OBZIROM na zanimanje koje je pobudio moj suprug sa svojim napisanim iskustvom, i interes koji je pokazan za moju strane priče, odlučila sam podijeliti s vama svoju stranu. Prvo sam se dvoumila, ali onda sam shvatila da bi bilo dobro da i ja podijelim s drugim ženama koje su majke ili to tek žele postati što sam sve prošla u trudnoći, nakon poroda i prvih godinu i pol koliko su sad stare moje curice. 

 

Nakon što sam godinama pokušavala uopće ostati trudna, nakon dvije umjetne oplodnje ostvario se moj san, test na trudnoću je konačno bio pozitivan, pošto nisam vjerovala u to ponovila sam test nekoliko puta, i svaki sljedeći je pokazao isti rezultat. Sva sretna otišla sam u bolnicu napraviti dodatne pretrage koje su samo potvrdile rezultate kućnog testa. Na prvom ultrazvuku doktor je rekao da kuca jedno srčeko i da trebam biti oprezna, pošto je bila umjetna oplodnja, tako da mi je najbolje mirovati. Ja sam naravno poslušala doktora i mirovala skroz do sljedećeg ultrazvuka. Na sljedećem pregledu je bila moja doktorica koja kad me je pregledavala rekla da nije samo jedno srčeko već da tu postoje dva koja kucaju. Ako se tada nisam onesvijestila od šoka pomiješanog sa srećom onda neću nikad.

 

Doktorica mi je rekla da me prosljeđuje svom kolegi koji je specijalist za blizanačku trudnoću i da i dalje mirujem. Kad sam izašla iz bolnice bila sam presretna jer sam  uvijek željela blizance i eto ga… moj san se ostvario. Sva sretna sam nazvala supruga i rekla mu da se čuje srce, a on meni na to; pa znam…hvala Bogu. Ali ja sam mu samo nadodala, ne jedno već dva. Svakih nekoliko tjedana sam odlazila na pregled i ultrazvuk, moje cure su se super razvijale, a ni ja nisam imala nekih značajnijih problema osim sto sam dobivala dosta na težini i osjećala sam se umornom, za što su mi svi govorili da što se čudim pošto nosim blizance. Kako je vrijeme odmicalo, a ja bila sve deblja i natečenija. Doktor me u 31. tjednu trudnoće odlučio ostaviti u bolnici jer sam bila otvorena nekih 2 cm, a nisu htjeli riskirati prijevremeni porod. Nakon prijema u bolnicu izvađena mi je krv koja mi nije bila vađena od početka trudnoće i svi su bili iznenađeni lošim nalazom željeza i hemoglobina i umjesto nekih preparata da se to nadoknadi meni su dali transfuziju, jer kao nema vremena za ništa drugo.

 

 

Tada su krenuli moji najveći problemi, kašalj, bol u prsima, nisam mogla spavati. Danima sam se žalila na tegobe a svi su mi govorili da sam se sigurno prehladila jer su vidjeli da je otvoren prozor, a bio je drugi mjesec. Noge su mi sve više oticale, spavala sam u sjedećem položaju na hodniku bolnice na kauču jer se u krevetu nisam mogla nikako namjestiti zbog boli i kašlja. Takvu su me držali danima uz normabele koji mi nisu pomogli ništa. Pogledao me jedino anesteziolog koji je ujedno i pulmolog i rekao da on na plućima ništa ne čuje i da je sve u redu. Noć prije kobnog dana sam isto spavala na hodniku dok me nije vidjela sestra i pozvala doktora koji je bio dežuran.

 

 

Baš se poklopilo da je dežuran doktor koji mi je vodio trudnoću, i što, vidio me u kakvom sam stanju, dao mi veću dozu normabela i rekao da probam odspavati. Naravno da sam probdjela cijelu noć hodajući po hodniku i sjedeći na kauču. Ujutro me taj isti doktor pozvao na ultrazvuk koji mu je pokazao da nemam trunke plodne vode i nakon pola sata su me hitnom prevezli u bolnicu Rebro gdje me je zaprimio najdivniji doktor kojeg sam ikada upoznala, zvala sam ga moj Anđeo čuvar (nažalost sada je pokojni). On čim me je vidio znao je o čemu se radi. Proslijedio me na kardiologiju na ultrazvuk srca di se imalo što za vidjeti, kapacitet srca pao na 25%, pluća zalivena vodom, počeli otkazivati jetra, bubrezi i tko zna što sve još što mi nisu ni rekli. Odlučeno je da moram najhitnije na carski.

 

 

Kad sam od tolike neispavanosti, od tolike boli u prsima i svega skupa shvatila što mi pričaju, bilo mi je jedino na pameti, spasite moje cure jer ja ovako više ne mogu, jednostavno mi je već bilo svega dosta, čak nisam osjećala ni strah jer uopće nisam bila sva svoja. Nakon pripreme za carski koja je trajala sve do nekih 2 popodne odveli su me u salu. Tamo su mi dali hrpu papira da potpišem, a pošto nisam ništa vidjela koliko mi je bilo loše ni ne znam što sam im sve potpisala, znam samo da sam pričala sa anesteziologicom koja mi je ugrađivala hrpu cjevčica u vrat, a ni sad ne znam čemu su služile. Nakon što su me uspavali ja više ništa ne znam, sve do trenutka buđenja kad sam se skoro zadavila sa sondom u ustima. Sljedećeg čega se sjećam da sam se probudila u šok sobi, nesvjesna sebe i svih oko sebe. Tamo sam provela pet dana, kojih se ni dan danas ne sjećam. Osjećaj da sam rodila? Molim, ja rodila? Halo? Suprug mi je, dok sam bila u šok sobi pokazivao slike djece i videa što je snimio na mobitel, a ja bih ga sljedeći dan pitala je li ima koju sliku i zašto mi ih nije pokazao, ja ih se uopće ne bi sjećala.

 

 

Dobro da sam uopće znala kako se zovem. I dan danas mi je taj period nakon poroda u magli. Peti dan su me prebacili iz šok sobe na koronarnu. Kad sam uspjela malo doći k sebi uspjela sam i vidjeti slike svojih curica, al samo vidjeti jer, osjećala nisam ništa, nisam znala ništa konkretno o njima jer mi nitko ništa nije govorio osim da su prekrasne. Nakon tjedan dana sam uspjela nagovorit doktore da me puste da vidim djecu. Naravno, zbog svog lošeg stanja su me odveli u kolicima na neonatalogiju, prvi osjećaj kad sam ušla unutra je bila vrućina i jedva sam disala, moguće zbog uzbuđenja jer ću ipak prvi puta vidjeti svoje curice.

 

 

 

Kada su me doveli do njih, gledala sam u te inkubatore u kojem su bila majušna stvorenja, a osjećaji...hmmmm... onih majčinskih o kojima sve mame pričaju kad rode nije bilo, ne da nije bilo takvih, nije bilo nikakvih, kao da su to nečija tuđa djeca, a ne moja. Ja sam pak razmišljala kako ću čim prije izaći iz sobe jer mi je bilo jako loše. Svaki idući dan koji sam provela u bolnici, a bilo ih je preko 30, sam se borila sa spoznajom da sam jedva ostala živa, skupa sa mojim curicama, doktori su me bombardirali sa terminima poput možda ćeš morati na transplataciju srca, ako ne to onda ćemo ti morati ugraditi kardioverter defibrilator, jer srce ti je u groznom stanju i moguće su smrtonosne aritmije, a sa druge strane me mučio strah za moje cure i to kako ću im ja takva biti mama a ne mogu sama ni do toaleta. Koliko god sam imala krasne doktore na Rebru i bit ću im zauvijek zahvalna što su mi spasili život, isto tako im  zamjeram što mi nisu omogućili psihološku pomoć koja mi je tada bila jako potrebna. Tada nisam zbog svog stanja mogla ništa sama, kod djece me u kolicima vodio suprug, čak ni ne svaki dan, jer se nisam uvijek osjećala dobro. Napokon su odlučili pričekati sa transplatacijom i vidjeti kako će se srce a i je li će se samo početi oporavljati. Ugradili su mi kardioverter, u slučaju aritmije da udari elektrošok i nakon toga me pustili doma. 

 

 

Prvi dani kod kuće su mi bili grozni, ubijao me osjećaj da su djeca još u bolnici, da mi svi svašta prešućuju što se tiče njihovog stanja nakon poroda, jer me ne žele opterećivati, da ne smijem i ne mogu ništa jer sam preslaba. Bojala sam se zaspati jer me bilo strah da se ne probudim, bez obzira što imam svog anđela čuvara, tako zovem kardioverter-defibrilator. Kad su nakon mjesec dana djeca konačno došla doma, to je bilo drugačije, al opet nimalo lako za mene. Sve ono u čemu mame uživaju pogotovo prvi puta ja nisam mogla, recimo njihovo prvo kupanje, zbog lijekova ih nisam mogla dojiti, mogla sam ih malo primit al ne i nositi, to je bila totalna katastrofa za mene.

 

 

Zbog svoje situacije sam se bojala sama sebe. Bilo me strah držat dijete jer što ako mi dođe aritmija pa udari elektrošok pa se djetetu nešto dogodi!? Ili što ako mi padne tlak pa padnem sa bebom i tako tisuću pitanja mi je svakodnevno prolazilo glavom, a ostat sama s njima, to nisam mogla ni u ludilu. Na svu sreću suprug je bio stalno sa mnom, bio mi je nevjerojatna podrška, a skupa sa njim i moja mama koja je bila uz mene svaki dan u bolnici i svakodnevno od kad sam došla doma. Iako me nitko od njih nije mogao razumjeti, možda sam na neki način i ja dopuštala da svi oni više brinu oko moje djece od mene jer se  jednostavno nisam mogla pomiriti a ni suočiti sa činjenicom da mi se to dogodilo i da sve ono o čem sam sanjala i maštala za vrijeme trudnoće a i prije nje, da toga nema, da to ne postoji a niti će ikada. Kako su dani prolazili ja sam se počela bolje osjećati, ojačala sam, iako sam opet morala na rekonstrukciju uređaja, jer sam kao i svaka mama htjela imati bebu u rukama, pa se uređaj pomaknuo,  iako me malo unazadilo, bila sam bolje.

 

 

Mučila me činjenica da više nikad neću biti ona stara i da sam zauvijek ovisna o nekom drugom, jer npr. ne mogu više nikad dići lijevu ruku iznad ramena, nemam više ni reflekse u ruci ko nekad, imam jako nizak tlak i svaki čas me može srušit, pa te aritmije i umor koji nakon neke ne tako jake aktivnosti osjećam. Život mi se totalno promijenio jer sam nažalost ograničena u mnogim stvarima, od toga da ne smijem jesti slano, pa mi je teško pojesti nešto van kuće jer je većinom sve presoljeno, ne mogu odrađivati neke najbanalnije stvari, poput objesiti veš na štrik, popeti se na stolicu, čak ni normalno isfenirati kosu. Djeca su nažalost zbog mog stanja bila dosta loše u porodu pa im je i motorika bila loše zbog čega smo svakih 2 tjedna odlazili na kontrole. Trebalo je s njima svakodnevno vježbat što ja nažalost nisam mogla, tu je onda uskakao suprug a i moja mama dok je svakodnevno dolazila.

 

 

Uz sve te terapije trebali smo s njima svako malo i na druge pretrage što me je užasno pogađalo i iscrpljivalo. Najbitnije od svega što su one super napredovale. Kad su prohodale za mene je to bio najsretniji dan u životu, jer su prognoze bile svakakve, od toga da će imati raznorazne smetnje pa do toga da možda neće nikad hodat. E sad su tek za mene došli problemi, počele su se penjat svukud, trčat, a ja nisam mogla skakat za njima, nisam ih mogla dizati kako su one htjele, najgore je bilo to što nisam bila u stanju ići s njima u park i igrat se, sve ono što je normalno i što sve mame rade. Zato je moj suprug tu najviše pridonosio, uz to što je doma bio s njima, bio je s njima i u parku, u šetnji i ostavljao bi mene da se odmaram. Mislim da nikad nitko neće moći shvatiti kakav je osjećaj kad te dijete gleda sa tužnim okicama da ga digneš a ti ne smiješ, i ne možeš, gori osjećaj za mamu od toga ne postoji.

 

 

Nakon nekog vremena svakodnevne pomoći od moje mame je bilo sve manje , jer se previše davala u sve to pa je i njeno zdravlje stradalo, tako da je sve ostalo na suprugu i meni jer rijetko tko bi nas došao vidjeti a kamoli da bi se netko ponudio da bude sa mnom. Nisam nikad mislila da bi jedan muškarac tako dugo izdržao kod kuće sa ženom i djecom, ali on je stvarno dao cijelog sebe u sve to. Mogu još samo reći da sad kad su cure već godinu i pol i kad sam ja koliko toliko došla k sebi i malo se oporavila od svega, da mi fali i to jako onaj početak s njima koji neću moći nikad vratiti, i bez obzira što smo financijski krahirali zbog svih troškova koje smo imali, a što je samo logično obzirom na to da su nam cure jele  20-25 kutija mjesečno umjetne hrane, duple pelene, dupla odjeća itd... a primanja su postajala sve manja, bez neke konkretne financijske pomoći sa strane, to što smo suprug i ja bili zajedno i brinuli se o toj dječici mislim da je to nešto najvrijednije na svijetu i da ne postoji taj novac koji bi to mogao kupiti.

 

 

Kako god bilo, preživjela sam ono najgore, al vrijeme ide dalje, bitno da smo svi skupa i da su cure super, a ja, ja nažalost ću ostat do kraja života sa svojim anđelom čuvarom, sa hrpom lijekova, sa spoznajom da ne znam je li me čeka transplatacija srca ili ne,al na sve to  mogu samo reći da sam prihvatila stanje takvo kakvo je, a da li ću se pomiriti s tim, sigurno neću nikada. Zahvaljujem svima koji su bili uz nas i svima koji će tek biti.