ČINI se da postoji bezbroj savjeta o tome kako biti dobar roditelj, a svi teže istom cilju - odgoju ljubazne i empatične djece. Stoga, spoznaja da je vaše dijete nekoga zlostavljalo u najboljem je slučaju razočaravajuća, a u najgorem može poljuljati temelje, navodeći roditelje da se zapitaju jesu li uopće slijedili prave smjernice odgoja.

Iako velika većina roditelja zlostavljanje smatra destruktivnim, studija objavljena u časopisu American Journal of Public Health pokazuje da će do 20% djece zlostavljati nekoga tijekom školovanja, od osnovne do srednje škole. Takvo ponašanje šteti svima uključenima. Istraživanje je pokazalo da i nasilnici i žrtve imaju veće stope problema s mentalnim zdravljem te je vjerojatnije da će se kasnije u životu suočavati s poteškoćama.

Nasilnici su skloniji delinkvenciji, dok se žrtve godinama bore s prilagodbom u društvenim interakcijama. Razumijevanje uzroka zlostavljanja ključno je za njegovo sprječavanje, stoga terapeuti preporučuju osvještavanje roditeljskih navika koje bi dijete mogle nenamjerno potaknuti na nasilno ponašanje.

Kad roditelji nesvjesno jačaju nesigurnost

Prema kliničkoj psihologinji Amber Thornton, zlostavljanje je često posljedica nesigurnosti. Kad se djeca osjećaju loše iznutra, sklonija su tome da se i drugi zbog njih osjećaju loše.

"Djeca najčešće zlostavljaju druge kako bi se osjećala moćnije ili imala više kontrole. To se mnogo puta događa kad se djeca osjećaju nesigurno ili sumnjaju u sebe, ali može proizaći i iz problema s emocionalnim izražavanjem", rekla je Thornton za Huffpost.

"Ako se dijete osjeća ljutito ili uzrujano, može to iskaliti na drugom djetetu kako bi se osjećalo bolje, jer ne zna bolji način za izražavanje. Zlostavljanje se također može dogoditi kada su i sama djeca bila zlostavljana ili omalovažavana, bilo od strane drugog djeteta, brata ili sestre, ili roditelja."

Thornton kaže da svaki put kada roditelj dopusti da se dijete osjeća nevidljivo ili nevažno, povećava rizik od nasilničkog ponašanja. "To može biti odbacivanje ili poništavanje djetetovih osjećaja, oštre kazne, grube kritike - sve to čini da se djeca osjećaju nemoćno, nevidljivo i bezvrijedno", objasnila je. "Onda to pokušavaju nadoknaditi na druge načine, često zlostavljajući druge kako bi se osjećali bolje, moćnije i jače."

Roditelji bi trebali pripaziti i na ponašanja koja omalovažavaju osjećaje, a prikrivena su humorom, poput komentara "samo se šalim", koji mogu nanijeti više štete nego što se čini. "To je teško jer roditelji ponekad rade takve stvari slučajno, jer su umorni ili iscrpljeni", rekla je.

"Čak i jednostavne stvari, poput nedostatka vremena i prostora za brigu o sebi ili upravljanje vlastitim emocijama, mogu dovesti do toga da roditelj slučajno odbaci ili obezvrijedi dijete." Kronično ponavljanje takvog ponašanja dovodi dijete u rizik od loših odnosa s drugom djecom.

Uloga obiteljske dinamike

Anita Powell, savjetnica za mentalno zdravlje, kaže da djeca koja zlostavljaju često reproduciraju negativnu dinamiku koju su doživjela u odnosu s osobom na poziciji moći. Kada roditelji ne znaju kako se samoregulirati, viču, omalovažavaju ili, u gorim slučajevima, zlostavljaju i zanemaruju djecu ili druge ukućane, djeca mogu postati zbunjena oko toga kako zdrave interakcije trebaju izgledati.

"Kada djeca dožive takva ponašanja od roditelja ili skrbnika bez razgovora koji bi to ispravio, prepuštena su prihvaćanju tih ponašanja kao normalnog načina interakcije s drugima", rekla je Powell. Istraživanja to potvrđuju: kada su roditelji strogi, ali ljubazni - za razliku od popustljivih i zanemarujućih ili agresivnih i autoritarnih - manja je vjerojatnost da će djeca postati nasilna.

Powell ističe da su razgovori o ispravljanju ponašanja ključni za pomoć djeci u uspostavljanju zajedničkih obiteljskih vrijednosti i kulture poštovanja. "Uvijek bismo trebali poticati djecu da budu ljubazna prema svima. Poštovanje bismo trebali poticati tako što ćemo ga sami modelirati djeci od rođenja", rekla je.

"Djeca bi trebala imati jasnu predodžbu o tome kako izgleda zdravo, a kako nezdravo izražavanje. Također trebaju znati da imaju siguran prostor za izražavanje svih osjećaja, bez osuđivanja." Powell dodaje da je važno podržati dijete u pronalaženju načina da se ispriča, a zatim provesti posljedice primjerene dobi.

Kako reagirati ako je dijete već nasilno

Kada pomaže djeci da se odmaknu od nasilničkog ponašanja, Thornton kaže da su odgovornost i isprike važne, ali nisu uvijek pravo mjesto za početak. "Prvi korak je zaista razumjeti što se događa iz djetetove perspektive", rekla je. "Razgovarajte s njima, dajući im do znanja koliko je to ozbiljno, ali više iz pozicije znatiželje i brige."

Thornton savjetuje roditeljima da započnu razgovor tako što će reći djetetu da su zabrinuti za njega te da žele bolje razumjeti što se događa u njegovom unutarnjem svijetu. Potiče ih da ne pitaju samo o situaciji, već i o osjećajima i mislima koji su doveli do takvog ponašanja.

Nekoj djeci će ovi otvoreni razgovori biti dovoljni da se vidi promjena. Drugima će pomoći da roditelji shvate što djetetu treba u budućnosti, od psihoterapije do rada na vještinama suočavanja i socijalnim vještinama.

"Treba li ovom djetetu terapija kako bi procesuiralo osjećaje ljutnje, tjeskobe ili tuge? Treba li mu samo pomoć u komunikaciji? Možda je dijete osjećalo nešto, a nije znalo kako to izraziti", objašnjava Thornton. Ključno je, kaže, da roditelji budu sigurna i podržavajuća baza za dijete.

Na kraju, Thornton vjeruje da protuotrov za zlostavljanje može biti jednostavan: kada djeca osjećaju da ih drugi slušaju i da se mogu izraziti, manje su sklona problematičnom ponašanju.

"Dijete koje se osjeća dovoljno sigurno da izrazi svoje osjećaje, koje ima siguran prostor za razgovor o njima bez negativnih posljedica, manje će vjerojatno zlostavljati drugu djecu", zaključila je. "U emocionalnoj srži djece koja zlostavljaju često je osjećaj da su nevidljiva i nemoćna. Djeca se osjećaju moćnije kada su njihovi osjećaji potvrđeni, kada ih se sluša, vidi i cijeni."