POSLJEDNJIH tjedana društvene mreže neizdrživo su prepune stručnjaka za odgoj i dječju psihologiju, a zasluge možete pripisati Jacku Thorneu i Stephenu Grahamu i njihovoj izvrsnoj seriji Adolescence, koja se pojavila na Netflixu i opravdano se pretvorila u jedan od hitova godine.

Nećemo se previše baviti samom serijom, ali ukratko, radnja kroz četiri epizode prati posljedice uhićenja i kasnije optužbe 13-godišnjeg Jamieja Millera (Owen Cooper) za ubojstvo njegove školske kolegice Katie. 

SPOILER ALERT! Prije nego počnemo, upozorit ćemo čitatelje da će tekst biti pun spoilera i premda ovo nije klasična kriminalistička serija koja veliko otkriće čuva za kraj, ipak ćemo vas upozoriti.  

Osim što je oduševila kritičare, serija je uspjela u svom glavnom naumu, a to je da potakne raspravu o, kao što autor kaže, "epidemiji nasilja noževima" u Ujedinjenom Kraljevstvu, porasta incel kulture i brutalnosti internetskog nasilja.

Graham i Thorne vrlo su pametno odlučili da se neće oslanjati na klasična scenaristička rješenja pa ovo nije zločin koji je počinilo dijete koje je žrtva obiteljskog nasilja niti netko tko je odrastao u okruženju koje se tradicionalno percipira kao plodno tlo za maloljetničko nasilje.

Zapravo, odluka svih pametnih scenarista nikada nije dati jednostavno rješenje za komplicirane probleme, a ovo je uistinu kompliciran slučaj koji vas na kraju ostavlja s više pitanja nego odgovora. 

Ukratko, današnji tinejdžeri žive u online svijetu koji odrasli, koliko god dobronamjerni bili, ne mogu razumjeti ako ne slušaju što im djeca govore, a kao što je Thorne u jednom intervjuu jasno istaknuo, poruka serije je: "Pričajte sa svojom djecom."

Kako ih zaštititi u vlastitoj sobi?

U posljednjim minutama posljednje epizode, otac maloljetnog ubojice izgovara zastrašujuću istinu s kojom se suočavaju roditelji više-manje svih pripadnika nove generacije, a to je da su učinili sve u njihovoj moći kako bi ih zaštitili od okrutnog svijeta, ali ostaju zatečeni kada doznaju da su vlastitu djecu "naoružali" najvećom prijetnjom - pametnim telefonima i računalima.

Uređajima koji su portali u svijet društvenih mreža na kojima ih očekuje rastući broj stručnjaka koji su dio digitalne "manosfere" i njihovoj mizoginoj životnoj filozofiji. Pretplaćuju se, baš poput dječaka u ovoj priči, na "crvene pilule" incel kulture, takozvane grupe istine i pravilo 80/20 (teorija da 80% žena privlači 20% muškaraca te da žene traže samo muškarce koji su fizički i društveno poželjni).

Na prvi pogled, Jamie je sasvim običan i dobro prilagođen tinejdžer, ali ispod površne krije se njegov eksplozivni bijes i privilegiranost koja samo čeka priliku da pokaže svoje mračno lice. 

U eri pseudoznanosti i pop-psihologije, kada svaka budaletina trabunja o epidemiji, toksičnom maskulinitetu, cjepivima ili "precizno" dijagnosticira narcisoidne osobe na temelju mržnje prema bivšima, vrlo lako dolazi do kakofonije gluposti jer s jedne strane imamo glasne neznalice i oportuniste koji redefiniraju sve ono što smo tradicionalno prihvaćali kao činjenice i stručnjake koji bi mogli reći nešto korisno, ali su jednostavno nadglasani. 

Sve ovo nije ništa novo jer i starije generacije susretale su se sa sličnim problemima. Mreže, potpuno lišene kontrole, odgajaju djecu možda i više nego prezaposleni roditelji, koji ponekad rade i po dva posla kako bi obitelji osigurali egzistenciju, što iz godine u godinu postaje sve teže. I ovo nije luditski komentar scenarista koji za sve krive tehnologiju, već u prvom redu poziv da nove okolnosti traže nove pristupe. 

Prije 30 godina govorilo se o tome da pornografija ne može biti seksualna edukacija baš kao što ni Andrew Tate i milijuni njegovih klonova ne mogu biti "gurui muževnosti" (ili što god bilo to što promiču), a influencerice promicati pretilost kao nešto pozitivno samo zato što se još nisu uspjele dokopati Ozempica. 

"Manosfera" i "inceli"

I što onda preostaje dječaku koji se ne uklapa u tradicionalne kalupe muškosti, a nitko mu ne daje putokaze dok pokušava navigirati kroz more online savjeta i u izolaciji pronaći načine da ga okolina prihvati? Sve su ovo razmišljanja koja pronalazimo u brojnim studijama koje su stručnjaci objavili nakon što je serija potakla raspravu. 

A zaključak je da pubertet nikada nije bio jednostavan, a u ovakvom okruženju postaje samo kompliciraniji. Štoviše, britanski premijer Sir Keir Starmer podržava kampanju da se serija prikazuje u školama kako bi se suzbilo alarmantno povećanje toksične muškosti i nasilja, dok neki smatraju da bi prikazivanje ove serije bilo pretjerivanje.

A upravo u online svijetu buja manosfera, krovni pojam za preklapajuće mizogine zajednice.

Jedna ideja koju prezentira manosfera je već spomenuto pravilo 80-20, mit koji jedan tinejdžer u seriji predstavlja kao činjenicu, objašnjavajući da je "80 posto žena privlači 20 posto muškaraca. Morate ih prevariti jer ih nikada nećete dobiti na normalan način".

Tinejdžer koji vjeruje da mora prevariti djevojke da bi imao seks nije nova pojava, ali današnji klinci bombardirani tim porukama na svojim telefonima i laptopima 24 sata dnevno, a stručnjaci smatraju da razmjere tek trebamo vidjeti.

Osim toga, u seriji se spominje i cyberbullying, koji nije ništa novo, kao ni uvreda "incel" (involuntary celibate), kojom se opisuje zajednica muškaraca frustriranih nedostatkom uspjeha kod žena, a za taj percipirani neuspjeh krive su žene.

Ali ne samo to, zajednica nudi utjehu u osjećaju da problemi s kojima se suočavaju u životu nisu njihova krivnja. Umjesto toga, uzima opravdani bijes zbog socioekonomske klime i drugih problema u svijetu oko njih i traži od njih da ga usmjere na potpuno nevinu stranu: žene i djevojke.

Mnogi koji surađuju s mlađim tinejdžerima tvrde da dječaci često izbjegavaju iznositi uvjerenja o ženama. Djevojke su sklonije pričati o dječacima i kako ih oni pogađaju, dok dječake aktivno trebaju ohrabrivati da to čine. 

Još jedna stvar koja je u seriji dobro pogođena je i Jamiejeva zbunjenost idejom da muškarci imaju platonska prijateljstva sa ženama, a dječaci i djevojčice u njegovoj školi podijeljeni su na "nas i njih", što je također znak velike polarizacije među spolovima.

Što činiti?

No, postavlja se pitanje što stručnjaci predlažu kao rješenje. Rješenja su frustrirajuće očekivana i naoko jednostavna. Naravno, samo na površini. Savjeti roditeljima i skrbnicima su da preuzmu i upoznaju se s aplikacijama i stranicama koje tinejdžeri koriste kako bi im se činile malo manje "strane i zastrašujuće". 

Ako se pak uvedu pravila o zabrani telefona u spavaćim sobama ili nakon gašenja svjetla, preporuka je da se ide primjerom i da se poštuju ista ograničenja. Ideja je da roditelji u prvom redu budu znatiželjni, a ne reaktivni jer preintenzivna reakcija na nešto može izazvati defenzivnost i spriječiti tinejdžere da se ponovno obrate odrasloj osobi.

Ukratko, što više pričajte s djecom, i to s velikim naglaskom na to da se radi o dijalogu, a ne dociranju u koje se ovakvi razgovori lako mogu pretvoriti.

Nažalost, online komunikacija koju o seriji vode odrasli pomalo je zastrašujuća jer pokazuje da ni sami nismo najbolji primjer i da bi bilo potrebno i da s roditeljima netko ozbiljno porazgovara jer ovo nije boljka tinejdžera, već i odraslih, koja se po dobrom starom običaju prelila i na djecu. Mnogi već koriste seriju kako bi naglasak prebacili na svoje osobne ratove pa se neki kritičari ne bave temom serije već činjenicom da su autori serije muškarci i da je to "jedini razlog zašto se o seriji raspravlja". 

