PRIJE više godina, ukazala mi se jedinstvena šansa da istražim podvodni svijet Plitvičkih jezera, dragulja Hrvatske, dakako uz dozvolu i suradnju nacionalnog parka – radio sam reportažu za svjetski poznati National Geographic. Gotovo milijun ljudi godišnje posjeti njegovih 16 velikih jezera i još više manjih te na stotine slapova, no taj milijun može mu se diviti samo iznad površine. Nema sumnje da bi dobar dio htio zaviriti ispod odraza i pridružiti se ribama koje ih gledaju uz staze… Odmah napominjem da je svako plivanje i ronjenje u jezerima zabranjeno!

Pričekao sam koju sekundu da prođe ledeni šok i onda navukao masku, ispustio zrak iz regulatora plovnosti te se ubrzo našao u srcu jezera Galovca. Lagano grabim perajama kroz plavetnilo, ali ne ono jadransko modro već više tropsko, tirkizno. Spuštam se pomalo prema dnu gdje me je dočekala prava livada!

Podvodne livade

Doduše, umjesto trave ovdje rastu vodene biljke, nepomične na dnu jezera dubokog i do 24 metra. Tek zamah perajama malo leluja njihove elastične stabljike koje u mirnoj vodi ne trebaju potporu kao biljke na kopnu. Vidim sasvim jasno kolege ronioce koji su već podalje odmakli, voda je toliko bistra!

Nailazim na drvo, opruženo na dnu. Davno je ostalo bez skoro svih grana osim onih najvećih, njegova blijeda mumija nijemo leži tko zna koliko vremena. Malo dalje još je jedno, ali je u smrtnom grču ostalo nekako zabodeno u dno, nahereno. Obilazim ga kao olupinu broda, plašeći ribice uz njega. Sam vršak tog negdašnjeg giganta sada strši u zrak, zarobljavajući nešto malo tla i stvarajući podlogu za život biljkama - tek sada mi je jasno kako busen trave naizgled raste nasred jezera!

Ni prst se ne smije umočiti

Vani smo, na toplom ličkom suncu. I dok se grijemo od doslovno ledene izvorske vode, grupa Japanaca ili Korejaca čudi se našoj pojavi pa svoje kamere usmjerava prema nama. Došlo je i mojih pet minuta slave! Srećom, tu je nadzornik koji svojom odorom dokazuje da smo ovdje službeno.

Ponavljam, ronjenje je ovdje zabranjeno, kao i kupanje. Poslije rata ronioci su provjeravali ima li mina, a i radilo se na jednom filmu. Zapravo, dozvoljeno je samo hodanje po stazama, a za sve ostale aktivnosti trebaju posebne dozvole i.. naravno, dobar razlog. Spremamo boce i ronilačku opremu pa ih teglimo gore u vozilo na cesti, ali ostajemo u ronilačkoj odjeći.

Ljubomorni turisti

Vraćamo se na stazu i nastavljamo se gegati prema Kozjaku uz nekoliko manjih jezera. Ljetna je gužva na uskim drvenim stazama usred vode, no ljudi nam se sklanjaju, pomalo začuđeni našom pojavom. Shvaćaju što radimo, vjerujem da je dobar dio njih ljubomoran jer bi se na žarkom podnevnom suncu rado okupali, ali ne smiju ni prst gurnuti u vodu.

Ronim prema slapiću koji se obrušava s jezera iznad. Ovdje pustinjski ugođaj pomalo prelazi u onaj življi, s vodenim biljem, ali i akcijom. Slapić probija površinu vode poput mjehuraste slavine, samo izvrnuto. Oko zapjenjenog klina skupljaju se pijori, ribe veličine moje šake i gutaju mjehuriće zraka tražeći kisik. Tek malo dalje motaju se mnogo veće pastrve, također profitirajući uz slapove iz istog razloga. Ribiči bi se pomamili, ali ove plemenite ribe plivaju mi gotovo pred nosom, nenavikle na ljudska stvorenja u ovom mediju!

Opet hodamo na stazi, idemo niže prema Prštavcima da istražim same slapove. No, pretekli su me neki Česi ili Poljaci. Ušli su u kupaćim gaćama pod slap i veselo se tuširaju! Slavko se odmah grabi zviždaljke i autoritativno, ali pristojno ih dovodi u red. Ne samo što tako nešto nije dozvoljeno strogim pravilima parka, već i da se ne oštećuje sedra. Jer ta je čarobna tvar vrlo krhka, pogotovo kada raste.

Osjetljiva sedra

Gaženje po mahovinama direktno sprečava proces nastanka sedre. Zato ulazim s mekanim neoprenskim papučama najvećom mogućom pažnjom, kao na jajima. Zamičem iza ugla da me se ne vidi, da drugi ne dobiju želju za sličnim pohodom, i ulazim u najgori pljusak, usred vedrog neba. Kapi se obrušavaju s visine od 20 metara i udaraju me po glavi pa navlačim kapuljaču. Da nije nešto zelenila i modrine neba, nalazio bih se isključivo u mokrom crvenom svijetu sedre. Ne mogu uopće odrediti otkuda sve voda pršti, slijeva se, klokoče, šušti, kanalizira, razlijeva… mokar sam sa svih strana!

Ukrcali smo se potom na brod i preko Kozjaka došli do Donjih jezera. Pola njih već je u sjeni dubokog kanjona. Geologija je malo drugačije oblikovala zadnjih nekoliko jezera: dok se u Gornjim jezerima voda prilagodila razlivši se po čvršćim dolomitima, ovdje je probila put kroz lakše topljivu vapnenačku stijenu.

I zato kanjon s vidikovca izgleda kao ogroman kameni zid od pedeset metara, a ovdje iz vode djeluje još mnogo, mnogo viši! Štoviše, nastavlja se i u dubinu, ne mogu ga roneći na dah više pratiti do dna koje ovdje može dosegnuti i 18 metara. Kolega ronilac također pokušava, ali ni on ne uspijeva vidjeti dno, i sam postajući mrlja u mutnom tirkizu.

Kao podvodni Mount Everest

Došavši na Plitvička jezera, imao sam posebnu želju – zaroniti uz potopljenu barijeru na jezeru Kozjak. Zato smo od uprave nacionalnog parka ekskluzivno za nas ronioce dobili električni bijeli brod koji nas je odvezao negdje na pola jezera, zapravo bliže donjim jezerima. Ta stara barijera se sada jedva vidi, četiri metra ispod površine, no nekada je morala biti ogromna i dijeliti Kozjak na dva dijela. No, brži rast nizvodne barijere kroz godine ju je potopio pa je ona sada samo nejasna sjena koju jedva tko zamjećuje. Skočili smo s broda i našli se u mliječnom tirkizu, obala je bila daleko od nas. Plivao sam sve dok nisam uočio svijetlu prugu i onda zaronio.

Evo barijere, kao ogromne planine koja se diže iz nedokučive dubine. Litice su joj vrlo strme, bijele od nataloženog sedrenog mulja. Gore, gdje još sunce dopire, raste nešto kržljavih mahovina i ostalih biljaka, no dublje je to monolitna, izbrazdana i bradavičasta površina. Spuštamo se sve niže, postaje mračnije, ali barijera ne nestaje. Teško je pojmiti koliko je velika, čini se kao da je Everest, iako mi razum govori da dubina Kozjaka ne prelazi pedesetak metara.

Ljepota Plitvičkih jezera nije samo iznad površine, nego i u bistrim, hladnim vodama.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Index.hr. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

**Biolog, istraživač, snimatelj, putopisac i avanturist Goran Šafarek od 2017. jedan je od kolumnista Index laba. Do danas je objavio više od stotinu popularnih prirodoznanstvenih i putopisnih članaka u brojnim poznatim svjetskim časopisima, od Meridijana, preko GEO-a do National Geographica. Autor je i nekoliko knjiga, među kojima Rijeke Hrvatske, Životinje Hrvatske i Priroda Hrvatske, a radio je i dokumentarne filmove, kako za poznate njemačke i francuske kuće, tako i za naš HRT.