ZA SVE one koji ne znaju, radi se o jednom od najlegendarnijih američkih pisaca. O tipu koji se toliko gazio da je o tome i knjige pisao, a ne kao ja ove jadne isprtke.

Uglavnom, najlegendarnija njegova knjiga "Strah i prezir u Las Vegasu – putovanje u srce američkog sna" smatra se jednom od najvažnijih narko-knjiga ne samo Amerike nego i, je li, ostatka svijeta, a po njoj je snimljen i film s Deppom u glavnoj ulozi. 

Priču koji možete pročitati u nastavku neki su već čuli ili pročitali. Inače, namijenjena je nečem što nema veze s Pušionom, ali pošto se Hunter nedavno ubio, a bio joj je inspiracija, red je da je podijelim s vama.

Putovanje u srce hrvatskog sna

Čuješ li me kako dozivam te, rode,
priko devet šuma i velike vode?

treštalo je iz kafića nesuprot videoteke. Valjda. Ili mi se stvar samo primila za mozak. Ne znam, jebiga, znam samo da je čujem.

Vrzmali smo se po videoteci. Izbor filmova i nije bio nešto. Ratni, akcijski, hrpa pornića i pokoja komedija. A onda sam je skužio. Strah i prijezir u Las Vegasu. Opet Thompson. Ne ovaj, nego Hunter Thompson. Ali ipak Thompson. Imalo je nekog smisla. Barem mi se činilo tako. Valjda zbog trave.
Došao sam do pulta. Mate se pojavio s Behind Enemy Lines.

- Pogledaj dobroga filma – rekao je. – Srbi u Bosni sore američki F18 i sad ovi pilot cili film biži isprid nji.

Pogledao je prema mojoj kazeti.

- Šta ti je to?
- O dva tipa šta se pucaju svim i svačim i kreću na putovanje u Las Vegas. I onda ih počnu pucat halucinacije pa im se svi ti ljudi oko njih čine ka zviri.
- Moga san i mislit. – zaključio je.

Sjeli smo u Matinog golfa. Gledao sam u omot. Podnaslov filma – Putovanje u srce američkog sna. Las Vegas. Hm, kako izgleda srce hrvatskog? Gdje je? Nemam pojma. Ali u džepu imam dovoljno dima i cijelu noć da skužim.
Upalio sam radio.

Daleko, daleko, iza devet sela, daleko sam ja.
Di su vuci, vile i hajduci, tamo tebe čekam ja.

- Ma odjebi! – promrmljao sam i ugasio ga.

Matini starci vikendom su bili na selu tako da je stan bio prazan. Iznad TV-a visio je hrvatski grb, grb bratove mu brigade i bratova slika s crnom trakom.

- Šta gledaš? – pitao je.
- Ništa, jebiga.

Doteturao je do vitrine, izvadio bocu konjaka i stavio je na stol. Počeo sam rolati. Pogledao je prema slici.

- To starci neće da skinu. Mislin, jebiga, poginija je, šta `š sad?
- A jebiga.
- Ma ne jebe ti to mene puno. Mislin, ne jebe,... jebe, ali ono...
- Kužin.

Otišao je do druge vitrine.

- Jebiga, meni su svi s kojima mogu pit i zajebavat se OK – otvorio je vitrinu. – Ali bi mi stari sasuja dva metka u čelo kad bi mi cura, amo reć, bila Srpkinja.

Okrenuo se držeći gan od starog. Počeo se smijati. Lagano histerično. "Ne boj se, prazan je", rekao je. Onda smo se obojica počeli smijati. Čvaknuo sam još jedan apurin, popio čašu konjaka i zapalio. Gledao sam pištolj. Ovaj ga je vrtio po rukama, proučavao, repetirao na prazno. Igrao se kao malo dijete. Nešto se nije uklapalo. Ili pištolj ili Mate? Nisam se mogao odlučiti.

Pustio sam film.

Gledao sam ga već dva puta, jednom normalan, jednom napušen. Nikad još pod utjecajem Thompsona. Mate je trusio konjak i ništa mu u tom filmu nije bilo bistro.
THC mi je izvršavao desante na mozak. Kako izgleda srce hrvatskog sna? Gdje je? Ova dvojica putuju u Las Vegas. Kud bi mi mogli krenuti? Imao sam osjećaj da sam blizu rješenja, ali neki detalj je falio. Nešto što bi razjasnilo cijelu stvar. Povukao sam još dim.
A onda se pojavio. Pištolj u ruci Doktora Gonza. To je to. Sve mi je postalo bistro.

Naglo sam ustao i ugasio TV. Mate se presto igrati pištoljem.

