U POSLJEDNJIH pet godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno nešto manje od 24 mjeseca smucajući se Latinskom Amerikom te Azijom, a netom što je odzvonila 2020. prvi put otisnuo se na afrički kontinent.

Znamo kakva je trenutno situacija i da su putovanja zadnje na što svi mislimo, no ovo će proći, a cijeli svijet čeka da ga istražite. Za sve one koji jedva čekaju sljedeće putovanje nakon svega ovoga, nastavljamo se s putopisnim serijalom iz Istočne Afrike.

>>> Otok fejkera na kom se bjelkinje otimaju za tamnopute nomade

>>> U gradu koji tjera strah u kosti ljudi se množe brže od bakterija

>>> Okružena bijedom, zlatna mladež živi u balončiću vrijednom stotine tisuća eura

>>> Dramatična situacija: "Više ne možemo vjerovati ni svojim najrođenijima"

>>> Afričko bure baruta: "Rezultat pokolja je izjednačen, svi samo čekaju produžetke"

Na Filipinima sam snorklao s kitopsinama, u Ekvadoru se kupao u jezeru prepunom pirana, u Nikaragvi ronio s morskim psima, a u Tanzaniji vozio u neposrednoj blizini Velike petorke, no nijedna od tih aktivnosti nije u meni pobuđivala ni izbliza toliko uzbuđenja kao pomisao na posjet planinskim gorilama. Ako sam za nešto na ovom putovanju bio spreman masno platiti, onda su to bili najveći živući primati kojih je na cijelom svijetu ostalo tek nešto više od tisuću, a koje se jedino još može pronaći u Kongu, Ruandi i Ugandi. Što je u cijeloj priči najbolje, gorilama se dnevno smije približiti svega stotinu ljudi. Iako to stvara priličan izazov u organizaciji (datum trekinga valja odrediti barem mjesec dana unaprijed), iskustvu daje dodatnu dimenziju privilegiranosti od koje svi mi, priznali to ili ne, donekle patimo.

Dozvole za treking s gorilama kao poligon raznoraznih prevaranata

Kao i uvijek kad je Afrika u pitanju, koja se tako valjda Bijelcima osvećuje za sve što su joj tijekom povijesti priuštili, najveći problem predstavljali su iznimno skupi turistički paketi koji ovisno o aranžmanu prelaze i nekoliko tisuća dolara. Pogotovo oni u Ruandi koja je cijenu dozvole nedavno podignula na nevjerojatnih 1500 dolara. Zašto u susjednoj Ugandi ona košta 600 i zbog čega bi bilo tko za potpuno isti doživljaj platio tri puta više, teško je razumjeti, ali činjenica je da Ruanda cijenu stalno povećava, a poznavajući ovdašnji mentalitet, to ne radi kako bi sačuvala gorile. Međutim i nakon što se potraga usmjeri na Ugandu, sve što se da pronaći debelo prelazi tisuću dolara. Zašto? Zato što se netko pametan dosjetio da se NP Bwindi ne bi trebao baviti prodajom ulaznica.

Zadovoljstvo je, naravno, prepušteno putničkim agencijama koje po tradiciji i od najbezveznijih stvari prave debele turističke hamburgere. A to što su isti rijetko kome po volji i bez iznimke krcati bespotrebnim dodacima poput privatnog transporta, luksuznog smještaja i nevažnih usputnih izleta, nema veze. Doduše, uz iznimne količine upornosti i strpljenja, ponuda se naposljetku ipak da ogoliti, ali čak i tada većina agencija traži 800, a neke čak i 900 dolara. Kada im se proslijedi službena stranica vlade Ugande na kojoj stoji da od siječnja 2020. godine dozvole koštaju 600 dolara, neće se smesti, već bez imalo stida ogrnuti objašnjenjem o čuvenoj proviziji za procesuiranje dozvola. Kako zgodno! Ništa, trebalo je prokrčiti alternativni put, i ovaj put uz pomoć Couchsurfinga, najboljeg prijatelj svakog putnika.

Silverback Gorilla Safari

U blizini Bwindija valjalo je iskopati mjesto s registriranim korisnicima, a sreću sam pronašao u stotinu kilometara udaljenom Kabaleu, gdje mi se jedan od domaćina ponudio riješiti dozvolu za 700 dolara, ne mogavši valjda odoljeti uzeti zubić. Možda bi čak i pristao da nije, bez ikakvih dodatnih informacija, tražio da na njegov broj računa smjesta uplatim cijeli iznos. Ne dovodeći u pitanje njegovo poštenje, puno iskrenijim učinio se pristup njegova sugrađanina Justusa koji me spojio sa svojim dugogodišnjim prijateljem. Seith je još 2015. otvorio Silverback Gorilla Safari, agenciju kojom iskustvo druženja s gorilama pokušava učiniti dostupnima i onima koji nemaju desetke tisuća dolara na računu. Jasno, upravo u tome treba tražiti razloge zbog kojih do sada nije isplivao na površinu internetskog oceana i zašto ga je na Googleu nemoguće pronaći. Taj slatki monopol!

Seith je od samog početka bio iznimno uslužan, uputivši me kako prije samog datuma treba odlučiti koji dio Bwindija posjetiti. Naime, postoje četiri takozvana ulaza, dva na jugu i dva na sjeveroistoku, imenima Ruhija, Nkuringo, Rushaga i Buhoma. Svaka vrata nude određene specifičnosti u trekingu i posjet različitim grupacijama gorila, ali u konačnici slično iskustvo. Iako prve dvije lokacije slove kao veće divljine, Rushaga i Buhoma u pravilu su posjećenije jer u njima obitava najveći broj obitelji, zbog čega raspolažu najvećim brojem dozvola. Nakon kratkog savjetovanja odlučio sam se za Rushagu, i to ponajviše zbog lokacije Bwindi Backpackers Lodgea. Zašto? Smještaj u okolici jako je skup, a ovaj Seithov predstavlja jedan od rijetkih koji nudi hostelsku verziju. Noć u višekrevetnoj spavaonici s uključenim doručkom košta dvadeset dolara. Teško da može bolje.

Prijevoz do Bwindija plaća se suhim zlatom

Nakon što sam se iz više izvora uvjerio u vjerodostojnost njegove agencije, elektroničkom poštom poslao sam presliku svoje putovnice te uplatio točno 600 dolara, da bi svega par sati poslije Seith slavodobitno objavio kako je dozvola pribavljena. Kakva sreća! Napokon sam se mogao opustiti, siguran kako ću mjesec i pol kasnije ispuniti svoj dugogodišnji san. U međuvremenu više od četiri tjedna proveo sam u Tanzaniji i još dva u divnoj Ruandi, pokušavajući ne razmišljati previše o onom što me čeka. Nekad mi je to polazilo za rukom, nekad ne, no kad je iščekivanje ušlo u posljednji tjedan, što god napravio, nisam mogao stati razmišljati o susretu s gorilama i finalnim sitnicama koje valja obaviti - skupiti dozvolu u Kabaleu te organizirati prijevoz do Bwindija i natrag. Ispostavilo se to kompliciranijim no što sam očekivao.

Tada sam napokon shvatio od čega Seith zapravo živi, s obzirom na to da za razliku od ostalih ne uzima proviziju na dozvole niti masno naplaćuje smještaj (spavati u Bwindiju uoči trekinga nužnost je onom tko si ne želi zakomplicirati život). Kako ga nisam imao s kim podijeliti, transport me koštao ni manje ni više nego stotinu dolara, što je u odnosu na javni prijevoz, pa čak i taksi, barem pet puta više. Seith mi je pritom izašao u susret tako što je organizirao pick-up na graničnom prijelazu Cyanika, čime mi je uštedio najmanje dva sata truckanja. Da budemo načisto, koliko god tražio, bolju opciju pronašao nisam. Da, bilo je jeftinijih varijanti, ali sve su se svodile na to da prvo moram u Kabale po dozvolu, a kad sve zbrojim, neću uštedjeti više od 20 dolara jer me autsajder koji me dovede u gostinjsku kuću u ranu zoru neće moći prebaciti do ulaznih vrata u Bwindi. To je to!

Netom što je otkucalo sedam sati, prolazimo kroz ulazna vrata Rushage. U velikom natkrivenom atriju sjedi najmanje pedeset ljudi. Njegujući tračak nade da kapitalizam nije nepovratno progutao i ovo mjesto, sjedam i prepuštam se uvodnom predavanju. Bwindi Impenetrable Forest tropska je prašuma koja je nekim čudom preživjela posljednje ledeno doba, a koja se uz Darien Gap smatra jednim od najneprohodnijih lokaliteta svijeta. Na mjestima je vegetacija toliko gusta da svjetlost uopće ne dopire do zemlje. Unatoč tome njen ekosustav dom je mnogobrojnim autohtonim životinjskim i biljnim vrstama, a, što je nesvojstveno jednom ovakvom mjestu, duboko u njegovoj nutrini mogu se pronaći čak antilope i slonovi. Izdaleka Bwindi, kako mu i ime u prijevodu govori, uistinu djeluje zastrašujuće, posebice u jutarnjim satima kad je obavijen koprenom nezamislivo guste magle.

Glavni rendžer prilično je strog pri iznošenju onoga što se smije i ne smije činiti, a između redaka da se iščitati kako su gorile vrlo opasne životinje. U njihovoj blizini zabranjeno je proizvoditi bilo kakve zvukove. Ne smije ih se hraniti niti im prilaziti na manje od sedam metara. Da bi posjetiteljima olakšali posao, tragači najranijom zorom odlaze u prašumu gdje pokušavaju locirati grupu prije no što treking započne. Iako su šanse za to s godinama svedene na minimum, ne postoji garancija da će ih pronaći. Kao prvo - gorile su nomadi koji svake večeri na drugom mjestu savijaju gnijezdo, a kao drugo, ponekad dvije obitelji znaju zaratiti. Tada njihovo ponašanje gubi prepoznatljivi uzorak pa rendžeri znaju satima slijediti pogrešan trag. U tom slučaju ponudit će vam se pola iznosa ili dati prilika da pokušate sljedećeg dana, ali samo ako ima slobodnih mjesta.

Stopama Kahungya

Rushaga dnevno može primiti 48 ljudi, raspoređenih u šest grupa, imenovanih prema obitelji za kojom će krenuti u potragu. Muchunguzi, Mishaya, Busingye, Bweza, Nshogi i Kahungye - svaka od njih na svoj je način posebna. Alfa Muchunguzija dobrodušni je div koji je svoju veliku nježnost i brigu pokazao nekoliko godina ranije, kad je uslijed iznenadne i prerane smrti suparnik pod okrilje uzeo članove njegove obitelji. Silverback klana Bweza nesvakidašnje je agresivan. Nije mu pametno prići na manje od petnaest metara, ali zato jednom kada se uspije isprovocirati, zna izvesti pravu testosteron predstavu. Busingye pak broje najviše jedinki, njih čak 18, od čega veliki broj mladunaca. Oni su ti koji imaju običaj prilaziti posjetiteljima, pa čak se i penjati po njima. Meni je pripala čast da posjetim Kahungye, čiji je ćaća nadaleko poznati pozer.

Predavanje, nažalost, nije moglo završiti bez reda klasičnog turizma. Žene iz okolnih sela jedva su dočekale kraj izlaganja da predstave tradicionalne plesove i pritom ušićare nešto dolara. Država uvijek pronađe način kako zadovoljiti one čije bogatstvo otima, zar ne? I to uvijek tuđim novcem. Kako bilo, domalo su se grupe razdvojile pa sa svojih polaznih točaka zakoračile u dubine mitskog Bwindija. Grupa Kahungye isprva je pratila utabanu stazu, diveći se panorami kroz svjetlosne prozorčiće što su se svako toliko ukazivali u tvrđavi gustog raslinja, a potom skrenula na improvizirani puteljak koji je tog jutra utabao slon. Gromade toplog izmeta oko kojih se tiskao neviđeni roj muha, a više od toga način na koji je rendžer stiskao AK-47 govorili su da bi se mogao nalaziti blizu. A pobjeći iz ovog zelenog tunela, koji je napravio svojim golemim tijelom, nije se imalo kamo.

Barcelona u srcu džungle

Kako je treking napredovao, džungla se doimala sve življe. Ipak ni izbliza prijeteće kako bi čovjek pomislio. Kao i pet godina ranije, kad sam imao zadovoljstvo provesti tri dana u ekvadorskom dijelu amazonske prašume, osvjedočio sam se u kolikoj mjeri životinje zapravo bježe od čovjeka i kako je teško za danjeg svjetla nabasati na neku zajebanu jedinku. Bolje od ičeg to je dočaravala sloboda kojom su se u povremenim pauzama šerpe poleđice bacale u prijeteći gusto žbunje, ne provjeravajući prethodno krije li se tamo kakva beštija. Takva mjesta većini predstavljaju vrhunac opasnosti, a nakon svega rijetko se tko mogao oteti dojmu da su lokalci svojom, na momente dječačkom bezbrižnošću, vješto demistificirali prašumu kao takvu. Jasno, opreza nikad ne manjka, ali daleko od toga da džungla pridošlice dočekuje s navijek podignutim gardom. 

Barem se to tako činilo dok puteljak nisu počeli presijecati potoci i rječice, a tlo se pretvorilo u kaljužu kojoj je bilo nemoguće procijeniti dubinu. Da u pomoć nisu priskakale domorodačke ruke, iz nekih metarskih ponora teško bismo se izvukli. "Krenite prema Barceloni 1", odjednom se začulo na radiostanici, a grupa je smjesta kročila u neprohodni gustiš kojim se metar po metar mačetom probijala prema obližnjem proplanku. Za mene je to bio vrhunac užitka. Imao sam osjećaj kao da sam se pridružio Michaelu Douglasu i Kathleen Turner u Lovu na zeleni dijamant, onoj avanturističkoj komediji iz sredine 80-ih koju sam kao dijete pogledao valjda deset puta. Ali kakva mrtva Barcelona? Pretpostavljao sam da je riječ o internoj zajebanciji tipa Samprasa, no rendžer je mrtav ozbiljan tvrdio da su dan s gorilama upravo tamo 2017. proveli igrači Blaugrane. 

Napokon gorile!

Na ove riječi odjednom se sve učinilo nekako lakše, iako je uspon bio vrlo težak, a strmina mjestimice i šezdeset stupnjeva. S osmijehom na licu zamišljao sam kako su Messi, Xavi, Iniesta i drugi zapomagali dok su se probijali ovim gustišem. Bwindi sve čini jednakima. Više od četiri sata prošlo je otkako smo započeli treking i grupa je bila na izdisaju, kad se radiostanicom prolomilo oduševljenje.Tragači su pronašli gorile! Što je najbolje, nisu bili daleko. Zadnjim naporima zaputili smo se prema susjednoj kotlini, a onda se dvadesetak minuta poslije prvi put susreli s tragačima. Kako korona tada još nije bila ozbiljna prijetnja, srdačno smo si stisnuli ruke te primili posljednje upute. Štapove smo bili prisiljeni odbaciti kako nas gorile ne bi doživjele kao prijetnju, konačno krenuvši u susret famoznim primatima.

Kad danas razmišljam o tome, jedino čega se mogu sjetiti jest da sam bio van sebe od uzbuđenja i samo čekao tren kada ću ih ugledati. Par minuta poslije stigli smo pred drvored pod kojim se odmaralo svih deset članova obitelji. Silverback i prva dama ležali su u najvećem hladu, dok su ostali bili raštrkani uokolo. Zanimljivo, pojava ljudi ni na koji način nije poremetila popodnevnu siestu. Većina ih je djelovala potpuno nezainteresirano, tek nas je jedan mladunac pokušavao navesti na igru. Pretvarao bi se da ne postojimo, a onda bi se odjednom naglo zaletio prema nama. Kad bismo se svi u hipu povukli, uz glasni cerek objesio bi se za granu i zaljuljao natrag. To je napravio barem pet puta zaredom i na svoje veliko oduševljenje svaki put polučio identičan rezultat. Posebno su mu zanimljivi bili naši mobiteli. Zbog nepažnje navodno su mnogi ostali bez njih. 

Nesvakidašnje bakanalije

Nakon nešto više od četvrt sata ove čudnovate igre niotkud se pojavio sićušni mladunac. Bio je presladak. Nije mu bilo više od tri mjeseca, ako je vjerovati mojim amaterskim pretpostavkama. Svi su se odmah složili, riječ je o pravom poklonu. Naime, upravo su oni ti koji redovito prilaze strancima. Nažalost, čim su okupljeni počeli sanjariti o bliskom susretu, njegov stariji brat, koji se još do maločas nadmudrivao s nama, uzeo ga je u naručje. Izgledalo je kao da nam to čini u inat. Grupom se prolomio tsunami nezadovoljstva. Ne srljajte, bijes ste pogrešno usmjerili, smirivao nas je rendžer. Čin nije njegovo maslo, već ćaletovo, prstom je upro u silverbacka. Stari lukavac. Hineći da drijema, cijelo je vrijeme ispod oka pratio što se događa. Vjerojatno mu je dao nekakav tajni znak koji ljudima s lakoćom prolazi ispod radara.

Iako je ono što smo dotad vidjeli bilo posve očaravajuće, lagao bih kad bih rekao da nisam razmišljao kako ću kući ići razočaran ako glava obitelji ne odluči ustati. A onda se i to dogodilo. Kao da me čuo, ničim se izazvan lijeno rastegnuo pa odmjerenim korakom došao na svega pet, šest metara od nas. Legavši na bok, ispustio je glasni uzdah koji su članovi njegove obitelji protumačili kao znak da se okupe. Što li sad smjera? Svašta mi je padalo na pamet, ali ne i to da će se tu pred nama obilno olakšati, što će njegova žena i djeca srdačno pozdraviti. Ono što je uslijedilo bilo je još bizarnije. Prvo su ga među sobom počeli dijeliti, a potom i halapljivo gurati u usta. Da, dobro pretpostavljate. Komade njegova živopisnog izmeta. Bakanalijama se na koncu, jebiga teška su vremena, pridružio i on sam.

