NAKON četiri desetljeća rada u učionici, učiteljica iz SAD-a odlučila je otići u mirovinu, ali njezino oproštajno pismo, objavljeno na društvenim mrežama, postalo je simbol iscrpljenosti i promjena koje su zahvatile obrazovni sustav.

"Moj tata kaže da ljudi poput vas više nisu važni." To je rečenica šestogodišnjeg dječaka koja je, kako kaže učiteljica Clara Holt, zaključila njezinu četrdesetogodišnju karijeru.

"Nije to bilo zlobno, nije bilo podsmijeha. Samo tiha iskrenost - ona dječja, koja zaboli jer dolazi iz nevinosti", napisala je Holt u objavi koja se posljednjih dana dijeli na društvenim mrežama.

Od topline i povjerenja do birokracije i straha

Holt je počela predavati početkom 1980-ih u predgrađu Denvera. Tada je, kaže, posao učitelja bio obećanje – zajedničko uvjerenje da ono što rade ima smisla. "Nismo bili bogati, ali smo bili cijenjeni. Roditelji su na roditeljske sastanke donosili kolače, a djeca su crtala srca koja se nisu savršeno poklapala, ali su bila iskrena", prisjetila se.

No, s godinama se taj svijet promijenio. "Posao koji sam nekad voljela zamijenili su iscrpljenost, beskrajna papirologija i usamljenost koju je teško opisati", piše Holt.

Dok su nekad večeri provodili izrađujući panoe od papira i šljokica, danas učitelji, kaže, provode sate ispunjavajući digitalne obrasce kako bi se zaštitili od pritužbi i prijetnji roditelja. "Vikali su na mene pred djecom. Jedno dijete me snimalo dok sam pokušavala smiriti drugo koje je imalo slom živaca", dodaje.

Djeca su drugačija - ne svojom krivnjom

Učiteljica priznaje da su se promijenila i djeca. "Dolaze umorna, tjeskobna, preopterećena. Njihovi mali prsti znaju prije povući prstom po ekranu nego držati bojicu. Neka ne mogu održati kontakt očima ili čekati svoj red", opisuje. Učitelji, kaže, danas moraju biti i pedagozi, terapeuti, administratori i čuvari - sve u šest sati dnevno, s minimalnim resursima.

Kutak za čitanje koji je nekad punila jastučićima i papirnatim zvjezdicama sada je zamijenjen tablicama i "metrikama učenja". "Jednom mi je mladi ravnatelj rekao: ‘Clara, možda ste previše brižni. Okružni ured traži mjerljive rezultate.’ Kao da je dobrota slabost", prisjetila se.

Male stvari koje su je držale

Unatoč svemu, ostala je zbog trenutaka koji se ne mogu izmjeriti ni u jednoj tablici - šapta "Podsjećate me na moju baku", drhtavog papirića na kojem piše "Osjećam se sigurno ovdje", ili dječaka koji prvi put ponosno kaže: "Pročitao sam cijelu stranicu."

"Ti mali trenuci bili su razlog zbog kojeg sam svako jutro ponovno dolazila", napisala je.

Ali posljednja godina, priznaje, slomila ju je. "Agresija je postala oštrija. Smijeh u zbornici zamijenila je tišina. Gledala sam kako sjaj nestaje iz očiju kolegica koje su se pretvorile u preživjele", piše Holt.

Tiho zbogom

Na posljednji dan posla, spakirala je kutije, skinula dječje crteže sa zidova i pronašla staro pismo učenika iz 1998. godine: "Hvala vam što ste me voljeli kad sam bio teško dijete."

"Sjedila sam na podu i plakala. Nije bilo proslave, ni aplauza. Samo rukovanje s mladim ravnateljem koji me nazvao ‘gospođo’ dok je provjeravao obavijesti na telefonu", napisala je.

Ostavila je stolicu za ljuljanje i kutiju sa sličicama, a ponijela samo uspomene - lica stotina djece koja su joj, makar nakratko, vjerovala. "To se ne može prenijeti, izmjeriti ni zamijeniti", zaključila je.

Poruka koja je odjeknula

Učiteljica je završila pismo jednostavnom porukom: "Ako poznajete učitelja, bilo kojeg, zahvalite mu. Ne šalicama i poklon-bonovima, nego riječima, poštovanjem i razumijevanjem da iza svake ocjene stoji srce koje se trudilo. Jer u svijetu koji ih često zaboravlja, učitelji su oni koji nikad ne zaborave našu djecu."

Objava gospođe Holt izazvala je snažne reakcije tisuća ljudi diljem svijeta. Brojni učitelji prepoznali su u njezinim riječima vlastitu borbu - borbu između poziva i sustava koji sve manje prepoznaje ljudskost.