- Koji ti je sad kurac?!
- Diži se, idemo!
- Di, Isusa ti?
- Idemo tražit Thompsona.
- Jes ti poludija, koji ti je kurac?
- Sve ću ti objasnit. Imaš li doma CD od Thompsona?
- Iman.
- Gledaj. Čovik koji je napisa knjigu po kojoj su snimili film ti se zva Thompson i napisa je kako doć do srca američkog sna. Ovi naš Thompson ima stvar u kojoj piva kako u Hrvatskoj doć do tamo. Ova dva u filmu piju i drogiraju se ka i mi. Jedan je novinar, a drugi odvjetnik. Ja san novinar, a ti konobar, šta znači da kopčaš kako se stvari ovde događaju pa me kuliraš. Isti kurac ka odvjetnik. A sad uzmi CD i idemo.

Ovaj me gledao s čuđenjem.

- Di, Isusa ti?
- Ma uzmi jebeni CD i idemo!

Pogledao me, uzeo CD i samo rekao: "Jeba me bog ako san ja normalan!" Gledao sam u pištolj. O njemu je sve ovisilo. Stvari su se trebale poklopiti. Gledao sam Matu. Obuo je cipele i krenuo prema vratima. Onda zastao. Čekao sam. "Ajde, uzmi ga", govorio sam u sebi. Vratio se do vitrine, uzeo metke, uzeo gan, napunio ga i spremio u hlače. "Za svaki slučaj", rekao je.

Nisam mogao vjerovati, počelo se odvijati. Stić ćemo tamo. Jebote, stvarno ćemo stić tamo! U samo srce hrvatskog sna.

Opet smo bili u golfu. Bilo je oko jedanaest i ceste su već bile poluprazne. Unatoč sredini ljeta i unatoč vikendu.

- Di sad? – pitao je.
- Do benzinske po pive, pa ćemo onda dalje.

Pustio sam CD. Thompson je počeo.

Čuješ li me kako dozivam te, rode,
priko devet šuma i velike vode?

- Čujem, pizda ti materina – mrmljao sam.

Po prašnjavom putu ti uz rijeku kreni.
Kad zapiva sokol, sve si bliže meni.

Vratio se sa šest velikih Tuborga. Krenuli smo. Na put u srce hrvatskog sna.

- Di ću sad? – pitao je.
- Ovako, priđi priko mosta pa vozi uz riku.
- Ma nemoj me jebat, znaš kakva je cesta tamo?!
- Bit će da je užasna.
- Makadam, Gospe ti.
- Pa to je to, kako ne kužiš? Evo, slušaj!

Po prašnjavom putu ti uz rijeku kreni. Kad zapiva sokol, sve si bliže meni.

Počeo se smijati. "Jeba me bog ako smo mi normalni", mrmljao je. Nakon deset minuta, golf dizel je pičio 120 na sat po prašnjavom putu uz rijeku.

Pili smo Tuborge. Koncentrirao sam se na pjesmu, Mate na cestu. Išli smo prema tamo, prema samom srcu domovine, prema hrvatskom snu, 120 na sat.

Thompson je došao do refrena.

Daleko, daleko, iza devet sela, daleko sam ja.
Di su vuci, vile i hajduci, tamo tebe čekam ja.

- Mate, tribamo brojit devet sela i doć negdi di ima vukova i hajduka. Znaš li di je to?
- Ne znan za vukove i hajduke, ali prošli smo već tri sela.
- Daj misli malo. Vukovi. Je li bilo vukova ovde?
- Čekaj... Znan, čita san u Slobodnon niki dan da je nekomu čoviku zaklalo ovce. Bilo je prije vukova, ali su i poubijali pa i sad uvoze. A uvoze neke iz Sibira. To ludo nešto pa napada sve šta se kreće.
- Zakon! A hajduka?
- E, toga ti nema.
- Ma mora bit, nemoj me zajebavat! Ajde misli!
- Nema, Isusa ti. Koji hajduci, jesi popizdija? Znaš otkad toga nema.
- Ma mora bit, pizda mu materina.

Muk. Mora biti nekakvih hajduka u blizini. Barem nešto slično. Mora se stvar poklopiti. Inače ništa od cijelog puta. Mislim, što ako ih nema? Je li cijela ova večer sranje? Mora biti hajduka. Onda se dosjetio.

- Ima, jebote, ima! Mali jedan. Igra za juniore Hajduka. Prije je ovde igra.
- Jesan ti reka da ima?! Piči tamo!!

Golf dizel je nastavio gutati cestu 120 na sat. Na putu prema hrvatskom snu. Prema Thompsonu koji nas tamo čeka. A što onda?, promislio sam. Kad nađeš to mjesto, kad dođeš do srca hrvatskog sna. Što onda? Što ako se razočaraš? Ako to nije ono što misliš da ćeš naći? Ne znam, ali zasad ionako ništa nema smisla. Ne može biti gore od ovih sranja što te okružuju. Mislim, možda i može, ali neke će mi se stvari valjda razbistriti. Nešto ću shvatiti. Ako ništa, barem ću moći reći da sam bio tamo. Da sam došao najbliže što sam mogao.
Došli smo do raskršća. Golf je stao.

