Foto: Privatni album; Ilustracija: Index

DANAS živimo brže nego ikada. To utječe na mnogo aspekata našeg života, a da toga nismo niti svjesni. Problemi, ti prokleti problemi koji nam ne daju da predahnemo i barem na trenutak usporimo. Djeca tu niti kriva niti dužna, vjerojatno i najviše “nastradaju”. Možemo li im pokloniti dovoljno pažnje i ne zamarati ih našim problemima?

Problemi naši svakidašnji

Svi imamo probleme. Na poslu. U obitelji. Među prijateljima koji si više nisu prijatelji ili rodbinom koja više i ne razgovara međusobno. Problemi su svuda oko nas. Jutros ste otišli na posao, iznervirao vas je šef ili neki klijent. Ništa čudno jer situacija je takva da su svi jako napeti i samo je pitanje vremena kada će se ukrstiti naše i njihove žute minute.

Budite svjesni tih situacija.

Dugo nisam bio svjestan problema koji me okružuju. Iako radim posao koji volim često je na poslu bilo stresnih i negativnih trenutaka. Razgovor pomaže – ako imate nekoga tko vas je voljan saslušati. Ako nemate, probajte prošetati, ali nikako, baš nikako – nemojte dolaziti kući djeci opterećeni tim problemima.

Znam, imao sam različitih problema ovih nekoliko godina i ono što sam iz njih naučio – svi se oni mogu riješiti, ovako ili onako – prije ili poslije. Nema smisla očajavati i naše strahove i nedoumice prenositi na djecu.

Onog trenutka kada sam shvatio da posao, iako važan – nije baš sve u životu i kada sam se više posvetio Luki, počele su se raspetljavati stvari za koje sam mislio da ih nikada neću moći raspetljati.

Malo–pomalo počeo sam fokusiranije provoditi naše zajedničko vrijeme što je dovelo do toga da smo danas povezaniji te se puno bolje razumijemo.

Biti opterećen problemima i pogotovo onim teškim problemima – nije jednostavno. Moji problemi, iako se na prvi pogled nekome mogu činiti teškima, zapravo su kao srednje teške puzzle koje ćeš prije ili poslije složiti. Postoje i oni ljudi koji imaju manje probleme, a smatraju ih najvećima na svijetu, dok istovremeno ima i ljudi sa jako velikim problemima (vlastite teške bolesti ili (još gore) teške bolesti kod vlastite djece) pa se s njima nose najbolje što znaju.

Nije bez razloga ona izreka kako je “svakome njegov problem najveći”. Ali što napraviti?

Prvenstveno trebamo shvatiti da smo mi roditelji. Da našu djecu ne bi smjeli opterećivati našim problemima. I tu ne mislim samo na naše natmureno lice kada u petak dolazimo kući s posla, znajući da nije kraj radnog tjedna jer vam je šef uvalio i smjenu vikendom. Natmureno lice je samo jedan dio problema. Drugi – i puno veći – je to što u takvom stanju ne možemo biti potpora našoj djeci, koju ona nasušno trebaju pogotovo u najranijim godinama. Ne možemo s njima otići u park jer misli su nam negdje drugdje. A to nije u redu prema njima.

Priznajem, u početku sam znao odlaziti s Lukom u park, a u glavi vrteći neke moguće scenarije kako klijentu objasniti da nije u pravu ili kako riješiti problem/zid na koji smo naišli na poslu. Luka se igra oko mene, a ja razmišljam o poslu. To jednostavno nije bilo u redu.

Svatko mora pronaći rješenje za sebe

Neko jednostavno rješenje ne postoji. Nažalost. Ono što svatko može napraviti je vidjeti koje je najjednostavnije dugoročno rješenje za taj problem.

Ako na nešto ne možete utjecati nemojte to jednostavno uzimati k srcu. Jer, zašto razbijati glavu problemom kojeg ne možete promijeniti? Reći ćete “pa ne mogu na taj način raditi”. A što možete napraviti, možete li dati otkaz? Ako ne možete vrijeme da je osvijestite činjenicu da ne možete imati utjecaj na sve što vam se događa u životu. Trudim se iz petnih žila da kroz život koračam uspravno, bez predviđanja što će me dočekati iza sljedećeg zavoja. Neki će to proglasiti letargijom, ali jednostavno život je prekratak, a djeca tako brzo odrastaju da je šteta sâmog sebe mučiti stvarima na koja nemate utjecaja.

Misliti da je vaš problem najveći na svijetu je u jednu ruku i sebično, a nitko ne želi biti sebičan jer to sigurno nije dobra osobina kakvu želite prenijeti svojoj djeci. Uvijek je najvažnije imati razumijevanja za sebe ali i za druge. Problemi su svuda oko nas, neće nestati preko noći. Možda neki i nikada ne odu.

Ali tu nismo najvažniji mi, već su važna naša djeca. Što im govorimo, što ih učimo, kako razgovaramo s njima i kako provodimo naše zajedničko vrijeme. Ako dajete sve od sebe – to je već prvi korak.

Zašto je pažnja važna?

Mislim da odgovor znate i sami. Djeca nas gledaju i uče oponašajući naše postupke. I sam s vremenom postajem svjesniji kako Luka reagira na moje postupke. Kada sjednem za računalo mrgodi se i želi da budem s njim. To me u jednu ruku veseli jer znam da je to naše vrijeme kvalitetno.

U drugu ruku, to me tjera da budem bolji. Da poslu kažem doviđenja i posvetim se Luki. Ne želim vam pametovati jer svatko zna najbolje sam za sebe. Međutim zapitajte se da li činite dovoljno i da li biste mogli učiniti još malo više. Nitko ne želi biti samo prosječan roditelj, a nekad je ta granica između prosječnosti i natprosječnosti tako mala. Naš osmjeh kada se vratimo kući s posla. Zagrljaj sa djecom ili zajednička šetnja. Često se u tim trenucima i zaboravim i ništa mi drugo nije važno. A razmišljanje o problemima ostavljam za neko drugo vrijeme.

Jer, znate i sami zar ne – pažnju koju poklanjamo djetetu vraća se kao zagrljaj prije spavanja.

Laku noć. 

Blog Emanuela Blagonića pratite ovdje.