Foto: Instagram 

JEDAN od najpoznatijih obiteljskih teoretičara današnjice, čije se knjige o odgoju i roditeljstvu masovno prevode i prodaju u svim zakutcima svijeta, osim knjiga i predavanja objavljuje i članke u renomiranim časopisima. Članci su skraćene teze koje iznosi u svojim knjigama, a vjerujte, jedan je od čitanijih autora na ovu roditelji/djeca temu. Vjerujemo da ste čuli za Jespera Juula koji, među svojim mnogim tezama, kaže i ovo: 

"Djeca trebaju oba normalna roditelja! Djeca ne smiju biti prepuštena brizi samo majci, jer to što otac brine o poslu da bi zaradio za svoju obitelj, djetetu ne znači mnogo, s obzirom na to da još nema pojam o važnosti rada, ali zna da mu u odgoju sustavno nedostaje otac". Slažete li se s ovim komentarom? Vjerojatno da jer jednostrano odgajanje nije od jučer, a koliko god mi govorili da naša djeca imaju oba roditelja, mnogi od nas vjerojatno lažu i sebe i druge jer čim se povede razgovor o tome koliko očevi sudjeluju u organizaciji cjelokupnog kućanstva, na vidjelo izlazi prava istina. Njihov udio u tome je, u odnosu na sve ono što svakodnevno čini žena i majka, jako malen.

Takav odnos snaga u brizi oko kućanstva relativno je nedavno postao očit. Muškarci su i prije dolaska bebe preuzeli ulogu oca obitelji, onog tko skrbi za velike stvari, barem je tako u većini obitelji, no te velike stvari za dijete su zapravo poprilično neznačajne. Ono ih tako ne doživljava.

Žena je pak već s prvim danima trudnoće počela mijenjati sebe i pretvarati se iz žene u majku, a to su dvije posve različite uloge. S dolaskom bebe žena je postala samo majka te je gotovo u potpunosti isključila onu neovisnu ženu u sebi kakva je bila prije trudnoće.

Muškarci su postali hranitelji, a žene majke

I nije to ništa novo, niti išta neobično. To se događa u cijelom svijetu i počelo se događati mnogo prije nego što smo počeli dobivati knjige, skripte i mudre savjete kako biti dobar roditelj.

To je sasvim prirodno, kaže Jesper Juul, jer već od trenutka začeća muž i žena počinju planirati kako biti majka i otac te se s vremenom toliko užive u uloge da smetnu s uma kako su više od 20 godina prije toga bili nešto drugo. To se jako dobro vidi po jednom učestalom primjeru - muž i žena sebe više ni ne nazivaju pravim imenima, nego se zovu Mama i Tata. E tu je jako vidljivo upravo to da s dolaskom djeteta, odnosnom s činjenicom da partneri postaju roditelji, mnoge naredne godine sami sebe vide isključivo kao roditelje, a ne više kao muža i ženu, partnera, prijatelja i ljubav svog života.

Vidljivo je to i kroz njihovu komunikaciju koja se počinje vrtjeti isključivo oko djece, s time da i ta komunikacija s vremenom uglavnom postaje negativna. Ne zato što su mama i tata frustrirani, nego zato što se u obitelji, kako dijete raste, sve više komentiraju one neke negativne strane - što je dijete napravilo, što dijete mora napraviti, pohvale idu isključivo u smjeru djeteta te se rijetko kada nadugačko i naširoko o tome priča obiteljski. S vremenom se mame i tate, iako su si na početku roditeljstva svečano obećali da će o odgoju odlučivati zajedno, počinju razilaziti u mišljenjima i stiže sve više frustracija koje ispoljavaju pred djecom. A to je ono što dijete ne bi smjelo gledati, odnosno, to je ono što si muž i žena ne bi smjeli dozvoliti jer će te frustracije početi jako utjecati na njihov partnerski odnos - muža i žene.

I tu je osnovni problem - roditelji s vremenom prestaju biti partneri, prestaju biti prijatelji i ljubavnici, jedino na što se koncentriraju je biti roditelj! 

I to roditelj koji više nije u stanju biti prijatelj i ljubavnik jer je između njih nastao jaz prepun roditeljske brige i frustracija.

Partneri moraju prije svega biti dobri prijatelji

Prijateljstvo između partnera nešto je što se vrlo brzo počinje gubiti s početkom roditeljstva, a posebno u kasnijim godinama roditeljstva. Mame i tate zaborave razgovarati kao prijatelji, kao ljudi koji imaju svoj identitet koji mora biti odvojen od identiteta isključivo roditelja.

 Ako se žena primjerice ne slaže s načinom kako muž pokazuje djetetu kako riješiti zadaću, žena bi trebala mužu tada pristupiti kao prijatelju, a ne kao majka tom djetetu.

Ili ako se žena previše brine oko kćeri tinejdžerice koja previše izlazi i ona ne zna što sve čini, tada bi otac sa ženom trebao razgovarati, čuti njena mišljenja i bojazni, ne kao otac te kćeri, nego kao ženin prijatelj i partner. Onako kako bi razgovarali da se neka druga žena, prijateljica, žali vašem mužu na ponašanje njene kćeri. 

Zato ja važno da roditelji ponovo nauče komunicirati kao što su komunicirali prije djeteta. Tako će uspjeti zadržati visoku razinu prijateljstva među njima, frustracije oko djece neće im tada utjecati na zadovoljstvo u spavaćoj sobi te iako možda zvuči paradoksalno - tako ćemo se nastaviti razvijati kao ljudska bića. A to je ono što naša djeca trebaju vidjeti.

Kada mama i tata razgovaraju pred djecom, to su najčešće razgovori koji su vezani uz to dijete. Zar ne? Zašto se onda čudimo što djeca misle da su centar roditeljskog svijeta - oni jednostavno roditelje ni ne vide kao bića koja su neovisna, kao individue koje su nekada bile muž, žena, djevojka, muškarac, intelektualac, hobist, osoba s milijun specifičnih stavova i životnih težnji, osobe s različitim emocijama, snovima - ne , oni roditelje vide isključivo kao roditelje koji se bave samo djetetom!

Zato dragi roditelji, savjetuju Jesper Juul, uzmite vrijeme za sebe da se ponovo podsjetite kako je to biti samo partner - odite s vremena na vrijeme sami u kino, izađite bez djece, odite na večeru, odite na vikend i dajte djeci do znanja da su sada mama i tata jedan drugome centar svijeta.

I pritom djeci najotvorenije dajte do znanja da je to vrijeme za vas - da je to vrijeme kada roditelji uzimaju vrijeme da dožive neko novo iskustvo nevezano uz djecu. Da bi bili bolji roditelj, da bi mogli odgojiti kompetentno dijete, odmaknite se od uloge roditelja i postanite partneri koji zajedno odgajaju dijete.