PUTOPIS ZABRANJENOG PUŠENJA

Zbog Hrvata i Srba stradali su makedonski, grčki, ukrajinski i drugi klubovi

Zbog Hrvata i Srba stradali su makedonski, grčki, ukrajinski i drugi klubovi
Foto: Zabranjeno pušenje

BIVŠI grad kopača zlata i grad s najviše bendova, klubova i zabave u Australiji. Tko bi rekao da je to grad u totalitarističkoj Australiji, zemlji iza željezne zavjese, gdje se sistematski guši nacionalni duh i gazi sve što je hrvatsko. Naime, 1992. godine zbog navijačkih obračuna i nasilja na utakmicama je nedemokratična i represivna australska vlada ukinula nacionalna imena svih australskih klubova.

Tako je ponosna Croatia Melbourne postala Melbourne Knights. Masovne tuče između hrvatskih i srpskih navijača počele su se događati kao feedback događaja u domovini i rezultirale su ogromnim povećanjem troškova u australskim bolnicama koje su svako malo morale zbrinuti nekoliko desetaka povrijeđenih navijača. Kao kolateralna žrtva ovakvih despotskih i drakonskih mjera i odluka australskog nenarodnog i jednoumnog režima stradali su ni krivi ni dužni makedonski, grčki, ukrajinski i mnogi drugi klubovi. Kao posljedicu ovakve represije na utakmicama nekadašnje Croatije vidimo nasmiješene i vesele muškarce, žene i djecu svih nacija, boja i rasa koji dupkom ispune velebni stadion koji prima 60 tisuća posjetitelja te donosi klubu svake godine milijunski profit.

Zaista bi bila nacionalna katastrofa da ovu zemlju posjeti bilo koji od naših budućih predsjednika, odnosno predsjedničkih kandidata. Zemlja iza željezne zavjese koja na ovakav način guši nacionalni ponos i težnje zaista ne zaslužuje da je posjete naši, duboko osviješteni predsjednički kandidati, iako ne sumnjam da će to i napraviti jer su uvijek osjećali solidarnost s narodom koji barem u Hrvatskoj još uvijek ima slobodu da tamnoputim igračima baca banane, da se prebijaju navijači iz Zagreba, Splita ili Rijeke i gdje možeš slobodno prebiti stranog radnika i demolirati kafić ljudi pogrešnog imena.

Ali ostavimo malo tamne strane ove prelijepe, šarene, ali na nesreću totalitarne i netolerantne zemlje. Duboko potreseni i emotivno nabrušeni zbog sudbine našeg ponosnog kluba, na tonskoj probi vježbamo pjesme s Jackom Howardom, trubačem grupe Midnight Oil. On isto kao i naša Lana, koja radi u Američkoj školi u Zagrebu, predaje u Američkoj školi u Melbourneu i kad je bila u obilasku te ustanove, upoznala ga je i dobio je ponudu koju nije mogao odbiti. Odlučio je s nama na našem koncertu u Melbourneu odsvirati četiri pjesme tako da se proba odužila. Trud se zaista isplatio, raja ga je dočekala s ovacijama tako da je izašao i na zadnjoj pjesmi "Fildžan viška" te odsvirao još jednu briljantnu improvizaciju od gotovo 5 minuta.

Poslije koncerta njegova supruga mi je rekla da joj je žao što nije razumjela moju priču između pjesama jer je vidjela da se ljudi smiju. Šta ćeš, Jane, zajebavam je ja, što nisi na vrijeme učila strane jezike...

Pozdravljamo se s rajom i Australijom. Sutra letimo kući, 24 sata preko Londona. Na mobitelu sam otvorio kartu Skandinavije i gledam sljedeće destinacije naše turneje. Razmišljam jesam li ponio džemper u torbi...

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara