Iskustvo čitateljice: Uz ovrhu, blokade i šugave banke - život je i dalje lijep!

Iskustvo čitateljice: Uz ovrhu, blokade i šugave banke - život je i dalje lijep!

Foto: 123rf

"HVALA na čitanju, hvala na podršci i savjetima koje ste mi prenijeli, moj dan danas izgleda malo drugačije. Odjednom, iznebuha, pokraj ruke su mi se pojavile jedne slatke ružičaste naočale, kao u bajci stavila sam ih na oči i svijet je odjednom postao puno slađi od neostvarenog sna o jučerašnjoj čokoladi za koju para nisam imala. Nemam ni danas. Danas pogotovo, ali danas imam nešto puno vrjednije. Imam jednu novu perspektivu". Napisala nam je mama koja se jučer doslovno izjadala na ramenima svih nas, pa je osjetila potrebu ispričati i svoje današnje događaje. Ne samo zbog sebe, napisala je. "Znam da je puno ovakvih slučajeva među nama i da svatko od nas treba i jednu ružičastu priču koja će biti stvarna i utješna. Nadam se da će moje današnje ružičaste naočale "zaraziti" barem još koju tužnu ovršenu dušu, da je digne, trkne u dupe i nagna na smiješak.

Kako to obično biva ljudima kada se zateknu u problemima i neizvjesnoj budućnosti situacija se kao u elementarnoj nepogodi mijenja iz sata u sat. Jer život s rješenjem o ovrsi, blokiranim računom na kojeg sjedaju jedina primanja četveročlane podstanarske obitelji jest elementarna nepogoda. Apsolutno. Ali, kako ona nije zahvatila susjede, cijelu ulicu i pola kvarta, tako si nitko ne uzima za odgovornost da bi reagirao i pomogao. Jasno k'o dan - snađi se druže sam. I nema druge.



Djeca s tatom, a ti mama put pod noge i hvataj se u koštac s hrvatskom birokracijom. Toliko toga se mora sad srediti jer kada jedan teretni blok sjedne na račun ta je tiha akcija pokrenula toliku lavinu svega i svačega - treba razmislit kako ostat pošten, kako po zakonu pomoć sam sebi, jer znate, u Hrvatskoj smo - tu tri državna službenika na jedno obično pitanje imaju ne tri nego 12 različitih odgovora. Pa ti znaj tko je od njih u pravu, tko se malo zeza s vama, tko stvarno pojma nema o svom poslu, kome ste naletjeli na loš dan,  tko misli da zna - a ne zna... da skratim priču, trebalo je biciklom (srećom auta nemam da mi ga ovrše) preletjet po ovom suncu od krajnjeg istoka do skoro pa krajnjeg zapada grada (srećom što Zagreb nije Pariz u najmanju ruku).
Nikakav problem za jednu mamu koja inače barem osam sati sjedi ispred računala pa onda četiri sata sjedi s bandom u parkiću. U treningu je (not).

Ali nema druge nego u ruksak strpat 11 kila papira, vrećicu oraha (dobivenih za kolače) i bocu vode - i put pod noge. Put kroz birokraciju, ali i put do jedne nove perspektive.

Svakim novim krugom koje su moje noge na pedalama napravile, one ružičaste naočale počele su puštati svoju ružičastu boju. U mislima ne dam crnom oblaku da me svlada i tako je krenulo. Samouvjeravanje da će sve biti u redu, jer ljudi sve JE u redu. Evo što sam na svom putu sve vidjela.

- dok drugi ljudi sad rade u svojim zatvorenim uredima, tvornicama, bolnicama, trgovinama... ja pedaliram po savršenom povjetarcu sa slušalicama u ušima, začudo odličnom muzikom s radija, bez da me itko bičuje, požuruje, ispituje i nada mnom vrši bilo kakav mobing. Ja se vozim i uživam u trenutku. Život je lijep, ako ga vidimo takvog.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
- na pola puta krajičkom oka uhvatila sam začudan trenutak. Ona napucava njega. Njegovo je srce slomljeno, vidjelo se to na kilometar. Htjela sam stati, podariti mu osmjeh, ali ona ga je još malo bola svojim "nisi ti kriv, ja sam, ostanimo prijatelji" dobro nam znanim mladenačkim forama. Da, stala sam u blizini. Da, promatrala sam ih. Da, nahranila sam se malo tuđom nesrećom dok mi nije sjelo u glavu: ovakvi su trenuci iza tebe jer imaš muža, volite se, imaš obitelj i djeca su ti savršena. Takve srcolomne boli daleko su iza tebe. I zato je život lijep.

- u instituciji gdje sam trebala donijeti papire da mi se promjene pod hitno unesu u njihovu bazu, teta mi je najotvorenije rekla - niste na dobroj adresi i sumnjamo da će se to odmah ažurirati, ali ako vam nije problem otići tamo i tamo osobno i zamoliti da se to napravi odmah, vjerujem da ćete riješiti svoj problem. Ne, nije mi problem, rekla sam kroz ružičasti osmjeh, i teta mi je podarila hvale vrijednu informaciju, telefonski drugoj teti najavila moj dolazak, i s obzirom da je po papirima odmah shvatila u kakvoj sam gabuli, na odlasku mi je samo spomenula jedna zatvorena i jedna otvorena vrata. Da, nadam se da će mi život postati još ljepši čim mi se jedna nova vrata otvore.



- na putu do te druge tete, 10 metara od Klaićeve bolnice, moje su se naočale nahranile još više. Ja sam sretna žena i mama jer ja danas nisam morala sa svojim mužem na rukama nositi sina od otprilike 12-13 godina s obje slomljene noge u gipsu. Bili su zadihani i crveni u licu i zato sam pretpostavila da su ga tako slomljenog nosili možda čak i od tramvajske stanice. Dijete će se oporaviti, sigurno. Njegovi će se roditelji odmoriti i olakšati svoje ruke. Život ide dalje, svatko ima svoj križ i svoje ružičaste dane, a ja sam sretna jer ja danas ne moram nigdje nositi svoju slomljenu djecu. Ja sam sretna i život je lijep, jer moja su djeca zdrava, a to JE najvažnije!

- i nije to sve. Dug je tu put bio. Morala sam birokraciju srediti i u tvrtki za koju honorarno, od doma, radim. A tamo su me dočekale još ružičastije naočale. Moja šefica Katica - najdraža Katica od svih Katica na ovom svijetu poklonila mi je predivno obećanje, obećavajuću ponudu, knjigu uz koju ću plakati kao tuga radi nekih fiktivnih problema i kutiju kozmetičkih proizvoda - za baršunastu kožu nakon sunčanja i kremu protiv celulita. Pa zar žena može dobiti nešto bolje na dar?

Može. Naravno da može. Može dobiti svašta nešto, ali ako promijenite perspektivu i zagrlite sve male stvari iz svog stvarnog života, shvatite da je život koji vodite zapravo toliko bogat. Osamnaest puta bogatiji od onog prokletog duga po ovršenom računu.

Jer imam sunce, imam slobodu, imam zdravu djecu, imam svoju virtualnu Katicu, imam osmjeh, imam srce koje nije slomljeno, imam novu knjigu, imam nevidljive ružičaste naočale, imam najbolju sestru na svijetu, imam djecu koja su me zagrlila čak i onakvu znojnu kada sam se vratila, imam još 11 kuna u novčaniku, dvije litre mlijeka u frižideru, dvije tikvice, rižu, nešto smrznute piletine i 1,3 litre sladoleda u frizeru. 0,4 smazali smo da se obiteljski počastimo jer smo skovali plan!

Dok će drugi toćati noge u moru, mi ćemo ove godine na kampiranje 200 metara zračne linije dalje od zgrade - uz potok! Samo se nadam da ćemo u tih dan-dva divljeg kapiranja u kvartu uhvatiti barem jednu kišnu noć jer rominjanje kiše po šatorskom krilu usred mračne noći stisnuta uz svoje najdraže dečke - to je još onaj detalj koji mi nedostaje da kažem - život nije samo lijep, život stvarno može biti savršen ako imaš muda gledati samo u onom svjetlijem smjeru.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara