Psihologinja otkriva kako redoslijed rođenja utječe na naš karakter
JESTE li odgovorno najstarije dijete, miroljubivo srednje ili slobodoumni najmlađi član obitelji? Mnogi odrastaju uvjereni da njihovo mjesto među braćom i sestrama otkriva nešto o njihovu karakteru i utječe na samopouzdanje, ali i odnose s drugima.
Ipak, Catherine Carr, autorica knjige koja se bavi složenim odnosima između braće i sestara, ističe da redoslijed rođenja može utjecati na oblikovanje identiteta, ali ga nikada ne određuje u potpunosti.
Najstarije dijete uvijek se osjeća zapostavljeno
"Dinamika odnosa među braćom i sestrama gotovo je beskrajno složena", rekla je Carr za Newsweek. "Prvorođeno dijete uvijek će biti prvo i često će se osjećati zapostavljeno dolaskom nove djece. Najmlađe će, pak, uvijek biti posljednje i stoga nikad neće biti 'svrgnuto s trona' na isti način. Beskrajno je zanimljivo to analizirati."
Stereotipi nisu sudbina
Kad je riječ o samom redoslijedu rođenja, Carr naglašava da on nije sudbina. Velik dio onoga što "znamo" o toj temi potječe od austrijskog psihoterapeuta Alfreda Adlera, koji je smatrao da su prvorođenci savjesni i opterećeni odgovornošću, najmlađa djeca sklona riziku i šarmantna, a srednja prilagodljiva, ali i nesigurna.
Iako su ti stereotipi duboko ukorijenjeni u popularnoj kulturi, Carr ističe da su nedovoljni za objašnjenje stvarnog razvoja braće i sestara, čak i ako u sebi nose zrno istine.
Važnost okoline i razlikovanja
"Važno je koliko se vremena naši životi preklapaju u istom okruženju, kao i koje sve sile djeluju u tom okruženju", pojasnila je. "Velika razlika u godinama, primjerice, značit će da mlađe dijete odgajaju puno stariji i umorniji roditelji, koji u trenutku njegova dolaska možda imaju znatno manje vremena i novca, ili pak znatno više. Vode u kojima plivaju braća i sestre uvijek su drugačije."
Jednako je važna i teorija diferencijacije koju je razvila psihologinja Frances Fuchs Schachter. Prema njoj, djeca aktivno stvaraju različite identitete kako bi smanjila međusobno natjecanje i osjećala se jedinstvenima. Ako je jedno dijete "akademski tip", drugo se može okrenuti kreativnosti ili humoru. S vremenom te uloge postaju dio njihovih međusobnih odnosa, ali i odnosa s roditeljima.