi je draga. Ništa me, napušenog, ne može nasmijati tako dobro kao moja domovina i zato je volim.
Dolazim do Čarlija na kavu. Subotnja je špica pa je gužva i jedva se probijam do njihovog stola. Tamo on i frend mu, isto lokalni političar. Spika se, naravno, o predstojećim izborima.
- Triba doć u Zagreb za pošteno se bavit politikon. – kaže ovaj njegov – Ma pogledaj koliko je svita samo jutros prošlo ovde.
- Je, je, tako je. – kažem ja napušen – Sve ti je ovde.
- Je. – nastavlja on – Sve ti je blizu i sa svin ovin glavnin si, dođeš u Čarlija da te vidu, popiješ dvi kave i sve znaš, samo se moraš pazit da te ne slikaju s kojin šta je u kriminalu.
- Zajebano je to. – kažem ja – Nije lako bavit se tim.
- Ma di lako? Zajeban je to posa, pogotovo ako si među glavnin, onda moraš ić po Hrvatskon, pazit šta ti rade podružnice i tako.
- Ja, i čestitan in Božić i to.
- E, i to isto.
Rođak se uključuje u priču.
- Šta je s vami mlađima, za koga ste vi?
- Kako misliš mi mlađi, šta ja znam, moja ekipa i ja nismo za nikoga.
- Kako to misliš?
Onda sam mu objasnio kako to kod nas ide.
- Gledaj, imam frenda i frendicu šta žive na dvadeset i prvom katu zgrade, on je programer, a ona teoretičarka književnosti. Skoro cili posa rade od doma internetom, tako i ja. Imamo na televiziji pedesetak satelitskih programa, zujimo po internetu i, kad bolje promislim, u Hrvatsku izlazimo samo po spizu i cigarete.
One me gleda.
- Ma vi ste u kurcu, srića da nema puno takvih.
- Kako misliš, nema? Ima nas pun kurac, samo ne radimo pizdarije po cesti ka navijači, turbo-domoljubi i ostali pa nas nema u medijima.
- Ozbiljno?
Počinjem onako napušen pucati neke skroz krive statistike, koristiti hrpu termina za koje znam da ih ne kuže. Sve u svemu, pokušavam biti jako pametan. Ovi me gledaju nekako čudno, a onda ovaj kaže.
- Oš nam doć u stranku?
Tu sam zamalo blokao od smijeha, a onda porazmislio malo o svemu. Jebote, zovu u stranku napušenog idiota koji im prodaje neku glupu priču. Pa da, to je profil koji se traži.
Onda do stola dolazi faca jedne poprilično lijeve stranke, rukuje mi se s rođakom, samo šta ga ne zagrli. Kako sad ovo?, kontam, pa oni se mrze, barem po medijima. Onda opet gledam okolo. Svi se smješkaju jedni drugima, ultradesni piju s ultralijevima, zajebavaju su, oća graja. Jebote, da im je staviti po ecstasy u kavu, dogodio bi se grupnjak na sred Trga. Onda se okrećem prema rođaku.
- Neću, hvala na pozivu, draži mi tehno.
- Molim?
- Ma nije bitno.
Onda nam je za stol upao jedan postariji tip koji je, izgleda, ekspert za ekonomiju. Tip počeo pričati o vanjskom dugu, o gospodarkoj situaciji, o tome kako lova ide van iz države i za sve puca statistike kao da ima Athlona u glavi. Zaključio kako nas čeka teško sranje i kako u upravne odbore firmi trbaju doći sposobni domoljubi. Onda se okreće prema meni.
- A što vi mladi mislite o tome?
Jebote, ti političari stvarno kurca ne kuže. Nikako da skopčaja da s ekipom mladih koja u kosckastim dresovima urla "Hrvatska! Hrvatska!", nemam ništa zajedničko, ali svi smo mi za njih mladi, jebiga.
Onda sam promislio kako u novčaniku imam 100 kuna što mi je dovoljno za neku hranu do večeras, kutiju cigara, za upad u Attack i jedan bombon. Sjetio se da sam poplaćao režije i da ću valjda izdržati do sljedećeg honorara.
- Pa mislim da je gospodarska situacija relativno stabilna, ali do kada će biti, nemam pojma.
- Eto, vidite, to je baš ono o čemu pričam. – kaže on.
Rođak mi cijeli ponosan. Odmah me pohvalio kao mladog novinara i studenta. Ovaj se oduševio.
- Neka, neka, treba nam pametnih mladih ljudi.
Tu sam stvarno ozbiljno razmislio da se počnem baviti politikom, ali sam ih svejedno pozdravio i otišao do Lokija i Maje.
Duvali smo do nekih dest navečer, nije nam padalo na pamet gledati utakmicu, gledali smo neke filmove na DVD-u. Kasnije slušali mjuzu. Oko deset su oni krenuli do OTV-a, a ja do Attacka, a prije sam s balkona bacio pogled na svoju domovinu i nasmijao se.
Kad sam došao do Attacka, čvaknuo sam bombon i uletio među rulju. U podzemni party. Mislim, u Attacku doslovno shvatiš što znači underground, cijeli klub je u vlažnom podrumu Močvare.
I tako nabomboniran sam se prisjetio malo balkona i tog popodnevnog razgovora i, naravno, kako to s bombonima ide, sve mi je postalo jasno.
S dvadeset i prvog kata sam gledao svoju domovinu, onda sam se spustio na party ispod svoje domovine. Kad malo bolje promislim, ni ja ni ovi ljudi oko mene ne žive u Hrvatskoj, u njoj kupuju cigarete i hranu.
Mi ne radimo sranja po cesti jer nemamo razloga, zato oni misle da nas nema, ali boli nas kurac, i mi mislimo da nema njih.
Tako da smo, na kraju, 1:1.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati