ZAŽMIRITE na jedno oko i gledajte ravno ispred sebe, bez micanja očiju. Na rubu vidnog polja primijetit ćete mutan oblik - svoj nos. Iako je stalno tu, cijelo vrijeme dok smo budni gotovo ga i ne registriramo. Pa zašto onda "ne vidimo" vlastiti nos kad nam je doslovno pred licem? Odgovor je u tome kako mozak obrađuje ono što gledamo.

Mozak stalno predviđa

"Svoj nos možete vidjeti", kaže Michael Webster, stručnjak za vid i jedan od voditelja neuroznanstvenog programa na Sveučilištu Nevada u Renu. Stvar je u tome da ga većinu vremena jednostavno nismo svjesni. Glavni razlog zašto nam nos ne upada u vidno polje svodi se na jednu pomalo iznenađujuću činjenicu: svijet ne doživljavamo "sirovo", nego kao sliku koju mozak slaže kako bi nam pomogao da funkcioniramo i preživimo.

"Vid je u biti predviđanje - mozak stalno pogađa kako svijet izgleda", objašnjava Webster. "Najviše primjećujemo ono po čemu se stvarnost razlikuje od očekivanog: iznenađenja, pogreške, stvari koje nismo predvidjeli. Svog nosa obično nismo svjesni jer ga već ‘znamo’ i nema razloga da stalno trošimo pažnju na njega… To bi bilo čisto rasipanje energije."

Iz perspektive preživljavanja to i ima smisla: stalno procesuirati nešto što se ne mijenja, poput nosa, značilo bi nepotrebno trošiti ograničene mentalne resurse koji nam trebaju za uočavanje prijetnji, pronalazak hrane ili snalaženje u okolini.

Ignoriranje stalnih podražaja

Mozak na sličan način filtrira i druge informacije o vlastitom tijelu kako bi nam vanjski svijet bio "čistiji". Dobar primjer su krvne žile u oku. Fotoreceptori koji prikupljaju svjetlost nalaze se na stražnjem dijelu oka, iza mreže krvnih žila. "To je kao da sjedite na drvetu punom suhih grana i gledate svijet kroz sve te grane", slikovito kaže Webster.

Mozak tu "smetnju" obično potisne, ali postoje situacije u kojima krvne žile postanu vidljive. Ako ste ikad bili na pregledu vida, možda ste primijetili tamne, vijugave linije pred očima dok vam je liječnik pomicao svjetlo. To su sjene koje bacaju upravo vaše krvne žile.

Kako mozak popunjava rupe

Mozak ne samo da uklanja neželjene informacije nego ponekad i popunjava ono što nedostaje. Primjer je slijepa pjega - mjesto u vidnom polju ondje gdje očni živac izlazi iz oka. Iako je slijepa pjega široka oko pet stupnjeva (naizgled više nego dvostruko šira od punog Mjeseca na nebu), najčešće je uopće ne primjećujemo.

"Mi tu rupu zapravo ispunjavamo", kaže Webster. "Umjesto da vidimo da informacija nedostaje, uzmemo tragove oko slijepe pjege i zaključimo: ‘Ako gledam bijeli list papira, vrlo je vjerojatno da je i dio unutar slijepe pjege bijel.’"