PREMA psiholozima, način na koji se izražavamo posljedica je odgoja. To znači da neke fraze koje koristimo mogu odati da smo u djetinjstvu doživjeli psihičku traumu. Riječ je o naizgled običnim frazama koje se svakodnevno koriste, ali češće ih upotrebljavaju oni koji nisu imali mirno i sretno djetinjstvo.

"Ja mislim"

Kada osoba govori "ja mislim", to znači da sumnja u svoje prosudbe i boji se da će učiniti nešto pogrešno. Također, ovaj izraz nesvjesno se koristi kao pripremljena obrana od mogućeg napada drugih ljudi.

Ove riječi najčešće koriste oni koji su se u djetinjstvu suočavali s kritikama, ponižavanjima i uvredama od strane roditelja.

"Samo se dogodilo"

Prema psiholozima, rečenica "samo se dogodilo" najlakši je način da netko sa sebe skine odgovornost. Ove riječi ukazuju da se osoba osjeća nemoćno i da ne kontrolira situaciju u kojoj se našla. Dva su razloga zašto odrasla osoba često ponavlja ove riječi: prvi je strah od kazne, a drugi prezaštićenost u djetinjstvu.

"To je samo moje mišljenje"

Ova fraza može se koristiti u dva konteksta. Ponekad osoba želi dati do znanja da svoje mišljenje ne smatra značajnim, a ponekad, ako se izgovara hladno, pokazuje da osoba misli da je posebna.

"Druga opcija formira se kod djece prezaštitnički nastrojenih roditelja, dok je prva svojstvena ljudima čiji su stavovi ignorirani ili obezvrijeđeni", kaže terapeutkinja Natalija Superfin.

"Ne obraćaj pažnju"

Prema psiholozima, ovu frazu koriste osobe koje su navikle potiskivati svoje potrebe i emocije. Superfin tvrdi da ljudi koji su traumatizirani, ne skrivaju samo svoje emocije, već gotovo nikada ne traže pomoć na poslu, čak i ako im je neophodna.

"To je moja krivnja"

Prema psihologinji Anni Tkach, oni koji su u djetinjstvu imali ulogu žrtve, najčešće dobrovoljno krive sebe. Drugi znak takve traume je strah od preuzimanja odgovornosti. Nekome tko se uvijek osjeća krivim, lakše je odmah se proglasiti krivcem za sve i ispričati se.

"Ovo može zvučati glupo"

Prema psiholozima, na ovaj način osoba pokušava spriječiti potencijalno poniženje koje je često doživljavala u djetinjstvu.

"Strah od ismijavanja zbog vlastitih ideja može proizaći iz činjenice da su u djetinjstvu bilo kakve ideje djeteta bile dočekane ismijavanjem i ponižavanjem. Ako se roditelji često smiju djetetovim idejama, ne shvaćaju ih ozbiljno, obezvrjeđuju ih ili govore: 'To je glupo', tada dijete razvija naviku unaprijed vjerovati da će biti omalovažavano", ističe Superfin.