- Di sad? – okrenuo se prema meni s pogledom djeteta koje očekuje od tebe da znaš odgovore na sva pitanja.
- Ne gledaj mene. Pusti CD.

Pustili smo stvar još jednom i čekali.

Nemoj ići lijevo na križanju staze.

- Evo ga! Slušaj dalje!

Tu ne ide nitko, svi se zvijeri paze.
Nego hajde desno do velike stijene,
gorske će te vile dovesti do mene.

- Vozi desno!

Nastavio je voziti. Gledao je u cestu, nakon stocka, konjaka i pive. Nisam znao o čemu razmišlja. Da li brije samo na brzinu jer nikog nema na cesti, da li se pita je li poludio, možda misli na brata, na pištolj. Možda se i on nada da će tamo naći nešto. Nešto užasno bitno. Sumnjam, nije taj tip. Što ću ja naći tamo? Možda je taj san neka sasvim subjektivna stvar, jebiga. Nešto što nije hrvatsko, nego samo tvoje. Zašto bi se onda zvalo hrvatski san? Zašto se onda američki zove tako? Ne znam. Znam samo da što prije želim stići tamo. Želim to vidjeti!
Nastavio je voziti kao luđak. Ulazili smo u šesto selo po redu. Totalni mrak. Samo se reklama lokalne birtije nazirala u daljini, a ispred nje par automobila i stoperka.

- Jebote, evo vila! Stoj! – viknuo sam.
- Šta je sad?
- Ala šta si glup! Pa gorska vila. Kopčaš? Odvest ćeš je di ti kaže i kad dođemo tu, to je to. Sve se poklopilo, ne mogu virovat!
- Zgodna je, jebote.
- Ma jebe mi se. Samo je skupi.

Ušla je u auto.

- Dobra večer, momci. Dokle idete?

Pogledali smo se.

- Još tri sela. – Mate se otrijezni kad skuži žensku.
- Super. I ja. Sestra mi slavi rođendan tamo, a nisam mogla otić prije jer radin onde di ste me skupili.
- I mi smo konobari. – nasmijao joj se u retrovizor.

Bio sam oduševljen situacijom. Sve se poklopilo. Moramo doći do tog tuluma. To je to. Tamo će se nešto dogoditi. Nešto užasno bitno. Nešto ću vidjeti. Neki kurac od kojeg će mi sve postati jasno.

- A vi? – upitala je – Šta ćete tamo?
- Tamo nas čeka Thompson. – odgovorio sam.

Mate me pogledao kao da me želi ubiti.

- Molim?
- Gledaj, srećo, slušamo onu stvar Daleko, daleko iza devet sela od Thompsona pa brojimo sela da vidimo di ćemo doć. To ti je, ono, središte hrvatskog sna.

Mate je pizdio.

- Pa moje selo? – počela se smijati.
- Da, a ti si gorska vila koja će nas dovest do tamo. Evo, slušaj.

Nego hajde desno do velike stijene,
gorske će te vile poslati do mene.

- A Isusa ti, šta si lud! – rekla je i počela se smijati.
- Nema frke, idete sa mnom na tulum? Oćete?
- Jasna stvar. Kužiš, jednostavno nas moraš odvest tamo, inače nam je cili put bija za kurac. Ja tamo moram nešto nać, nešto vidit. Neman pojma koji je to kurac, ali znan da je tamo.
- Ti stvarno nisi normalan. Lud si ka kupus. – opet se smijala.

Okrenula se prema Mati. "Boga mi, i ti." Ovaj se nasmijao.

- Je li ti živiš tamo ili...
- Nisan, živin doli u gradu, samo su mi starci otamo pa su dali sestri ključ za tulum.

Mate je nastavio pričati s njom. Gledao sam cestu. Još malo, još samo malo i tamo smo. Još samo jedno selo. Još pet minuta i tu smo. U samom srcu hrvatskog sna, u mjestu u kojem ću naći odgovore na sva pitanja, u mjestu koje cijeli život tražim, a bilo mi je pred nosom.
Više ništa nije postojalo. Ni gorska vila, ni Mate, ni golf. Samo cesta. I uzbuđenje. Uzbuđenje koje je ispunjavalo cijelu utrobu. Došlo mi je da povratim.

- Evo nas u selu. Još samo da dođemo do kuće. – rekla je gorska vila.

Usporili smo. Bili smo nadomak samom srcu hrvatskog sna. Uzbuđenje je raslo. Ili strah? Ili mučnina? Ne znam točno šta, znam da je nešto veliko raslo u meni dok smo se vozili sablasnim devetim selom. U potpunom mraku. Okruženi borovom šumom i planinom - velikom stijenom. Između kamenih kuća koje su izgledale kao da nitko već godinama ne živi tu.

Izvadio sam mobitel da vidim koliko je sati. Bilo je oko ponoći. I nije bilo signala. Bili smo odsječeni od svake civilizacije, sami, prepušteni sebi i Matinom pištolju. U samom srcu hrvatskog sna. U mraku i potpunoj izolaciji.

Onda opet, negdje u daljini

 Čuješ li me kako dozivam te, rode,
 priko devet šuma i velike vode?

Postajalo je sve glasnije. Približavali smo se. Ugledao sam par automobila parkiranih ispred jedne od kuća i nešto što je trebalo biti lightshow na jednom od prozora.

- Evo nas. – rekla je gorska vila i izišla iz auta.

Puhao je ljetni povjetarac i mrsio joj kosu. Izgledala je stvarno kao vila. Mahala je rukom i govorila "Idemo, gore su."

Jedva sam hodao. Sve oko mene bilo je nestvarno i ništa se nije micalo. Sve kao da je stajalo na mjestu i do mozga mi dolazilo poput slika. Poput fleševa iz nekog horora. I mučnina, pomiješana sa strahom. I uzbuđenjem. Raslo je. Nešto veliko je raslo u meni i čekalo pravi moment da iziđe vani.

Penjali smo se na gornji kat kao u nekom Hitchkokovom filmu, u nekoj pripizdini, u nekom oronulom dvorcu s hrpom vrata, u potpunom mraku. Iza jednih je bio Thompson. Čuo sam ga.

Oj Zagoro, lijepa li si. Slavonijo, ravna ti si.
Herceg Bosno, srce ponosno.
Dalmacijo, more moje. Jedna duša, a nas dvoje.
Pozdrav Liko, Velebita diko.

I još hrpu glasova koji su se stapali u nekakav ogroman zvučni val koji će, imao sam osjećaj, potopiti cijeli ovaj hodnik i odnijeti nas tko zna gdje čim se vrata otvore.
Uhvatila je kvaku. Čekao sam što će se dogoditi. Otvorila je vrata iza kojih se nalazilo samo srce hrvatskog sna. Mjesto koje sam tražio. Bilo je tu. Bilo je samo metar od mene. A onda - šok.

Zapljusnuo me smrad znoja i alkohola i uvukao mi se u svaku stanicu. Smrad se miješao s Thompsonovim glasom i znojnim tijelima petnaestak pijanih tipova koji su, goli do struka, skakali po sobi izvan svakog ritma i grlili se kad bi se dovoljno približili jedan drugom. U samom srcu hrvatskog sna.

Začuo sam Matin glas.
- Bog te jeba, ni jedne ženske.

Onda sam vidio gorsku vilu kako trči do jednog od tipova i ljubi ga. Onda opet čuo Matu kako kaže "E, stvarno ga jebi." i vidio ga kako odlazi do stola s pićem.

Ostao sam na vratima. Ono što je cijelo vrijeme raslo u meni doseglo je svoj vrhunac. Mučnina. Razočarenje. Strah. Ne znam što je sve tu bilo, ali miješalo se sa zvukom i slikom u koktel koji je tjerao na povraćanje.

Bauljao sam mračnim hodnicima i tražio vrata. Vrata prema vani. Prema nekom mirnom, prozračnom mjestu na kojem ću se moći u miru isprazniti. Dovoljno udaljenom od srca hrvatskog sna, mjesta koje je tjeralo na povraćanje.

Uspio sam izići. Sjeo sam na nekakav zid i čekao. Čekao da počne izlaziti iz mene. Sve. Sve što se cijelim ovim putovanjem kupilo unutra i doseglo vrhunac u momentu prosvjetljenja.
Thompsonovi stihovi ponovno su se počeli odbijati mozgom. Ali, nakon otkrića, dobili su sasvim novo značenje, a one stvari koje se nisu urlale nego se skrivale negdje izvan refrena narasle su u mom, THC-om obogaćenom, mozgu i cijela priča dobila je sasvim novi smisao. Zašto Ivanu tepa "Moj Ivane, pobratime mio!"? Zašto pjeva "Nisu cure što su bile"? Zašto pjeva "Pukni puško poludit ću, nemam drage, ostarit ću!"? Zašto želi da se "sjete na ponosne dane, kada jedan uz drugoga stane"? Zašto doziva prijatelja iza devet sela gdje će ih "budit sunce velikoga sjaja"? Zašto koristi pozadinu od Abbe? Zašto se ovi polugoli tipovi unutra grle? Zašto nema žena na tulumu?

U srcu hrvatskog sna odvijala se orgija latentnih pedera. Počeo sam povraćati.

  Profil Denisa Lalića