"Veliki broj Jugoslavena odmara se preko cijele godine na svom radnom mjestu"

"Veliki broj Jugoslavena odmara se preko cijele godine na svom radnom mjestu"
Ilustracija: YouTube

ZABRANA rada nedjeljom, čak i ova navodno privremena, ujedinila je desnicu, ali i jugonostalgičare koji se po društvenim mrežama prisjećaju kako dućani nisu radili od subote poslijepodne do ponedjeljka ujutro. Doduše, pred kraj Jugoslavije to nije bilo baš tako, prisjetio se zagrebački poduzetnik s dublinskom adresom Ivan Novak.

Stoga smo odlučili provjeriti što su sami Jugoslaveni mislili o svojim radnim navikama. Kao što dokazuje tekst koji donosimo u suradnji s Yugopapirom, bili su svjesni da nisu neki veliki radnici.

Kolovoz 1980.: Najvažniji imperativ tehnološki razvijenih je - OSTATI U TRCI! Trci za novcem, zajedničkim imeniteljem moći, bogatstva, prestiža pojedinaca kao i društva u cjelini. Sve veća ekonomska kriza daje i veći poticaj trkačima među kojima ne može biti pobjednika. Tempo života i sve veći zahtjevi koji se postavljaju pred nas (ili koje sami sebi namećemo) trka je u kojoj cilja nema, bar onog krajnjeg, jer, u ovom trenutku nitko ne može sagledati kraj maratona dugog nekoliko decenija.

Opustiti se, odmoriti dušu i tijelo, uzeti malo predaha i sabrati se s vremena na vrijeme - može danas biti opasno. Dok se vi odmarate drugi grabe dalje u znoju lica svog. Teško je stići ih, a kamoli prestići. Ne postajemo li sve više bezlične jedinke koje možemo identificirati jedino po visini konta u banci ili stvarima koje posjedujemo.

Postajemo li otuđene jedinke u otuđenom društvu? Otuđeni od samih sebe.

Hamleta našeg vremena mučila bi dilema: Imati ili biti.

Hamlet ne bi nikako mogao biti Japanac jer japansko "privredno čudo" ostvareno je zahvaljujući najviše njihovoj gotovo manijakalnoj marljivosti koja ne zna za odmor. Tako Japanci već godinama koriste godišnji odmor od - sedam dana! U stvari, sindikati u ovoj zemlji imaju velike probleme da natjeraju japanskog rudnika da koristi i tih sedam dana koji mu pripadaju.

Hamlet bi danas možda mogao biti Francuz, Šveđanin, najzad mogao bi ostati i dalje Danac jer upravo u ovim zemljama se vodi najveća kampanja za što duži i sadržajniji odmor.

Živimo li da bismo radili ili radimo da bismo živjeli? - pitanje je koje postavljaju Francuzi u ovim ljetnim mjesecima godišnjih odmora. O tome treba li smanjiti sadašnji četrdesetjednosatni radni tjedan, predstavnici poslodavaca i sindikata raspravljat će po povratku s godišnjih odmora.

Mnogi od njih se pozivaju na švedskog ekonomistu Gunnara Karlssona koji je izračunao da se život danas sastoji od pet godina djetinjstva, 20 godina učenja, 40 godina rada i deset godina penzije. Ako živi 75 godina, čovjek je 50 godina i više posvetio radu što je previše, smatraju mnogi i dodaju da u općoj trci za profitom čovjek zaboravlja na sebe. Francuzi pri tom najviše zavide Dancima koji imaju najkraći radni tjedan (33 sata) i Šveđanima koji imaju godišnje odmore od pet do osam tjedna. Za razliku od njih, prema podacima koje je objavila Europska sindikalna konferencija CES "najvredniji" u Europi su Islanđani s 50,8 obveznih radnih sati u tjednu.

Za željeni 36-satni tjedan do sada su se izborili Finci i Šveđani, i većina zaposlenih u privatnom sektoru u Italiji. Belgijanci namjeravaju početkom sljedeće godine, također, uvesti takvi radni tjedan koji, inače, već postoji u velikim robnim kućama, medijima i kod radnika noćnih službi. Ovo radno vrijeme ima i većina zaposlenih u Velikoj Britaniji.

U većini europskih zemalja plaćeni godišnji odmor iznosi četiri tjedna. Imajući primjer Šveđana pred sobom u ovim zemljama sindikati vode borbu za povećanje svog odmora obrazlažući svoje zahtjeve, prije svega, potrebom da se sačuva integritet čovjeka i da se tako od njega očekuje i maksimum na radnom mjestu.

Skraćenje radnog tjedna, odnosno više vremena za odmaranje, jest i ekonomska nužnost jer moderna tehnologija i ogromne investicije stalno smanjuju potrebu za ljudskim radom, što najčešće ima za posljedicu - nezaposlenost, s jedne, a kraće radno vrijeme, s druge strane.

Koliko se Jugoslaveni odmaraju od rada i je li im to dovoljno?

Prosječni Jugoslaven ima četiri tjedna plaćenog odmora ali, ogromna većina provodi na odmoru najviše dva tjedna. Zbog skupoće najviše, jer odmor četveročlane porodice iznosi u prosjeku između 2,5 i 3 milijuna starih dinara.

Da bismo odgovorili na ova pitanja sproveli smo mini-anketu među našim godišnjeodmorcima koji su se vratili poslu.

Od sto anketiranih 80 posto je tvrdilo da bi odmor morao biti duži, odnosno da bi radni tjedan trebalo skratiti za šest sati. Ostali su odgovorili da je sadašnja dužina odmora sasvim dovoljna za obnavljanje radnih sposobnosti. No, ne treba smetnuti s uma, da se veliki broj Jugoslavena "odmara" preko cijele godine i na svom radnom mjestu u pauzama za kavu i čitanje novina, pauzama koje sami sebi dozvoljavamo.

Bismo li i mi mogli raditi kao Japanci?

Ni slučajno, odgovorili su ispitanici jednodušno. Zar je tako nešto uopće moguće? - čudili su se pri tom. Japance je teško natjerati da koriste i svojih sedam dana odmora, ali Japan je i zemlja koja je po broju samoubojstava u vrhu zemalja s ovom tragičnom pojavom.

Nisu li ove dvije pojave međusobno povezane? O tome bi svakako imali što reći stručnjaci i znanstvenici.

Tekst: M. Janković (RTV revija, 1980.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara