Foto: 123rf

AKO svaku odluku gledate kroz novac, nećete imati prijatelje jer im treba ponekad platiti piće ili uskočiti s pozajmicom, a o djetetu nemojte ni sanjati, previše je to love… Nemojte onda imati ni psa, jer su veterinari skupi, a najbolje vam je biti i solo, jer realno, sve režije porastu kad vas je dvoje u stanu.

Ne volim pisati o stvarima koje me ljute. Previše je negative oko nas, na svakom koraku, previše ljudi kojima je teško, previše mržnje, patnje… Koliko god da su naši životi lagodni u odnosu na živote naših djedova i baka, ne mislim da živimo u zemlji meda i mlijeka. Ali kad sam naletjela na članak koji računa koliko košta dijete i naslov ‘Tko si u Hrvatskoj realno može priuštiti dijete i mjesec završiti u plusu’ naljutila sam se. Naslov mi je grozan. Članak više -manje besmislen. Kao, ljudi se opravdano boje, briga o drugom ljudskom biću košta. Wow, stvarno revolucionarni zaključak.

Pa što se ja ljutim? Pa ljuti me promicanje tog stava ‘Tko si može priuštiti’. Ako ćemo tom logikom, u Hrvatskoj si nitko ne može priuštiti dijete. Od svih mojih prijatelja (koji imaju i nemaju djecu), od kojih velika većina ima posao i živi u Zagrebu, gdje je standard relativno viši nego u ostatku Hrvatske -mogu na prste jedne ruke one koji si mogu ‘priuštiti’ djecu.

Nemate stalni posao s dobrom plaćom? Sory, ništa od vaših snova o onoj maloj curici.. Najbolje da idete na taj svoj posao ‘na određeno’ ili ‘na crno’, jedete samo krumpire jer su jeftini i kad ste kod kuće sjedite u mraku da uštedite na struji.

Ne znam gdje je nama bila glava, a gdje digitron kad smo mi odlučili imati dijete. Moj muž radi sasvim prosječan posao, za sasvim prosječnu plaću. Roditelji nam nisu bogati ljudi.

Kad smo odlučili imati dijete, ja nisam imala stalni posao. Radila sam u nekom polu-honorarnom statusu u tvrtki u kojoj su nakon mog odlaska na porodiljni prestale dolaziti plaće. Nisam imala pojma hoću li se imati gdje vratiti kad rodim. Bila sam devet mjeseci trudna kad mi je računovotkinja poslala poreznu prijavu, u kojoj su crno na bijelo stajale tisuće i tisuće kuna koje sam trebala platiti državi. Istoj onoj državi koja nije natjerala mog ‘poslodavca’ da mi plati što mi je dužan i dozvolila mu da me sedam godina drži u statusu koji je direktno kršenje zakona. Priznajem, plakala sam kad sam vidjela tu poreznu prijavu. Pitala sam se u kakav to svijet rađam dijete.

Ali sam znala ono što svi ti s digitronima zaboravljaju. I to što sam znala me tješilo kad je bilo teško. Život je samo jedan, a novac dođe i ode. Stvari se mijenjaju i na bolje, ali i na gore. Ako želite nešto napraviti, onda treba imati muda, da oprostite na izrazu. Shvatiti da nismo robovi već slobodni ljudi. Shvatiti da smo snalažljiviji i hrabriji i bolji nego što misle svi ti koji nas ne plaćaju dovoljno, ili tjeraju da radimo na crno, ili gledaju svisoka na semaforu jer vozimo krntije.

Moj muž je, dok smo bili u najtežim situacijama s novcem, uvijek znao reći pravu stvar. Rekao bi ‘Znaš, sad smo bez kune. Sad nam preostaje samo da sjedimo doma i volimo se’. Naši prijatelji se uvijek smiju kad ga čuju. Jedna od dražih izjava mu je i to da su ljubav izmislili siromašni da se imaju čemu veseliti. Možda i jesu. Pa, ako ste uskraćeni za puno, ne morate biti uskraćeni za ljubav. Ljubav se uvijek isplati. Možete si ju priuštiti.

Zato, ako želite imati dijete, nemojte da vas digitroni spriječe.  Svi smo mi puno više od stanja na našem tekućem računu.
 
Izvor: BitiMama