Za svako dijete treba još jedno dijete koje će ga odgojiti, znate li to?
Foto: 123rf
GDJE odraslima nestane ona jednostavnost i mogućnost radovanja sitnicama? Gdje se to i kada točno izgubi u nama odraslima? Zašto nam se toliko promijeni percepcija zadovoljstva i mogućnost viđenja stvari dječjim očima. Da li svoj um s vremenom „pokvarimo“ zato jer počinjemo biti svjesniji svog ega ili nas naprosto život natjera da stvari gledamo sasvim drugačije. Možda zato što djeca gledaju srcem, a mi uporno želimo iskoristiti samo sav svoj mozak? Činjenica je da se dijete rodi bijelo kao zid, a kako raste, sve je više raznoraznih grafita po tom zidu. Prvo krene odgoj roditelja pomiješan sa vlastitim karakterom, pa onda odgoj okoline i od toga onda ispadnu zreli ljudi. Neki dobri, neki loši, ali velika većina svakako izgubi svaki dodir sa onim djetinjim u sebi.
Jednog dana, moj srednji dječak donio je iz škole pozivnicu svoje vjeroučiteljice za razgovor. Prvo pitanje mi je naravno bilo: „Dobro, što si izveo?“
„Pa ništa mama. Nisam dobio lošu ocjenu, nisam bio nepažljiv.“ , odgovori mi on.
„Pa nije me sigurno bez veze zvala“, kažem.
„Ne znam mama, stvarno. Nisam ništa napravio“, ponovi mi on.
I tako ja sačekam taj petak i razgovor sa vjeroučiteljicom.
Moj srednji momak oduvijek je imao samo svoje stajalište o vjeri i Bogu. Nikada svojoj djeci nisam nametala svoje stajalište, niti ih zamarala pričama postoji li Bog ili ne. Ako su štogod pitali, dobili su moje mišljenje. Sami su birali da li žele na vjeronauk i sami su birali žele li ići u crkvu. Stariji je volio taj predmet, manji nikako i sa vremenom se više nije našao na popisu njegovih izbornih predmeta. On je to na taj način riješio sa sobom. Što je bivao stariji, njegova su pitanja bila sve smislenija, a odgovori o Bogu ne mogu baš ići u puno smjerova i tako je i on u sedmom razredu odlučio prekinuti svoje veze sa njime. Sva ta diskusija oko Boga sa srednjim klincem, dala mi je sasvim dovoljno da zaključim da je tu možda nastala tema oko koje ću razgovarati sa vjeroučiteljicom, te sam se pripremila u tom smjeru.
Petak. Stojim u previše toplom hodniku škole i čekam vjeroučiteljicu. Ugledam je na vrhu stepenica. Mahnem joj, dajući do znanja da sam ja ta mama. Nasmije mi se srdačno, pruži mi ruku i uvede me u kabinet.
„Mama, drago mi je da sam Vas upoznala. Vaš maleni je jako bistro dijete i baš mi je nekako napredan za svoje godine, možda malo i preozbiljan. No nisam vas zvala da ga samo hvalim. Htjela bi Vam skrenuti pažnju na njegove crteže na zadnjim stranicama bilježnice za vjeronauk. Molim Vas da to pogledate ako niste vidjela i da sa njim popričate malo o spolnosti. Izgleda da ga i to jako zanima, a ja baš nisam najkompetentnija osoba za to“, kaže mi ona čak pretjerano ljubazno.
Eto, preživjela sam. Nije bilo strašno. Idem sad doma vidjeti te genijalne crteže. Vjerujem da su genijalni, jer ima odličan smisao za crtanje, no isto tako vjerujem da su sasvim neprikladni, pogotovo za bilježnicu vjeronauka. Također vjerujem da je desetogodišnjak u stanju tako nešto „izvesti“ i osramotiti me poprilično.
Uđem u stan i automatski u njegovu sobu, te potražim torbu. Izvadim bilježnicu iz vjeronauka i uzdahnem. Okrenem zadnju stranicu. Po cijeloj dužini stranice muški spolni organ. Prirodne veličine (odraslog muškarca), sa pripadajućim kuglicama i otvorom na vrhu. Progutam knedlu, sjednem s bilježnicom za stol i pričekam da dijete dođe iz vana.
Začuvši otvaranje vrata, zderem se svom snagom: „Damijan, dolazi ovamo!“
Dijete dođe i ponizno stane pred mene, te me pogleda razoružavajućim pogledom šteneta.
„Što je ovo?!“, dreknem strogo, spuštenih obrva.
„Raketa mama! Oprosti što sam crtao u bilježnicu, a ne na neki papir sa strane! Znam da si mi rekla da bilježnice moraju biti uredne. Oprosti, molim te!“, pogleda me iskreno tužno.
„Raketa???“, dreknem i pogledam u papir. I vidim pogodite što – raketu!
I tu dođem do prosvjetljenja. Pa da. Nismo gledale dječjim, već onim iskvarenim, odraslim očima. Dijete je zaista nacrtalo raketu. Onaj zločesti, odrasli dio u meni se odmah poveselio što će baš učiteljici vjeronauka ukazati da samo ona ima prljave misli, pa sam shodno tome u bilježnicu ispod sličice napisala: „Pogledala crtež, evidentirala raketu, dijete potvrdilo, usput smo malo popričali i o spolnosti“, te se potpisala. Da, znam. I ja sam zločesta, no odrasla sam, imam opravdanje. Srećom, više nisam imala kontakata sa tom vjeroučiteljicom. Dijete se oprostilo s tim izbornim predmetom.
Nekoliko takvih životnih trenutaka me zaista prosvijetlilo u tom smjeru. Kada sam rodila trećeg sina, odlučila sam biti njegova mama, ali i dijete koje će uvijek biti uz njega, kada mu to bude potrebno. I tako neki dan šećemo parkom i on ugleda veliku lokvu vode. Oči mu se nasmiješe i potrči prema njoj u svojim malim gumenim čizmicama. Razrogačim oči i pomislim: „Ajme, sad će biti mokar do kože!“
Pogledam u mobitel, temperatura je 24 i pomislim: „Pa da, pravo vrijeme je za prvi ovogodišnji kupanac !“ Ulovim ga u trku, uhvatim za ruku i zajedno uz vrisak protrčimo kroz ogromnu lokvu. Na kraju lokve, podignem ga i bacim visoko u zrak, dok mi se blatne kapljice sa njegovih čizmica rasprskavaju po žutoj majici. Ulovivši i njega i kasno popodnevno sunce krajičkom oka, shvatim kako je lijepo biti dijete i odlučim da ću češće ostaviti glavu doma i češće nositi samo dječje srce u sebi. Da ću taj tmuran i umoran pogled, zamijeniti dječjim očima. Da neću više sputavati, ni zanemarivati to dijete u sebi. Od toga ćemo sigurno oboje imati koristi, jer kroz igru se uči, kroz igru se zabavljamo, postajemo kreativniji, postajemo zadovoljniji. Od scenarija da je on sasvim mokar, pa će mu sutra procuriti nos, do onoga da ću sad morati nervozna doma na presvlačenje, jedino je stradala žuta majica, koja je odavno već oprana i ispeglana u ormaru. Ne razmišljajte puno unaprijed kada je u pitanju djetetovo malo zadovoljstvo. Reagirajte spontano i u trenu.
Djeca će vam biti vječno zahvalna, jer ovakve sitnice njemu život znače, a njegov život bi nam trebao biti na prvom mjestu.
Izvor: Sretna Mama
Facebook
Google
