NEKADA JE dječji sport bio običan sport u kojem roditelji nisu dizali toliku bunu kao što to čine danas i uopće ne shvaćaju koliku ustvari štetu rade svojoj djeci misleći da su toliko silno pametni u svom pametovanju - trenerima, sucima, ekipama i nažalost - najviše svojoj djeci. O tome koliko roditelji znaju otići daleko u svojim nastojanjima da dijete dignu na tron najboljih govori i jedna mama koja je, nakon još jednog vikend nogometnog turnira svojih dječaka, odlučila malo progovoriti o ovoj temi. 
 

Mama sam dvojce dječaka koji su kao i mnoga druga djeca u našoj zemlji zaluđena nogometom. Treniraju ga oboje - naravno. Svaki vikend imamo utakmice, igraju se turniri, konkurencija je žestoka, ali ništa to ne bi bio problem da u cijeloj toj priči ne postoje roditelji koji su odlučni svaki put napraviti dramu. Sebi, drugima, djeci posebno. 
 

Dođe mi zato da pokrenem neku peticiju, da proširim glas - nešto, bilo što, samo da se roditeljima zabrani da gledaju utakmice svoje djece. Neka ih dovezu, maknu se od igrališta i neka daleko od očiju i ušiju svoje djece komentiraju i trenere, i suce i djecu, i nek tamo psuju do mile volje, nek se tamo nadaju uspjesima timova svoje djece - samo neka s tim rječnikom budu dalje od svoje djece. 

Roditeljstvo nije natjecateljski sport
 

Svatko tko je barem jednom bio na dječjim utakmicama vjerujem da je imao prilike vidjeti revne roditelje na djelu - em viču, em su iritantni, em štete svojoj djeci, dekoncentriraju suce, petljaju se gdje im nije mjesto, i iako misle da u jako pametni, zapravo jako sramote i sebe i svoje dijete. 

Imajte ljudi toliko obraza prema sportu i ljudima, poštedite sve prisutne odvratnih psovki i toliko sijanja mržnje prema sucima, trenerima, djeci, njihovoj ekipi i suprotnoj ekipi - umjesto da učite svoju djecu da se sport fair play, vi idete toliko daleko da u cijelu tu dječju priču upetljavate sve čemu baš tu na tim utakmicama nije mjesto. Super ste primjer svojoj djeci - da! A čudite se huliganima na tribinama i .... im majku jer tko ih je takve odgojio, a onda baš to sijete i podastirete svojoj djeci kao normalno ponašanje na tekmi. 
 

I kao epilog prijepodnevnom nedjeljnom turnir danu dogodi se popodnevno igranje, trenutak za rezimiranje nogometnih dogodovština. 
 

E, tu mi je ustvari do kraja pukao film. Revni tata i opet je uhvatio na zub svog sina - " Sad si pametan. Sad igraš. Sad se praviš važan pred klincima. Kak si to igrao na tekmi. Stajao si cijelo vrijeme. Ovo je zadnji put da si tako igrao." - deranje pred svima prisutnima. Klinac ne zna kud bi od jada, ali on ne prestaje. Ma kakvi. Forsiranje ide dalje - "Još jednom da te vidim da tako igraš, uzet ću ti sve. Nisi zaslužio ništa jer se ne trudiš."


 

I tako da, umjesto da se svi veselimo sportu i druženju, da uglas vičemo nije važno pobijediti, važno je sudjelovati, mi (ne ja, ma čak ne ni mnogi roditelji, ali ovakvi kukolji stvarno ubiju raspoloženje), stvaramo djecu koja ustvari nemaju pojma što znači sportski uspjeh. Ali zato jako dobro znaju sve o totalno krivom navijačkom bontonu, znaju da poraz ne znači samo timski poraz već javno maltretiranje od strane svojih roditelja. Maltretiranje svih i svakog koji imaju bilo kakve veze s uspjehom ili neuspjehom tima. 
 

Pa je kriv ovaj, pa je kriv onaj, a i sine, danas si bio stvarno mlitav - i ti si kriv! Sram te bilo! U kazni si. 

Kako su roditelji ubili dječju igru 
 

Zato ako ste i vi jedni od onih kojima ovakve nesportske "sitnice" na dječjim sportskim događanjima stvarno idu na jetra, ne samo zato što su vaše uši osjetljive na toliku količinu gnjeva, već zato što stvarno štete DJECI - možemo li pokrenuti akciju i stvarno potaknuti roditelje da dječje uspjehe prepuste djeci. Možda će bolje igrati ako im svaki njihov pokret neće nadzirati opsesivan roditelj. 
 

Jer znate što - sportski uspjesi ili neuspjesi vaše djece stvarno nisu odraz toga kakav ste vi roditelj, ali činjenica da je vaše dijete spremno trenirati, da cijeni trenera i svoje klupske kolege, da je pravi timski igrač, koji promišlja o timu, a ne o sebi, koji se trudi biti dobar koliko može biti dobar - e to je odraz dobrog roditeljstva.