SPUSTILI smo se u Perth po vjetrovitom i kišnom danu. Navodno je mjesec dana prije toga sijalo sunce pa je sarajevski dio ekipe morao da otrpi standardnu seriju pošalica u smislu: "Vala vi Sarajlije vazda donesete kišu i kijamet…"

Domaćine o aktualnoj situaciji u domovini informiramo u obližnjem klubu uz pivo, bijeli rum i solidan cover bend koji svira hitove iz osamdesetih. Na bini se gitarista stalno nagurava u prvi plan, tako da zgodna blondi pjevačica umalo ispada s bine. Podsjećaju me malo na Kolindu i Plenkovića. Gitarista je valjda šef orkestra, ali pjevačica je atraktivna plavuša i ima bolje poprsje. Dok pušimo vani, par Aboridžina nam se ogrebalo za cigare. Samo da znate vi koji krećete na ovaj dalek put, carina na australskim aerodromima će vam pokušati naplatiti 200 dolara za unošenje šteke cigara i taman kad pomislite da bacite dragocjene cigare u koš, iskusni putnici domoroci vas upozore da je kutija cigara u Australiji 40 dolara. Tada vi sretni i ozareni platite 200 dolara i još poželite da poljubite carinika u ruku. Tako da je razumljiva sreća Aboridžina koji nam se dok odlaze duboko klanjaju. Uspjeli smo malo i popričati s njima i saznali smo jedan nevjerojatan podatak… Kod Aboridžina ne postoje riječi za lijevo i desno. Kako su milenijima obitavali na otvorenom, oni danas govore istočno, zapadno, sjeverno… Možda bi bila dobra ideja naseliti ove dobre ljude u Hrvatsku.

Uglavnom, saznali smo da južno ima dobar kebab kod nekog Grka.

Dvorana Rosemount u Perthu slična je našoj Tvornici. Oko nas su stadioni za kriket i rugby za 80 hiljada gledalaca. Ovo je zaista zemlja čudnih ljudi čudnog imena i čudnih sportova. Ili smo možda čudniji mi kojima je sve ovo šarenilo rasa boja, religija i nacija u 21. stoljeću još uvijek čudno.

Furiozan koncert. Pametno smo uradili što smo došli u Australiju par dana ranije i malo se rekuperali. Poslije koncerta smo otišli među raju. Dosta ljudi iz publike više ni ne govori naš jezik. Između sebe govore engleski, a kad se mi pojavimo, iz pristojnosti prebace na naški. Pomalo se gube veze s korijenima i porijeklom.

Jedan od njih me grli i kaže: "E, moj Zele, ti vala vazda isti!"

Iza koncerta smo otišli na klopu do luke Freemantle. Freemantle je zbog ušća rijeke Swan idealno mjesto za kamenice pa su se see food ovisnici iz benda namirili bez velikog troška budući da restorani u luci nisu preskupi. U blizini luke je i malo groblje na kojem je pokopana ikona heavy zvuka i prvi pjevač AC DC-a Bon Scott. Grob je mali, zapravo, komad zidića u koji je smještena urna i skromna ploča s natpisom. Ritual je popiti bocu žestice i ostaviti je na grobu. Mi smo bili preumorni za to i ispoštovali smo ga pivom. Sjetio sam se natpisa na grobu Dražena Ričla iz Crvene Jabuke.

Volio bih umrijet’ prije nego ostarim
Volio bih umrijet’ samo da ih ne vidim
Kako pričaju priče kao naši starci
Bivše djevojčice, bivši dječaci…