Stari pozer ipak nije mogao odoljeti

Vidjevši gađenje na našim licima, rendžer je stao u obranu onih s kojima je proveo većinu svog radnog vijeka. Usprkos tome što dijelimo više od devedeset posto gena, tvrdi, probavni trakt gorila nije ni izbliza sofisticiran kao ljudski pa dobar dio hrane izlazi iz njega van sasvim neprobavljen. Jednostavno rečeno, šteta ga je baciti jer nema utroška ni vremena ni energije. Kako i dolikuje voljenom vođi, poslije užine, silverback je pohitao zadovoljiti nepisane norme. Podigao se i četveronoške dovukao na dva metra od nas. Paralizirani, buljili smo u rendžera koji nam je rukom davao znak da spustimo pogled i ne mičemo se ni milimetra. Golemi mužjak dugo nas je promatrao, a jednom kad je zadovoljio svoju potrebu za dominacijom, prekrižio je ruke i na našu nevjericu stao pozirati, povremeno okrećući glavu kao da želi reći: "Hajde, što čekate? Nemam cijeli dan."

Pažljivo sam izvadio mobitel. Kakva veličanstvena životinja. Uskoro mu se pridružio i prijestolonasljednik pa je obiteljski portret bio potpun. Bio je to džekpot! Nisam se usudio ni sanjati da će doći tako blizu i da ću ga, ako to u naletu ludila poželim, moći dotaknuti. Dobrih deset minuta buljio sam u njega i pratio njegove geste. Način na koji je češkao bradu, otpuhivao zrak, borio se s dosadom te promatrao svoje najbliže potpuno me razoružao. Par godina ranije, u jednom utočištu na sjeveru Mjanmara, proveo sam sat vremena s obitelji tigrova. Zanimljivo, bez obzira na pozamašan broj njihovih trenera, ni u jednom trenutku nisam se uspio opustiti. S gorilama je bila suprotna priča. Sve što je Silverback činio bilo mi je tako blisko, kao da mi je podsvjesno govorilo: "Među svojima si." Prilično čudan osjećaj...

Šok za kraj

Jednom kad je zaključio da smo dobili i više no za što smo platili, nešto je promumljao i već sljedeći trenutak svi su nestali u žbunju. Kako je sat vremena, koliko je dozvoljeno provesti u njihovoj blizini, taman otkucalo, bio je to po svemu sudeći kraj bajke. No gorile zaista jesu krenule ka sjeveru, ali su se, namjerno ili ne, nakon pedeset metara okrenule i vratile točno na stazu. Tako da smo, što je iznimno opasno, naletjeli pravo na njih. Grmlje se stalo njihati, začulo se glasno režanje, a rendžeri su se prihvatili pušaka. Pred nama je stajao najstariji sin, onaj s kojim smo imali najviše kontakta, i nije nam dao proći. Jedan od rendžera uto mu je prišao s leđa i pokušao ga potjerati zamahnuvši štapom, no to je bio okidač za još veću dramu. Njegov preplašeni krik uzbunio je silverbacka koji se nalazio svega dvadesetak metara dalje.

Ni trenutka ne oklijevajući, u jurišu je krenuo u protunapad. Začuo se zvjerski urlik, zatim lomljava grana, a potom smo se svi dali u bijeg. Srećom, rendžeri su ostali prisebni. Njih trojica stali su skakati, vikati i mahati štapovima. Došavši pred njih, stao je mlatiti šakama o prsa, a onda je povukao sina za ruku i pobjegao natrag u grmlje. Gledajući sve s par metara odstojanja, u isto vrijeme drhtao sam od straha i bio neopisivo sretan. Ne samo zato što se sve dobro završilo nego i jer sam tako nešto uopće imao priliku doživjeti. Na koncu mogu reći da se s iskustvom boravka u blizini gorila rijetko što može usporediti. Samo treking kroz ovu nezamislivo gustu džunglu vrijedan je doživljaj, dok gorile predstavljaju svojevrsno zrcalo u prošlost koje lijepo ocrtava koliko smo daleko kao vrsta otišli i koliko, uz sve rastuće probleme, možemo biti ponosni na sebe.