Ja nisam dovoljna
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: 123rf
PONEKAD... ponekad zaista osjećam da trebam, da moram, a ne mogu. Ponekad...jednostavno ne mogu biti sve ljudima oko sebe. Osjećam se kao da uvijek, baš uvijek razočaram barem nekoga. Znam to. S jedne strane, znam da koliko god se trudila to će uvijek biti tako, jer nikada neću moći zadovoljiti sve one koji od mene nešto očekuju. I koliko god se trudila uvijek će nešto, negdje, nekome biti krivo. I isto tako znam da nitko zapravo od mene ne očekuje toliko puno od sebe same. Pritisak koji si kao žena, kao majka, kao sestra, kćer, zaposlenica, prijateljica stavljam pred sebe ponekad je zaista prevelik.
Zato se uvijek pojavi taj neki dan kada samu sebe uvjerim da sve što radim ne radim dovoljno dobro. Pojavi se taj dan kada mislim da nigdje više ni ne pripadam. Kada me dan s kućanskim poslovima i djecom toliko umore, da navečer, kada se osvrnem, opet imam kuću prevrnutu naopako, djecu koja i dalje traže moju pažnju i muža kojem nakon svega nemam više što dati. I opet se osjećam kao da sam zakazala. Kao da nisam dovoljna.
Jesam li komplicirana? Pružam više nego što bi trebala ili pak premalo? Kako je moguće da za jednu tako običnu stvar imam dva tako oprečna mišljenja i ne znam koji je točniji od kojeg.
Jesam li opet razočarala? Ljubavi, jesam li te razočarala?
Jednom sam u jednom takvom rasploženju, gledajući djecu kako plaču i muža kako djeluje nezadovoljno, dobila odgovor. Pitala sam i dobila - Mama - ti si i više nego dovoljna. I onda sam shvatila to sam pitanje uvijek postavljala sama sebi i sama sebi odgovarala, a da nikada nisam pitala njih. Uvijek sam samo naslijepo pretpostavljala živeći na način da uvijek mislim na druge, najmanje na sebe. Postavljala sam si standarde previsoko misleći da ću tako lakše zadovoljiti sve uloge koje imam u životu. I znate što? Uvijek je barem jedna od tih uloga krivo odigrana - fulala sam neku scenu, krivo pročitala tekst, napravila krivi korak. No, znate što? Tu grešku u kazališnom komadu mog života vidjela sam samo ja! Ni moja djeca ni moj muž ni moj šef nikad zapravo nisu očekivali od mene više od onog što sam pružala. Razočarenje je oduvijek bio samo plod moje perfekcionističke mašte.
Shvatila sam to onda kada sam umjesto plača i tužnih lica počela brojati osmjehe i njihove zagrljaje - nešto što u vremenu kada sam pokušavala zadovoljiti visoke standarde društva, obitelji i sebe nisam vidjela od visokog zida svih njihovih negativnih emocija.
No nekako sam u traženju rješenja shvatila - da je i osmjeh i tuga sastavni dio života, a visoka ljestvica očekivanja samo plod mog mazohizma jer je sam tu ljestvicu nekako uvijek postavljala barem za pedalj više od vlastitih mogućnosti.
O da - kada sam to konačno shvatila - shvatila sam da sam itekako dovoljna. I više nego dovoljna!
Takva sam kakva sam i dajem baš onoliko koliko mogu dati. I drugima, a i sebi ponajviše.
Zato drage žene i majke ako ste nezadovoljne misleći da ne dajete dovoljno, ili da živite Sizifovim životom, znajte da tu ljestvicu tuđih očekivanja postavljate samo vi. Kome ne paše, nek se penje na svoju ljestvicu. Moja će zauvijek ostati onoliko visoko koliko nisko može biti.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati