Foto: Pinterest

ODGOJ. Možda je to ono što najviše podrazumijevamo kad govorimo o roditeljstvu. Učiniti od ljudskog bića dobrog čovjeka.  Zato često spominjemo majke onima za koje smatramo da nisu posebno kvalitetni ljudi. Zato i većina nas koja želi stvoriti dobre ljude svoju djecu nemilosrdno trenira.

‘Kako se kaže?’

‘Jesi zaboravio teti reći nešto?’

‘Kako pozdravljamo kad uđemo?’

‘To je bilo ružno. Reci baki oprosti!’

Naše dijete je super pristojno. Ne zato jer je naše - to kažu i tete u vrtiću i svi koji ga prvi put sretnu. Ali nekad se zapitam je li to stvarno dobar način da ga pripremimo za svijet, koji baš i nije pristojno mjesto.

Svakodnevno se srećem s odraslim ljudima koji ne koriste niti jednu od ‘zlatnih riječi’. Nema tu ni hvala ni molim, čak ni nonšalantno promrmljanog ‘Dan’ pri ulasku u lift. Naravno, to nisu ljudi s kojima radim. To su ljudi koje sretnem onako, usput. Koje ne poznajem, ali s njima imam doticaj, manje-više redovito. Ljudi koji si dozvoljavaju da se ponašaju kako god žele, jer živimo u velikom gradu i jer ih štiti osjećaj anonimnosti. Kladila bi se da se 90 posto njih ne bi tako ponašali da postoji šansa da im poznajem bratića, a kamoli užu rodbinu.

Prijatelj mi je jednom rekao da je on svoju djevojčicu učio da tri puta pozdravi prva, ali ako nikada ne čuje pozdrav natrag da odustane. Kaže, u njihovom haustoru jednostavno ima ljudi koji ne odzdravljaju sedmogodišnjakinji iz ulaza. Moj sin je još malen, za njega su sad pravila univerzalno primjenjiva, ali pitam se što ću mu reći kad me pita gdje su granice. Koliko pristojan biti kad su drugi nepristojni?