Sve ovo ukazuje da je pred svima nama dalek put.

Dalek put

U manosferi je najpoznatiji influencer Andrew Tate, 38-godišnji britansko-američki influencer koji je stekao popularnost posljednjih godina zbog svojeg viralnog sadržaja u kojem je promovirao mizogine stavove koji često graniče s apsurdom, ali, u isto vrijeme, sam spomen njegova imena prekida svaku raspravu jer feministi će ga bezrezervno napadati, dok će ga fanovi na jednak način braniti.

I dok se jedna strana u kritici ni ne trudi iznijeti argumente, druga ih ne bi poslušala ni kada bi bili ponuđeni, što raspravu o njemu često ubija od starta.

Uz druge influencere iz manosfere poput Jordana Petersona i Hamze Ahmeda, Tate je radikalizirao velik dio mladih muškaraca uvjeravajući ih da je ključ uspjeha odbacivanje feminističkih vrijednosti jednakosti.

Problem je i slizavanje desnice s figurama iz "manosfere" što bi moglo dodatno pogoršati situaciju. Istraživanje provedeno prošle godine pokazalo je da je generacija Z politički podijeljena po spolu na način na koji prethodne generacije nisu bile.

Britanski muškarci iz generacije Z su 25% desnije orijentirani od žena. U SAD-u su žene u dobi od 18 do 30 godina sada 30% liberalnije od muškaraca iste dobi. Slično velika politička razlika postoji i između njemačkih muškaraca i žena.

Ovaj trend prvi je put otkriven u Južnoj Koreji, gdje je rodna politička podjela tijekom proteklog desetljeća dovela do sve veće segregacije društva. Stopa sklapanja brakova i nataliteta u Južnoj Koreji značajno je pala, što je u skladu s pogledima manosfere.

Ako su influenceri poput Tatea odgovorni za jaz između spolova, to je zbog podložnosti mladih muškaraca njihovom mizoginom sadržaju na društvenim mrežama.

Australija je poduzela jedan od najvećih koraka u borbi protiv opasnosti društvenih medija za tinejdžere. Njezina vlada je krajem prošle godine odobrila zakonodavstvo kojim se djeci mlađoj od 16 godina zabranjuje korištenje društvenih mreža.

Britanski političari predložili su da se slijedi taj primjer. Za sada, zemlja će implementirati Zakon o online sigurnosti (OSA), novi skup zakona usmjerenih na zaštitu djece i odraslih na internetu. Cilj mu je spriječiti mlade da pristupe štetnom sadržaju, no prije njegove implementacije kritiziran je jer nedovoljno cilja tehnološke tvrtke koje su platforma za potencijalno radikalizirajući sadržaj.

Kako uopće završiti ovu temu, a da ne zvuči pesimistično?

Možda najbolje rješenje je zaključak koji je na kraju svog teksta za Guardian iznio jedan od scenarista, Jack Thorne:

"Da se mene pita, o pametnim telefonima bih govorio kao o cigaretama i uveo bih potpunu zabranu njihove uporabe za mlađe od 16 godina, no ako to nije moguće, digitalna dob pristanka je dobra alternativa. U Australiji će tvrtke društvenih medija biti odgovorne za novčane kazne do 25 milijuna funti ako sustavno ne spriječe djecu mlađu od 16 godina da imaju račune; u Francuskoj i Norveškoj postoje ograničenja do 15 godina. I mi ovdje trebamo učiniti nešto slično radikalno.

Ono čemu se nadate kada stvarate djelo socijalnog realizma jest da ćete potaknuti razgovor. Željeli smo, naravno, stvoriti nešto što će ljudi htjeti gledati, ali smo također željeli postaviti pitanje koje će potaknuti ljude na razgovor na svojim sofama, u pubovima, u školama, možda čak i u parlamentu. Ova serija je tragedija. Katien gubitak je vrhunac te tragedije, ali nadam se da je u redu reći da je i Jamie tragedija. Nećemo riješiti problem guranjem ovog pitanja pod tepih. Ovo zahtijeva hitnu akciju. Nadam se da će vlada biti dovoljno hrabra da ga preispita."