MNOGI roditelji žele svojoj odrasloj djeci olakšati život, no pritom nesvjesno mogu usporiti njihov put prema samostalnosti. Psiholog i terapeut Jeffrey Bernstein smatra da roditelji ponekad iz najbolje namjere otežavaju svojoj odrasloj djeci da postanu neovisna. Tijekom rada s roditeljima i odraslom djecom koja se nose s ADHD-om, anksioznošću, depresijom, autizmom ili drugim životnim izazovima primijetio je tri obrasca ponašanja koji, prema njegovu mišljenju, mogu zadržavati djecu na istom mjestu.

Sve opravdavate dijagnozom

Bernstein upozorava da roditelji ponekad svako problematično ponašanje pripisuju dijagnozi, umjesto da razlikuju stvarna ograničenja od odgovornosti koju njihovo dijete ipak može preuzeti. "Dijagnoza opisuje stvarno ograničenje, ali nije doživotno izuzeće od nelagode, truda ili osobnog rasta", objašnjava za Psychology Today.

Zato roditeljima savjetuje da se zapitaju: "Je li ovaj ustupak koji činim primjeren s obzirom na stvarne zahtjeve dijagnoze ili sam dopustio da ona upravlja životom mog odraslog djeteta?"

Radite sve umjesto njih

Prema terapeutu, mnogi roditelji iz ljubavi preuzimaju obveze koje bi njihova odrasla djeca trebala naučiti obavljati sama, poput plaćanja računa ili rješavanja svakodnevnih problema. Smatra da je zato važno postaviti pitanje: "Stvarate li ovisnost ili potičete veću neovisnost?"

Dodaje da roditelji trebaju razmisliti pomažu li njihovi postupci djetetu da napreduje ili ga, iako nenamjerno, zadržavaju na istom mjestu.

Krivnja upravlja vašim odlukama

Bernstein tvrdi da roditelji ponekad donose odluke iz osjećaja krivnje, a ne zato što su one dugoročno korisne za njihovo dijete. Kako kaže, problem nastaje kada se svaki ustupak svodi na misao: "Ne mogu podnijeti osjećaj da sam loš roditelj."

"Krivnja prerušena u podršku nije zdrava podrška", smatra Bernstein. Zaključuje da će roditelji lakše pomoći svom odraslom djetetu kada jasnije prepoznaju vlastitu ulogu u toj dinamici.