PROŠLA su već 2 mjeseca od kad smo se Bubi i ja konačno upoznali i provodili svaki tren zajedno. Bilo je veselih i manje veselih trenutaka. Od 3.tjedna kad su krenule kolike, više ovih manje veselih. ALI da te odmah utješim, sve to brzo prođe, zato glavu gore! Na redovnom sistematskom pregledu s 2.mjeseca, kod naše pedijatrice, uočila je da Bubi ne diže glavu kad ga stavi na trbuh te mi je predložila da idemo na pregled kod fizijatra. Opet me je ulovila panika i pitala sam da što to znači. Rekla mi je da je to povezano s komplikacijama na porodu te da može, ali i ne mora nešto značiti. Dala mi je savjet da mu kupim podne puzzle i da je što više na tvrdoj podlozi. Ne u ležaljke, ne u nosiljke, samo tvrda podloga i veliki crveni balon za interakciju. Također je držao glavicu pretežno na jednoj strani te mi je to rekla da također provjerimo u Klaićevoj kad idemo na provjeru kukova za par dana.

U Klaićevoj su mi rekli da je s kukovima sve ok, ali da mi preporučuju vježbice radi vrata. No kako sam se već upisala za pregled kod fizijatrice u Vinogradskoj (dr.Matijević – sve same pohvale!!!), odlučila sam pričekati termin tamo. Kroz mjesec dana smo došli na pregled i odmah krenuli s vježbicama. Vježbice su bile u klinici jednom tjedno i doma svaki dan prijepodne i poslijepodne po sat-dva. Moja pedijatrica mi je dala savjet da Bubiju posvetim što više vremena uz vježbice jer da je bebin mozak najveća spužva za motoriku do 9.mjeseca. Bila je u pravu. Vježbali smo, vježbali i Bubi je stigao vršnjake u svemu – okretanje na bok, sjedenje, puzanje, dizanje i hodanje. Prohodao je na 1.rođendan. Zato ako te pošalju s bebom na vježbice, vježbaj i vježbaj. Znam da nije lako svaki dan i da te strah, ali čudo je što vježbice čine kad se s njima krene na vrijeme. Kad je Bubi navršio godinu dana, pedijatrica mi je na sistematskom rekla da je on pravi primjer što vježbice čine. Ja sam ju pitala da što pod tim misli. Rekla je da mi nije htjela ništa reći na početku da se ne prepadnem i da me strah ne paralizira, ali sve zajedno nije baš dobro izgledalo. Ali da me zato hrabrila i govorila što da radimo kako bi se sve to popravilo. Znam da danas svako treće dijete ide na vježbice, ali isto tako znam da iako je većini ista ili slična dijagnoza (Dystoni), nije kod svakog djeteta ista situacija. No, bitno je što ranije krenuti s bebom na vježbice.

I ne, nemoj toliko vremena provoditi na internetu i na forumima tražeći kako je bilo s drugom djecom i misliti da će tako biti s tvojim djetetom. Svako dijete je individualno i ono za što je jednoj bebi trebalo 5 mjeseci da svlada, možda će tvoja beba svladati za mjesec dana. Moguće je i obrnuto. Nije bitno da kažeš „Moja beba je propuzala s 5 mjeseci i prohodala s 8.!“ Vjeruj mi, to uopće nije bitno. Zar ti je bitnija pohvala i mišljenje okoline od onoga što je dobro za tvoje dijete? Nadam se da nije. Svako dijete ima svoj ritam i kada njegov mozak i tijelo budu, zajedno, spremni za određeni pokret, dijete će to napraviti. Ne trebaš ga posjedati, učiti puzanju, hodanju i slično. Za one koji skijaju – kad ste prvi put stali na skije, na kojoj ste stazi učili prve korake? Sigurno ne na crnoj. Zato polako, vremena ima, oni tako brzo odrastu...

Mi smo zaista imali sreću da naletimo na super fizijatricu, ali i na super fizioterapeutkinju. Pokazivala mi je vježbe koje trebam raditi (radili smo po Bobathu) i bila je jako dobra i strpljiva. Teško je kad si na vježbicama pa gledaš kako ti dijete plače ili slušaš drugu djecu kako plaču, no sada kada je sve to iza nas, opet ponavljam – samo budi uporna i vježbaj! Rezultati su vidljivi i vrijedni svake suze. Kako je naša fizio teta rekla: „Oni ne plaču jer ih to boli, nego plaču jer im je to novi pokret koji ne postoji u njihovoj glavi i ne da im se raditi. Kad im uđe u glavu i kad spoje glavu i tijelo, prestat' će plakati“. Tako je i bilo. Vježbice treba izvoditi kroz igru. Ono najbitnije je zapravo babyhandling. To čak nisu ni vježbe – to je način kako postupate s bebom, a da ju motorički potpomažete da pravilno radi sve što je potrebno za motorički sklad glave i tijela. O tome ću napisati više sljedeći put. I ne, to nije samo za bebe s komplikacijama, to je za sve bebe! Imam jedan super primjer iz vježbaone. Bila je jedna mama koja je imala blizance. Rođeni su ranije te je jedan ostao bez kisika i malo zaostao u motorici. Nakon godinu dana vježbica, blizanac koji je bio u zaostatku je postao bolji u motorici od svog brata. U svemu! S ovime – I rest my case :)