Ne drago dijete, ne možeš biti sve što želiš!

Ne drago dijete, ne možeš biti sve što želiš!

Foto: 123rf

KAKO odgovoriti djetetu na njegovu želju da jednoga dana postane astronaut? Treba li ga poticati u toj želji unatoč tome što ste savršeno svjesni da je ta želja vjerojatno jako daleko od realnosti, ili ih već u mlađoj dobi treba malo prizemljiti kako bi svoje želje mogli usmjeriti prema.  snovima koje će realno lakše moći ispuniti. 
 
Naravno - dječje želje najčešće nemaju baš puno veze s onim što dijete postane kada odraste, no ako govorimo o njihovom velikim snovima, je li dobro poticati ih i dizati u nebesa ili ne? 
 
Jedan od ovih stavova u svojoj je priči objasnila Erica Reischer, majka koja je ujedno i psiholog te svojim tezama objašnjava zašto je dobro djeci ponekad spustiti snove na zemlju i jednostavno reći - okej je ako ne postaneš nitko velik! 
 
"Kada je moj sin napunio godinu dana za rođendan je dobio veliku ilustriranu knjigu sa Snoopyjem s naslovom "Možeš biti sve što poželiš". 
 
Snoopy se tako iz stranice u stranicu pretvara u velikog mahera na kojem se god polju života pojavio. Postao je super sportska zvijezda, kirurg, slavni pilot, a svako pojedino zanimanje pratio je i naslov titule - "svjetski poznati odvjetnik", "svjetski poznati pisac" pa čak i "svjetski poznati proizvođač hrane".  Gdje god da je pošao i što god da je pokušao napraviti Snoopy je postao pas s najvećim titulama i opisan najdivnijim superlativima. 
 
Knjiga je bila velika i teška, puna  boja i ilustracija, a umjesto na debelom papiru kakve obično imaju slikovnice, ova je bila tiskana na običnom tankom papiru. Iz toga se dalo zaključiti kako je ova knjiga namijenjena znatno većoj djeci, onoj koja neće trgati papire, odnosno onoj kojoj će te sve silne mogućnosti da dijete postane svjetski poznata zvijezda ostati nekako usađene u njihovu memoriju i uopće njihove snove. 
 
No, moj sin je uz sve te boje i crteže prvo otkrio čar tankog papira. Nakon što je potrgao jedan, krenuo je trgati i drugi. Malo po malo knjiga je postajala tanja, a ja nisam učinila mnogo da ga spriječim u tom vandalizmu. Čak što više - i sama sam malo pomogla u tom stanjivanju knjige. 
Nemojte me sada napasti, ja volim knjige, ali ako je ponekad nešto previše..., a posebno me dotaknula jedna stranica na kojoj je pisalo - "Baš kao i Snoopy i ti možeš postići sve što želiš jer samo je mašta tvoja granica!" 


 
A to je, ako gledate sa stajališta roditelja, zapravo jedna vrlo uznemirujuća poruka. Naravno da nema ništa lošeg svom djetetu poželjeti da postigne sve što zamisli, ali to nije realan život. U redu je poticati njihove ambicije i ne ograničavati im maštu, ali tvrditi im da baš sve u životu mogu postići samo ako to požele - to je jako daleko istine. I jako daleko od zdravog poticanja vašeg djeteta.  
 
Zašto je nezdravo željeti (pre)više? 

Zato što sve studije kažu da su ambicije jedno, ali guranje nekoga svojim preambicioznim planovima može biti itekako štetno. Ne samo za razvoj djeteta, ako govorimo o djeci, već  i o ljudima uopće. 
Brojne studije koje su se na ovu temu provodile u radnim organizacijama pokazale su naime da tjeranje zaposlenika na postizanje visokih ciljeva nikada nije donijelo pretjerano dobre rezultate.

Zaposlenici su ili padali pod pritiskom te su postajali depresivni ili su za postizanje ciljeva posezali za neetičkim metodama, samo zato što nisu uopće bili spremni i kadri doseći te ciljeve sami, u nekom određenom  roku. A to su bili ljudi. 
 
Zamislite onda što se događa s djecom koju preambiciozni roditelji guraju u nešto za što njihova djeca nisu spremna - pa onda ispočetka počinju osjećati užasno velik pritisak koji zapravo koči njihovu realnu spsobnost, a kada nakon pritisaka da se nešto napravi krenu pritisci zašto se to nešto nije napravilo - tada djeca najčešće, da bi zadovoljili roditelje, počinju varati. Jer jednostavno i dalje nisu sposobni za ono što roditelji od njih očekuju. 
 
