Vedran Mezei: Postaje zabrinjavajuće kako naše društvo zanemaruje znanost i obrazovanje

Vedran Mezei: Postaje zabrinjavajuće kako naše društvo zanemaruje znanost i obrazovanje

Foto: Press

VEDRANA MEZEJA mnogi znaju prvenstveno kao glazbenika, ali mnogo će se toga promijeniti otkako je napisao svoju prvu knjigu naziva "Tu sam! - sedam priča na putu do odredišta".

Radi se o zbirci sedam različitih priča o neobičnim događajima u životu običnih ljudi, ali priča ispod ovog jednostavnog sadržaja daleko je kompleksnija pa smo s autorom popričali malo više kako bismo doznali sve o njegovom hvaljenom prvijencu.

Što vas je motiviralo da napišete "Tu sam"?

Na početku je to bila neka vrsta osobnog podsjetnika, poruke samome sebi o temama koje smatram vrijednima, a koje često zaboravljam u svakodnevnom životu. Kroz pisanje sam se prisilio da to o čemu pišem pokušavam što više i živjeti. Te poruke isprepliću se u sedam različitih priča koje govore o neobičnim događajima u životu običnih ljudi. Pisao sam ih oko dvije godine, a kako je pisanje napredovalo, tako se javila zamisao da se priče objedine u knjigu.

Što uopće znači naslov i što je njegova važnost?

Jedna od priča iz knjige se zove "Nisam tu!". Činilo mi se zgodnije da naslov knjige bude afirmativan i da u sebi nema negaciju. "Tu sam!" zvuči jednostavno, a može se tumačiti na različite načine. Već u prvoj priči „Pogledaj kako trava pleše“ jedan od likova kaže: "Upravo sam shvatio da skoro cijeli život živim za nešto što se tek treba dogoditi, a da me zapravo nikad nema tu. Nikad mi ništa nije dovoljno dobro. Ali sad znam da ne mora tako i ostati."

Ove rečenice dijelom objašnjavaju značenje naslova. Podnaslov knjige glasi "Sedam priča na putu do odredišta" i u predgovoru se otkriva kako "ovo putovanje ne vodi do odredišta nego nas podsjeća da smo tamo već stigli. Na nama je da se toga prisjetimo i da uživamo u vožnji". Zamišljam to odredište kao mjesto u kojem se nalaze i sve poruke iz knjige, pa tako i njezin naslov podsjeća na njih, a ne samo na važnost življenja u sadašnjem trenutku, što je dosta popularna tema velikog broja autora i što bi se moglo protumačiti kao glavno značenje naslova.

Knjiga je odnedavno dostupna i na hrvatskom jeziku iako je prvo objavljena na engleskom. Kako to?

Imao sam veliku sreću i zadovoljstvo da mi se u ovoj avanturi pisanja i izdavanja knjige pridružila sjajna prevoditeljica iz Dubrovnika Vesna Čelebić koja je počela s prevođenjem priča na engleski jezik još dok knjiga nije bila napisana do kraja. Na prijevodu smo radili također oko dvije godine, a da je Vesna napravila odličan posao, potvrdila nam je i naša američka lektorica gđa Mary O'Hara Smith. Prevođenje knjige na engleski jezik mi se činilo kao zgodna ideja s obzirom na to da su teme univerzalne i da se s njima mogu poistovjetiti ljudi bilo gdje u svijetu.

Objavio sam knjigu na Amazonu koji danas predstavlja jednu od najvećih platformi u samo-izdavaštvu. Naravno, puno veći izazov od samog izdavanja jest pronaći put do čitatelja među tako velikim brojem naslova. Na tome mi nesebično pomaže gđa Christiane Mandikich koja je većinu radnog vijeka provela u izdavaštvu i koja je ovu knjigu prigrlila kao svoju, na čemu sam joj jako zahvalan. Ona nastoji da knjiga zaživi i izvan granica naše zemlje, a hoćemo li u tome biti uspješni, pokazat će vrijeme. Ali to svakako i nije bio glavni motiv za pisanje i ne bih se htio time previše zanositi. Čim sam se odlučio za izdavanje knjige, želja mi je bila objaviti i hrvatsko izdanje, pa sam se obratio profesoru Krešimiru Krnicu, višem predavaču na Katedri za indologiju pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu koji je ujedno i prevoditelj, a čija supruga Saša vodi izdavačku kuću Ibis grafika. Prihvatili su moj rukopis i dali mi potpunu slobodu oko svih detalja vezanih uz knjigu i na tome sam im jako zahvalan.

