LJUDI koji su požalili što imaju djecu anonimno su počeli objavljivati svoja priznanja na Redditu. I premda se ova tema čini kao tabu, pomaže mnogim roditeljima koji se nalaze u ovakvoj srceparajućoj situaciji da se osjećaju manje usamljeno.

Rasprava se povela nakon što je korisnik Reddita SniperGlizzy postavio pitanje "Kako je imati djecu koju ne želiš?" 

Najzanimljivije odgovore donosimo u nastavku.

"Volim svoju djecu i kažu mi da sam prilično dobar tata. Ponekad u tome uživam, ali većinu vremena se osjećam kao da se utapam. Razumijem da postoje ljudi koji uživaju u vremenu koje provode sa svojom djecom, kao i oni koji vole pričati sa strancima… Ali ja nisam jedan od njih." 

"Imam skrbništvo nad djecom svog brata. Nisam ih željela. Već imam svoje dijete. Djeca mog brata ne ponašaju se dobro kao moje dijete. To je jako frustrirajuće. Volim ih, štitit ću ih i brinem o njima. Ali uznemiruje me činjenica da ih ne mogu voljeti kao svoje. To je depresivno. Mrzim sebe jer se tako osjećam. Toliko se trudim da ne vide da se mučim. Ali djeca su pametna i znam da to shvaćaju."

"Imam sina kojeg nisam želio. Njegova majka se užasno ponašala prema meni, a za trudnoću je saznala tek kad smo se razdvojili. Konačno sam pobjegao iz nasilne veze, a onda doznao da nosi moje dijete. To je bilo toliko poražavajuće. S obzirom na to, moj sin i ja imamo nevjerojatnu vezu i drago mi je što je donijela odluku da ga zadrži (protiv moje želje)."

"Ne volim biti mama. Samohrana sam majka i djeca su uvijek uz mene. Nikad ne mogu odmoriti. Jedna odrasla osoba sama, troje djece… Umorna sam. Odbrojavam dane kad će svi iseliti i nestati. Stalno zamišljam kako bi mi život bio sjajan bez njih i onda se osjećam kao užasna osoba zbog tih misli. I da sam dobra mama ne bih tako mislila. Ja sam lažnjak."

"Volim svoju djecu, umrla bih za njih. Ali tek nakon što sam ih dobila, shvatila sam da ne želim imati djecu. Čini se da ne mogu uživati u njima. Preozbiljna sam. Mislim da previše vodim računa o tome da odrastu u dobre ljude. Ja sam odgovorna za njih. Teško mi je biti manje ozbiljna."

"Ne osjećam se kao mama, više kao njegovateljica. Stalno sam iscrpljena. Ova pandemija uništila je i ono malo razuma što mi je ostalo. Ne mogu ni malo odmoriti jer nema škole."

"Imam troje djece. Stvarno sam htjela djecu jer sam smatrala da to trebam učiniti - biti supruga i imati djecu. Volim ih i želim im najbolje. Ali nemam istu vezu s njima kao druge mame. Ne nedostaju mi kad moram na dugo putovanje. Samo osjećam olakšanje. Kad su bili doma zbog pandemije, bilo mi je jako teško. Krivim se zbog toga. Iako sam okružena obitelji, osjećam se tako prokleto usamljeno."

"Meni je to kao da imam goste u kući koji godinama ne odlaze, a ja se moram brinuti o njima kako me drugi ne bi osuđivali."

"Moj 14-mjesečni sin bio je planiran i on je nevjerojatan, najveća radost u našim životima. Ali ja sam cijelu trudnoću bila loše, bolesna i depresivna. Borila sam se s time do prije nekoliko mjeseci. Više nikad to ne želim proći."

"Moj bivši suprug bio je emocionalno zlostavljam i prisilio me da zatrudnim tri mjeseca nakon što sam rodila i izgubila kćer u 20. tjednu. Nisam bila spremna, nisam imala prilike tugovati. Naš sin rođen je 13 tjedana prerano, proveo je dva mjeseca na odjelu neonatalne intenzivne njege. Sad ima sedam godina, njegovog oca godinama nema, a ja sve radim sama."

"Mrziš djecu, a sebe mrziš jer mrziš njih."