Jedan vrlo vrijedan zaključak o tome donio je i profesor s kojim je Erica Resicher razgovarala, a koji je rekao da danas jako puno djece osjeća pritisak svoji h roditelja te pritom sustavno raste broj djece koji počinju varati. Koliko su djeca sposobna ili nisu zapravo se najbolje vidi u onim trenucima kada djeca dobiju neku zadaću i moraju je ispuniti sada, bez prisustva svojih roditelja, a zadatak nije izravno vezan s ocjenom i gradivom. Tek se tada djeca zapravo mogu opustiti jer rade nešto za što im prije toga roditelji nisu nametnuli svojevrstan pritisak. 
 
No, da se vratimo Snoopyju. Znam da bi mnogi roditelji odmah uprli prstom u mene jer ovim riječima pokušavam umanjiti važnost dječje mašte. No, nije u tome stvar. Mašta je odlična stvar, ali mašta nije realnost niti je itko ikada učinio nešto veliko samo uz pomoć mašte. Što je s trudom i upornošću? Nisu li to važnije stvari od same mašte, ako već želimo doseći neki cilj. "Ti možeš sve" - može-da, ali samo ako se potrudi. 
 
Govoreći djeci da oni mogu postići sve što zamisle dajemo im do znanja da je mašta ta koju vrijedi imati, a čak i ako ističemo da se ništa ne može postići bez napornog rada, opet ostaje činjenica da naglašavamo važnost dolaska do cilja, a umanjujemo samu sreću bavljenja i uopće dolaska do tog cilja. 
 
"Ti možeš biti najbolji kirurg na svijetu" je divna rečenica koja znači sreću onog trenutka kada netko dobije tu titulu. Na kraju krajeva, neka djeca nemaju takve želje pa opet postanu veliki u nekom svom području. Ili silno streme biti najbolji, a da im taj cilj nikada ne bude ostvaren.  
Zato djeca već od najranije mladosti moraju znati da ni mašta, a ni sam trud nisu dovoljni za postizanje ciljeva. Govorimo li o malim jednostavnim ciljevima, oni će biti postignuti, ali nešto tako veliko kao što je karijera, to zahtjeva ipak puno zdraviji i puno kompleksniji stav, a koji se djeci treba početi usađivati već od malih nogu. Kako ih ne bi sustizala razočaranja. 
 
Kako je Nobelovac Daniel Kahneman (ekonomist) jednom rekao - za uspjeh je potreban talent i sreća, a za veliki uspjeh malo veći talent i puno, puno sreće. 
 
Dakle, unatoč mašti, trudu, odricanju i velikim željama uspjeh će možda uvijek biti tek nadohvat ruke. Jednostavno nećete imati sreće!
 
To je još jedan od razloga zašto bi djeca trebala biti svjesna toga da život ne igra uvijek prema pravilima koja su njima zasad jasna. Tko ima - taj je zaslužio. Zaslužio je onaj tko se trudio. Ako se trudimo moći ćemo kontrolirati vlastitu sudbinu, a što se više trudimo više ćemo uspijevati. Nažalost, to tako ne ide. 
 
Ali ako netko kaže, našao sam se u pravom trenutku na pravom mjestu i sve ostalo je povijest - e onda znate da je nečiji trud nagrađen s pukom srećom i puka je sreća uspjeh. Nastavak uspjeha je pak stvar dodatnog truda, ali i još dodatne sreće. 
 
Ako roditelji nastave odgajati djecu idejama da je uspjeh nešto što dijete može kontrolirati (ako se potrudi, uspjeh će biti bolji, ako se ne potrudi, uspjeh izostaje), djeca neće biti naučena da je put do tog uspjeha zapravo samo niz šansi koju će im život pružiti. Oni koji to neće shvatiti na vrijeme doživjet će razočaranje (netko uvijek mora biti razočaran zar ne?) te će se puno teže nositi s njim, uz stalan osjećaj krivice - nisam bio dovoljno dobar! A tada često slijede odustajanja. 


 
Statistički gledano - na vrhu nema mjesta za sve. Ali znate gdje ima mjesta za sve? Tamo gdje su prosječni. Zašto prosječno danas više nije dobro? Zašto toliko mnogo roditelja sustavno stremi tome da njihovo dijete postigne više od njih samih i ne zadovoljavaju se činjenicom da su i djeca, baš poput njih - prosječni. 
 
Zato djeco, imajte svoje ciljeve, njegujte svoju maštu i stremite tome da sve što radite radite dobro. Sutra će biti bolje. Možete jednom biti i najbolji, ali znajte da titula najboljeg nosi svoje velike odgovornosti koja ostavlja malo prostora za neometanu sreću. 
 
A vi roditelji, ne morate se prestati nadati da će vaše dijete biti uspješno. No umjesto da ih usmjeravate na visoko postavljene ciljeve smatrajući da će se tako izdići iz prosjeka, dajte im do znanja da je uspjeh sklop nekoliko čarobnih sastojaka - ideje, truda, talenta, sreće, ali i razočaranja. 
 
Osim toga, ako ćete ih učiti da pucaju samo visoko, uvelike ćete smanjiti njihovu sposobnost da uopće znaju vrednovati sebe i druge u odnosu na sebe. 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara