PROŠLOG vikenda kolumnistica portala The Cut, Kathryn Jezer-Morton, volontirala je na školskom sajmu mlađeg sina, na kojem se prikupljao novac za školske izlete.

"Prijavila sam se za štand sa sladoledom jer se činilo zabavno, i bilo je. Lijepo je vidjeti koliko ljudi vole sladoled. No tijekom dana me podsjetilo na jednu ne baš sretnu naviku koju roditelji male djece često imaju, kako jednostavnu poslasticu pretvore u agoniju punu unutarnjih dilema, koja često završava suzama. To se događa jer djeci daju previše izbora, uvjereni da je to znak dobrog roditeljstva", piše ona na početku svoje kolumne koju prenosimo u nastavku.

Scenarij izgleda otprilike ovako: inteligentan i empatičan roditelj (takvi kao ja!) dolazi sa svojim rječitim djetetom mlađim od šest godina. "Dobro, Hazel", kaže roditelj s osmijehom osobe koja velikodušno nudi dar, "evo što imaju." Zatim recitira opcije, kojih je, u slučaju mog školskog štanda, bilo malo, gotovo kao u doba Sovjeta, ali dovoljno da dijete potpuno zbune.

Slijedi neodlučnost, roditelj potiče dijete da odluči jer se iza njih stvara red, gust i nestrpljiv. Dijete izabere okus, odmah zažali i upada u emocionalnu krizu: "Što ako je onaj drugi bio bolji?" Kad bi roditelji zamolili da promijene izbor, naravno da bih to dopustila, nisam čudovište. No pitala sam se zašto roditelji ne mogu odoljeti tome da maloj djeci nude izbor s kojim se još ne znaju nositi.

Naš identitet se ne definira time što biramo s polica

Ne dijelim često savjete, ali ovdje ću napraviti iznimku. Prije nego stanete u red za sladoled, odaberite jedan okus koji vaše dijete voli, to ne bi trebalo biti teško. Moj stariji sin je bio ljubitelj čokolade, a mlađi je rano zavolio mint-chip i ta ga ljubav drži i dalje. Kad narastu, imat će dovoljno prilika istraživati razne okuse, ali dok ne znaju čitati, ne trebaju znati cijeli popis. Sladoled je sladoled, bez obzira na okus, pa kad dođete do pulta, jednostavno recite: "Imaju čokoladu, hoćemo tu?" Time im ne uskraćujete identitet niti im branite da izraze sebe. Zapravo, pokazujete im ljubaznost, pomažete im uživati u jednostavnim stvarima. Teško nam je to prihvatiti, ali naš identitet se ne definira time što biramo s polica.

Svi se možemo složiti da danas postoji previše svega. Kapitalizam je divljao predugo i prebrzo, inovacije su se izokrenule i danas nam se većinom prodaje prepakirano smeće, i to u količinama koje ne možemo pratiti. Supermarketi su postali groteskni. Target izgleda kao grozna izložba budućeg smeća. Zid krema za sunčanje u drogeriji može vas paralizirati ako zastanete više od deset sekundi.

Ovo nije stvar ukusa ni snobizma. Ne kažem da svi moramo kupovati organsko i prirodno. Ne smeta mi izgled ambalaže. Jednostavno, ima toga previše. I to je zbunjujuće, posebno ako imate pet godina i odrasli očekuju da budete zahvalni što možete birati među svim tim stvarima.

U svijetu punom stvarnih problema možda me upravo zato uzrujava prizor, čest u mojoj privilegiranoj četvrti, djeteta koje pravi scene jer mu okus sladoleda nije po volji. Znam da djeca posvuda plaču zbog gluposti, ali znam i da ona iz bogatijih obitelji to čine još češće. To potvrđuju i bajke koje su postojale davno prije nego što su ljudi znali čitati.

Često pokušavamo djeci pružiti ono što mi nismo imali

Kad vidim dijete kako plače zbog sladoleda, osjećam egzistencijalnu prazninu. Možete reći da sam neurotična, ali ja to radije zovem povećanom osjetljivošću za ljudske muke. Pitajte se: Što je cilj poslastice? Pokazati ljubav i usrećiti dijete. Nije to prilika da im pokažemo što znači živjeti u konzumerističkom društvu gdje se bira među 20 vrsta svega. Ipak, mnogi roditelji, nesvjesno, to i rade kao posljedicu vlastitog odnosa prema užitku i konzumaciji.

Zamišljati da će vaše dijete pronaći svoj identitet kroz biranje među robom isto je kao vjerovati da će postati pametnije igrajući igrice na tabletu. Nitko ne treba vježbati kako birati između proizvoda. To svatko zna. Ono što je puno teže, pogotovo danas, jest naučiti kako zaista uživati. Kako osjetiti zadovoljstvo. A tu djeci stvarno treba pomoć.

Puno toga što radimo kao roditelji radimo zbog sebe. Često pokušavamo djeci pružiti ono što mi nismo imali. Ako ste odrasli u siromaštvu, davanje puno opcija djeci može biti izvor istinskog zadovoljstva. Radimo da bismo im to priuštili. Ali često svoje želje projiciramo na njih dok su još premali da to razumiju. S 14 godina znaš cijeniti luksuzan odmor i bogat izbor. S 5 godina, bez obzira koliko to roditelji žele, ne možeš.