RODITELJI bi trebali biti osobe koje djeci pružaju najviše ljubavi i podrške, no to, nažalost, nije uvijek slučaj. Iako se roditelji malom djetetu mogu činiti poput superheroja, i oni su tek nesavršeni ljudi, kao i svi ostali. Svaki odnos može doći u krizu, pa tako i onaj između roditelja i djeteta.

Otuđenje između roditelja i djece posljednjih je godina sve češća tema, iako nije riječ o novoj pojavi. Stručnjakinja za obiteljsko otuđenje Fern Schumer Chapman ističe da je taj problem dugo bio ozbiljno zanemarivan i nedovoljno istražen. Prema njezinim procjenama, moguće je da je čak svaka četvrta osoba otuđena od nekog člana obitelji.

Većina roditelja neće namjerno odgurnuti svoju djecu, ali zbog određenih ponašanja djeca su ponekad primorana prekinuti kontakt, piše YourTango.

1. Kršenje granica

Svatko ima svoje granice, čak i ako o njima ne razmišlja svjesno. Neki ih jasno postavljaju, dok drugi jednostavno znaju gdje povlače crtu i što ne žele tolerirati. U svakom slučaju, narušavanje tih granica može biti izuzetno štetno.

Licencirana bračna i obiteljska terapeutkinja Angela Sitka objašnjava da ljudi čije se granice neprestano prelaze stalno moraju objašnjavati, braniti se i opravdavati vlastite odluke. Ako se suočavate s osobom koja ne poštuje granice, velika je vjerojatnost da ih neće prihvatiti ni nakon objašnjenja.

Kada granice prelazi netko blizak, poput roditelja, bol je još izraženija. Roditelji bi trebali štititi svoju djecu, a kada čine suprotno, povjerenje se narušava. Zbog toga se mnoga odrasla djeca odlučuju udaljiti ili u potpunosti prekinuti kontakt.

2. Neželjeni savjeti

Neki roditelji gotovo automatski dijele neželjene savjete. Navikli su usmjeravati svoju djecu i teško im je prestati kad dijete odraste. No kada se svaki razgovor pretvori u kritiku ili popis onoga što bi dijete “moglo napraviti bolje“, to s vremenom postaje iscrpljujuće.

Autorica Elizabeth Scott ističe da savjeti, čak i kada su dobronamjerni, često zvuče kao kritika. Osoba koja savjetuje možda ne želi osuđivati, ali onaj tko savjet prima to često doživljava upravo tako.

Iako roditelji često imaju dobre namjere i žele pomoći, dijete se osjeća kao da ga osoba koja bi mu trebala biti najveća podrška stalno ispravlja. To s vremenom dovodi do povlačenja i emocionalne distance.

3. Nametanje osjećaja krivnje

Jedno od najštetnijih ponašanja jest stalno izazivanje osjećaja krivnje. Roditelji koji djecu podsjećaju na sve što su učinili za njih kako bi njima upravljali zapravo koriste manipulaciju. Briga o djeci roditeljska je odgovornost, a ne dug koji se mora vraćati.

Stručnjaci ističu da je krivnja snažan alat kontrole, jer potiče ljude da mijenjaju svoje ponašanje kako bi udovoljili drugima. Dijete s vremenom prepoznaje taj obrazac i često zaključuje da je prekid kontakta jedini način da se zaštiti.

4. Odbijanje isprike

Kako odrastamo, postaje nam jasno da roditelji nisu savršeni i da griješe, ponekad i nesvjesno povrjeđujući svoju djecu. U takvim trenucima iskrena isprika može imati golemu težinu.

Isprika ne služi ponižavanju, već pokazuje brigu i spremnost na popravljanje odnosa. Bez nje je teško ići dalje i izgraditi zdrav odnos u odrasloj dobi.

5. Negiranje osjećaja

Emocije su složene, a u djetinjstvu posebno intenzivne. Kada roditelj ne priznaje djetetove osjećaje, umanjuje ih ili ih koristi protiv njega, to ostavlja duboke posljedice.

Priznavanje osjećaja nije nužno slaganje, već poruka: “Vidim te i važno mi je kako se osjećaš.“ Bez toga dijete gubi osjećaj sigurnosti. U ekstremnim slučajevima takvo ponašanje može poprimiti oblik emocionalne manipulacije, zbog čega se dijete kasnije distancira radi vlastitog mira.

6. Stavljanje sebe u središte svega

Roditelji ne moraju žrtvovati cijeli svoj život za djecu, ali to im ne daje pravo da svaku situaciju okreću prema sebi. Kada roditelj reagira na djetetovu bol tako da fokus prebaci na vlastite osjećaje, dijete ostaje bez podrške koja mu je potrebna.

Takvo ponašanje često se povezuje s narcisoidnim obrascima i može dugoročno zbuniti dijete u razumijevanju vlastitih potreba i granica.

7. Nepoštivanje partnera odraslog djeteta

Roditelji ne moraju voljeti partnera svog djeteta, ali ga moraju poštovati. Pokušaji potkopavanja odnosa ili loše ophođenje prema partneru gotovo uvijek dovode do udaljavanja.

Ako roditelji ne prihvate da je ta osoba sada najvažniji dio života njihova djeteta, riskiraju gubitak odnosa s njim.

8. Nepodržavanje osobnog rasta

Djeca se s godinama mijenjaju i razvijaju vlastite vrijednosti. Roditelji koji to doživljavaju kao izdaju umjesto kao prirodan proces često stvaraju emocionalni jaz.

Podrška, empatija i razumijevanje ključni su za osjećaj sigurnosti odrasle djece. Roditelji koji to ne mogu pružiti često se suočavaju s otuđenjem.

9. Prebacivanje roditeljske uloge na dijete

Kada dijete prerano preuzima odgovornosti odraslih, stvara se ogorčenost koja se teško briše. Takva djeca rano shvate da su im nametnute uloge koje nikada nisu trebala nositi.

U odrasloj dobi mnogi zato odlučuju prekinuti kontakt kako bi konačno skinuli teret koji nikada nije bio njihov.

10. Tretiranje odraslog djeteta kao da je još dijete

Neki roditelji, s druge strane, odbijaju prihvatiti da im je dijete odraslo. Odnosi se moraju mijenjati, a odrasla djeca zaslužuju poštovanje i povjerenje.

Roditelji ne moraju mijenjati svoju osobnost, ali moraju priznati da im je dijete sada zrelo. Bez toga nema zdravog odnosa.

11. Uvjetovana ljubav

Roditeljska ljubav trebala bi biti bezuvjetna, ali u praksi često nije. Kada dijete osjeća da mora zaslužiti ljubav poslušnošću ili prilagođavanjem, uči da njegovo pravo “ja“ nije dovoljno.

Takvo uvjerenje može pratiti ljude kroz cijeli život, sve dok ne shvate koliko je to štetno. Tada se često odlučuju udaljiti od roditelja kako bi zaštitili vlastito samopoštovanje.