MILENIJALCI su možda posljednja generacija koja je odrasla s nekim danas zapostavljenim vještinama, koje se djeci odrasloj uz ekrane čine sve težima. Prema podacima tvrtke ProCare Therapy, jednog od vodećih američkih izvora za školsku terapiju, pretjerano vrijeme provedeno pred ekranima lišilo je današnju djecu četiriju nekada osnovnih vještina.

Vještine poput korištenja mašte ili rezanja papira škarama nekada su se smatrale temeljnima i učile su se kod kuće i u školi, no s napretkom tehnologije padaju u zaborav, piše YourTango.

Tolerancija na frustraciju

Današnji učenici se isključuju kada zadatak ne nudi trenutnu povratnu informaciju. Ako odgovor nije trenutačan, nemaju strpljenja čekati. Milenijalci su, s druge strane, odrasli čekajući, a odgođena gratifikacija bila je dio njihovog odrastanja. Ta je praksa pomogla u izgradnji razine tolerancije na frustraciju koju današnja djeca teško razvijaju jer se sve temelji na trenutačnosti.

Učitelji izvještavaju da učenici postaju vidno preopterećeni kada odmah ne razumiju upute, zbog čega se "zalede" ili potpuno isključe. S obzirom na procjenu da se 49% roditelja svakodnevno oslanja na ekrane kao pomoć u odgoju, ne iznenađuje da se djeca bore s ovom vještinom. Ne radi se o lijenosti, već o tome da njihov živčani sustav nije imao priliku vježbati čekanje.

Fina motorika

Fina motorika podrazumijeva precizne, koordinirane pokrete malih mišića šaka i prstiju u suradnji s očima, a stalno korištenje ekrana ne utječe samo na mentalno i emocionalno stanje djece, već ometa i razvoj njihovih finih motoričkih vještina.

Neprestano dodirivanje ekrana ne razvija spretnost i koordinaciju na način na koji to čine pisanje ili crtanje. To je dovelo do toga da se djeca muče s osnovnim zadacima poput vezanja vezica, ali problem je i dublji. Povezan je s učenjem jer što je zadatak teži, to je frustrirajući, a kako današnjoj djeci već nedostaje tolerancija na frustraciju, jednostavno odustaju od pokušaja.

To znači da se djeca u ranoj školskoj dobi bore čak i s držanjem škara ili oblikovanjem slova. Milenijalci su u školi neprestano rezali, bojali, precrtavali i pisali rukom. Ispunavali su radne listove i vježbali krasopis, a sva ta praktična ponavljanja jačala su mišiće u njihovim rukama. Ti su im sitni pokreti ostali i u odrasloj dobi te su, iako se možda ne čine važnima, bili ključni za stjecanje neovisnosti.

Sposobnost koncentracije

Danas se dječja pažnja neprestano preusmjerava u različitim smjerovima. Djeca se u roku od nekoliko sekundi mogu prebaciti s bilo čega što im se čini sporim. To znači da se njihovi mozgovi navikavaju na kratke intervale pažnje, umjesto da uče vještinu dubokog fokusiranja.

Za milenijalce je ova vještina bila utkana u svakodnevni život. Ako su kao djeca htjeli pogledati neku emisiju, morali su odgledati i reklame. Ako im je bilo dosadno, morali su sami smisliti čime će se zabaviti. Nije bilo beskrajnog niza aplikacija i sadržaja na telefonima koji bi im zaokupljali pažnju kao što je to slučaj s današnjom djecom.

Maštovita igra

U istraživanju tvrtke Elmer's, 80% roditelja izjavilo je da će njihova djeca izvan škole i vrtića vjerojatnije gledati televiziju. Tek oko dvije trećine roditelja navelo je da su djeca sklona igranju s igračkama (67%) ili s braćom, sestrama i prijateljima (62%). Djeca se oslanjaju na strukturiranu zabavu s ekrana umjesto da je sama stvaraju.

Sva ta unaprijed pripremljena zabava znači da djeca imaju manje prostora za stvaranje nečega iz temelja. Milenijalci su odrastali izmišljajući igre s prijateljima po kući ili u susjedstvu. Stvarali su priče, pjesme i složena pravila za igre na igralištu. Takva vrsta igre poticala je njihovu kreativnost, dok današnja djeca nemaju tu priliku u istoj mjeri.