Tu su i Ena i Martina, drage djevojke iz Ibisa, koje su mi također velika potpora, tako da je suradnja sa svima njima jedno vrlo ugodno iskustvo. Knjiga se od kraja ožujka nalazi u knjižarama diljem Hrvatske, a dostupna je i na „web-shopu“ Ibis grafike. Početkom travnja imali smo promociju u Dubrovniku i, ako je suditi po mom subjektivnom mišljenju, ali i broju posjetitelja i prodanih knjiga, mogu sa zadovoljstvom reći da je promocija bila uspješna. Svakako bih još spomenuo i profesoricu hrvatskog jezika Mariju Matanu Bazdan koja je lektorica knjige, ali i velika pomoć i podrška od samog početka.

Kakve su reakcije na vašu prvu knjigu?

Reakcije su više nego dobre, mimo svih mojih očekivanja. Ipak, svjestan sam da su komentari koji do mene dolaze uglavnom od onih ljudi kojima se knjiga sviđa i da zbog toga ne mogu biti objektivan u odgovoru na ovo pitanje. Za mene je veliko priznanje što su iza ove knjige stali ljudi koje izuzetno cijenim, kao što su profesor Krnic, Vesna, Marija ili Christiane, koje sam već spomenuo. Baš me je neki dan zazvao i predsjednik Društva dubrovačkih pisaca, gospodin Boris Njavro. Pohvalio je knjigu i rekao da razmišlja napisati recenziju koju bi objavio u tisku.

Naravno da je ovakve komentare ugodno čuti, koliko god se trudio zatomiti vlastiti ego, pogotovo od ljudi kao što je Boris. Jako mi je drago kada mi se jave i čitatelji koje osobno ne poznajem, a kojima se knjiga svidjela. Sigurno ima i onih kojima se ovakve teme ili način pisanja ne sviđaju, ali to je i za očekivati čim nešto javno radite.

Iako se radi o sedam različitih priča, koliko u svemu ima autobiografskih elemenata?

Ima ih dosta i mislim da se drugačije ne bi ni moglo iskreno pisati. Neke sam autobiografske elemente u knjizi i objasnio kao npr. odakle je došao naslov za prvu priču „Pogledaj kako trava pleše“, ili kome je posvećena „Dvije-tri obične priče o smrti“ i sl. Ipak, najviše je tu sitnih detalja iz vlastitog života: događaja s putovanja, istovjetnih rečenica nekih ljudi koje bi vjerojatno s vremenom pale u zaborav, ali koje često i nisu previše važne za temu knjige. Baš sam nedavno slušao intervju u kojem je Meša Selimović rekao da je pisanje jedna vrsta duhovnog striptiza. Vjerujem da je pri tom mislio upravo na osobne elementima koje pisac unosi u svoje djelo. Iako to nije ugodna pozicija, pisci se nje vjerojatno ne mogu lako odreći. Ali mislim da ne bi ni trebali.

Tko su bili uzori kod pisanja i jeste li mijenjali stilove kroz ovih sedam priča?

Nastojao sam da priče formom budu različite kako bih i tako pokušao knjigu učiniti zanimljivijom. Tako imamo priču u formi tinejdžerskog dnevnika, pa u formi dijaloga dvaju likova, priču u priči, „e-mail“, dvije različite priče koje se stapaju u jednu… Što se tiče uzora kod pisanja, to bih mogao podijeliti u dvije skupine: autori koji su mi zanimljivi svojim stilom pisanja, bez obzira o čemu pišu, i oni koji me privlače isključivo zbog tema o kojima pišu. I od jednih i od drugih jako puno učim i ne bih nikoga posebno izdvajao.

"Imam problem, jer sve je u redu" stoji u predgovoru vaše knjige. Zašto vam je bilo bitno da tako započnete?

To mi se učinilo zgodno upravo zbog proturječnosti koju naslov predgovora u sebi nosi. Često se može čuti da umjetnost nastaje iz nekakve patnje, čežnje ili sličnih osjećaja. Mene je na pisanje ove knjige najviše potaknula zahvalnost prema životu, upravo činjenica da je sve u redu. Možda može zvučati pretjerano, ali govorim iskreno.

Mnogi vas znaju kao glazbenika. Je li se bavljenje glazbom na neki način odrazilo na vaše pisanje i kako?

Jest. Ova knjiga ima i svoj "soundtrack", odnosno popis pjesama koje se spominju u pričama, a koje se ovdje nalaze u službi radnje, kako bi još jače istaknule teme o kojima je riječ. Možda to najbolje oslikava izreka Victora Hugoa koja kaže da glazba izražava ono što ne možemo reći o onome što je nemoguće prešutjeti. Glazba ima sličnu moć kao i oni kolačići iz Proustovog „Traganja za izgubljenim vremenom“, kada vas jasno vraća u prošlost, budi sjećanja, emocije, mirise, boje… Vjerujem da svaki zaljubljenik u glazbu ima neki svoj „soundtrack“ određenog životnog razdoblja, ljubavne veze, putovanja i sl. i da takvo iskustvo može ponovo jasno proživjeti upravo uz pomoć glazbe.

Postoji li nešto u stvaranju glazbe što vam je pomoglo kod stvaranja prve knjige?

Oba procesa su dosta slična, barem u mom slučaju. I kod glazbe i kod pisanja ideju dobijete u obliku kratkotrajnog nadahnuća, u vidu nekakvog bljeska inspiracije, i onda tu ideju dorađujete do iznemoglosti.

Obožavate i putovanja, a i to je nešto što je utjecalo na vaše stvaralaštvo pa se mnoge priče odvijaju u različitim dijelovima svijeta. Što ste naučili na svojim putovanjima?

U predgovoru sam napisao da volim putovati zbog osjećaja koji me prati na povratku; ili mi je drago što se vraćam ili jedva čekam opet otići. Ali mi nikad nije svejedno! Čini mi se da na putovanjima mogu udahnuti još više života u vlastiti život. Kada putujete zbog toga što to želite, jer vas vuče znatiželja, onda vrlo lako naučite prihvaćati različitosti i u njima vidite ljepotu. U isto vrijeme naučite još više cijeniti i voljeti mjesto iz kojeg dolazite.

Budući da je tema duhovnosti zastupljena u vašoj knjizi, što biste voljeli da vaši čitatelji izvuku iz vaše prve knjige?

Želja mi je bila pisati o složenim temama na jednostavan način. Duhovnost često može zvučati kao neki daleki, imaginarni koncept, kao prodavanje magle, ako se mogu tako izraziti. Mislim da duhovnost jedino može imati smisla ako je dostupna i korisna. Nastojao sam imati takav pristup u ovoj knjizi. Zato mislim da je najbolje da svatko iz knjige izvuče ono što mu odgovara i to protumači na svoj način. Jer, ako bih osjećao potrebu da unaprijed objašnjavam što sam u knjizi htio reći ili što bih volio da čitatelji iz nje izvuku, onda bih se trebao pomiriti s činjenicom da nisam napisao knjigu vrijednu čitanja. Nadam se da ipak nije tako.

U knjizi se provlači i pitanje smisla života. Ovo nije još jedna od knjiga za samopomoć i vaša misija nije dijeliti savjete, ali kao i svi ostali, dolazite do nekih zaključaka. Što je ono najbitnije što ste naučili u vječnoj potrazi za srećom?

Naučio sam da taj odgovor neću dobiti od nikog drugog osim od samoga sebe.
Vjerujem da to nije nešto za čime se traga, nego nešto na čemu se radi.

"Ljubav je smisao života" danas zvuči gotovo kao klišej koji je neprestanim korištenjem izgubio smisao. Ipak, u "Dvije-tri obične priče o smrti" pišete o tome da je ljubav "bit samog postojanja". Na koji ste način vi pristupili ovoj ideji i je li to nešto u što vjeruju likovi u vašim knjigama ili vi sami?

Svjestan sam da ovo može zvučati isprazno, pogotovo kad se izvadi iz konteksta priče u kojoj se nalazi. Bez obzira na to, mogu reći da u ovu tvrdnju vjeruje većina likova iz knjige, ali i da je to moje duboko uvjerenje. Ne mislim da je ovo naivan način gledanja na život, naprotiv! Mislim da može biti i jako koristan, a pokušat ću objasniti i zašto. Vjerujem da život nije nešto što nam se događa, nego nešto što, svjesno ili nesvjesno, kreiramo sami. Ako to prihvatimo kao istinu onda ubrzo postaje jasno da sve što dajemo – to nam se i vraća. Ovo je dosta popularan način razmišljanja u tzv. new age pokretu, ali poznata je i ona izreka iz Novog zavjeta: „Što tko sije, to će i žeti.“

U istočnjačkim tradicijama ovakvo razmišljanje najčešće se vezuje uz koncept karme. Ipak, ovdje govorim isključivo iz vlastitog iskustva i svjestan sam da se mnogi neće s ovim složiti. Ali svejedno mislim da ćemo svi opet biti u savršenoj harmoniji: za one kojima je život borba, a svijet mjesto puno problema i nepravde, dokaze za to mogu pronaći svugdje oko sebe. Onima koji vjeruju da je život najveći dar kojeg imaju i da su sposobni sami stvarati prilike na putu vlastitog ispunjenja i zadovoljstva, najveći će problem biti taj što nemaju problem jer - sve je u redu. Naravno, život je ipak puno složeniji od načina kakvim ga ovdje nastojim prikazati, ali vjerujem da je dobar primjer za ovo o čemu govorimo…

Koliko vam je u shvaćanju života pomogla religija, koliko znanost, a koliko neka osobna iskustva i spoznaje?

Išao bih obrnutim redom. Mislim da je osobno iskustvo uvijek najdragocjenije i na njemu se ova knjiga najviše i temelji. U knjizi „Čudo u Andama“ od Nanda Parrada ima rečenica koja kaže da je najbolji put za pronalaženje vjere imati hrabrost sumnjati. S tim se slažem. Vjerujem i da su sva razmišljanja ili svjetonazori koji ignoriraju znanstvene činjenice promašeni i na dobrom su putu prema šarlatanstvu.

Postaje zabrinjavajuće kako naše društvo čini upravo to – zanemaruje znanost i obrazovanje, što baš i nije vrijedno nasljeđe našoj djeci. Ipak, ne mislim da znanost može dati odgovore na sva pitanja, pogotovo kada govorimo o temama duhovnosti ili kako god to nazivali. Maloprije smo spominjali nadahnuće, stvaranje glazbe, kreativno pisanje i sl. To je svijet izvan granica fizičkog u kojem znanstveni pokusi i mjerenja nemaju što raditi. Ali ne mislim da bi zbog toga jedno s drugim trebalo biti u suprotnosti. Čini se apsurdno da je čovječanstvo napravilo tako veliki korak u razvoju znanosti i tehnologije, a da nam je teologija ostala tisućama godina u prošlosti. Tehnološki razvoj odavno ne prati razvoj naše duhovne svijesti. Zato svijet i izgleda kao prilično kaotično mjesto. Tužno je da se najviše znanja, energije i sredstava troši na razvoj industrije smrti, a najmanje za dobrobit svih. Kada bi ljudski rod promatrao netko sa strane, vjerujem da bi došao do zaključka da smo vrlo primitivna vrsta.

Čak i kada bi najveći duhovni učitelji u povijesti, kao što su to bili Isus, Buda, prorok Muhamed ili Lao Tzu, mogli vidjeti kako se tumače i prihvaćaju njihova učenja, mislim da bi bili neugodno iznenađeni. Puno toga se izgubilo u prijevodu. Povijest je više puta potvrdila riječi George Bernard Showa kako sve velike istine počinju kao blasfemija. Meni religija nije pomogla u shvaćanju života jer mi se čini da je tu forma često važnija od sadržaja. Ali mi je zanimljiva kao tema, ponajviše u povijesnom, sociološkom i tradicijskom smislu. Ovim ne želim ni na koji način obezvrijediti ljude koji kroz religiju pronalaze smisao ili utjehu i ne mislim da je moje mišljenje vrjednije od bilo čijeg drugog.

Tradicijski tekstovi na kojima se temelje svjetske religije često u sebi kriju velike vrijednosti i mogu nam biti odličan putokaz. Jedan od najboljih primjera mi se čini drevni kineski tekst Tao Te Ching koji i nakon više od dvije tisuće i petsto godina može poslužiti kao odličan priručnik za moralni i duhovni život svakog pojedinca, bez obzira na tako veliki vremenski odmak u kojem je nastao. Problem se javlja kada se takvi tekstovi u cjelini tumače doslovno, a ne alegorijski. Ali, ako se netko osjeća sretno i zadovoljno kao pripadnik bilo koje religije, ili nekog drugog sustava vjerovanja, ili nevjerovanja, mislim da je najbolje da tamo i ostane. Za svakoga od nas je najkorisnije da budemo – tu, gdje se najbolje osjećamo. Samo da pri tom ne ugrožavamo slobodu i izbor drugih.

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara