Sarri može pomoći Kovačiću da postane najbolji
CHELSEA je svladao Arsenal 3:2 i tako gradskom rivalu pružio najgori ligaški start u 26 godina. Iako je jako rano davati ikakve prognoze, dvije stvari se nameću kao logičan zaključak - ovo su sasvim novi Chelsea i Arsenal i proći će neko vrijeme dok ne budu najbolji novi Chelsea i Arsenal.
Obrane nisu problem, obrana nema
Utakmica je bila fenomenalna za gledatelje, ali bi i Sarri i Emery vrlo vjerojatno voljeli nešto sasvim drugačije. Arsenalovih prvih 45 minuta u obrani vjerojatno je nešto najgore što ćemo vidjeti u Premiershipu ove sezone - visoke linije sa sporim stoperima i ukupno šest igrača koji igraju obranu bili su recept za katastrofu.
Chelsea je bez ikakvog suparničkog pritiska mogao birati smjer, tok i tempo svoga napada u većem dijelu prvog poluvremena. Emery je većinu svojih uspjeha (naročito onih u Sevilli) izgradio na defenzivnoj i kompaktnoj zoni 4-4-2 i očito je kako u nastojanju da i Arsenal igra tako pred njim ima još puno posla. Slično vrijedi i za njihove jučerašnje domaćine - Arsenal im je bez ikakve naročite igre mogao komotno utrpati petardu u mrežu već u prvom dijelu. Jednostavan izlazak s loptom na bok (opet Emeryjev specijalitet) privukao bi Chelseajeve bočne igrače prema liniji i otvorio im rupu iza leđa koju nisu zatvarali ni stoper ni vezni igrač. Tako je Arsenal dobio priliku da jednostavnim loptama nađe svoje veznjake u tom prostoru otkud su imali izvanredne opcije za povratnu loptu s obzirom na velik broj igrača u završnici. Cijelo prvo poluvrijeme zapravo je bilo kontinuirano iskorištavanje očitih sistemskih rupa. I bez obzira na konačni ishod, baš taj period bit će od najvećeg interesa proučavanja za oba trenera.
Emery je tranzicijski trener
Arsenalu se sprema veliki kulturološki šok. Arsene Wenger uvijek je bio proaktivni trener te je čak i kada bi mu takav pristup radio očitu štetu stalno tražio da njegove ekipe s loptom u posjedu dominiraju duboko na suparničkoj polovici. Shodno tome, to je oblikovalo navike, kretnje i, najbitnije, razmišljanja njegovih igrača. Emery je potpuni zaokret od takve filozofije. Svoje najveće trenerske uspjehe uvijek je gradio na čvrstoj obrani i brzoj tranziciji preko izlazaka na krila i dolaskom oba napadača u samu završnicu. U prvom poluvremenu, u kojem je Chelseajev pritisak uspio Arsenalovim stoperima oduzeti mogućnost da preko veznog reda razvijaju napad, lopta na bok rezultirala je brzim zatvaranjem krilnih igrača i Arsenal nije imao vidljivih rješenja. Özilova uloga sekundarnog napadača dala je čovjeka manje koji bi mogao povezati redove jer se nalazio predaleko od igre i tek je nakon poluvremena njegova uloga bila očito modificirana zbog čega je Arsenal napokon malo prodisao i u posjedu. Pred Emeryjem tako nije zadaća implementiranja svojeg stila. Kao da to nije već samo po sebi dovoljno teško, morat će naučiti igrače da drugačije razmišljaju i ponašaju se u igri. Ali s obzirom na to da je suprotni, wengerovski pristup davao izrazito slabe rezultate posljednjih sezona i s obzirom na to da su kvalitativno spali na šestu poziciju u ligi, namjera takve promjene može biti i više nego dobrodošla.
Sarrijev efekt
Već se naziru efekti Sarrijeve pozicijske igre. Vjerojatno najveća prilagodba je uloga Kantea - s obzirom na važnost prvog pasa i razigravanja iz dubine terena (gdje je Jorginho car), Kanteove slabe kvalitete na lopti samo bi smetale. Stoga je Francuz poslan visoko, u ravninu s Moratom. S jedne strane time odvlači jednog igrača i stvara prostor Jorginhu, dok s druge strane omogućuje Morati da se povuče po loptu, a da Chelsea i dalje preko njega ima opciju u dubini. Jednom kada se Jorginho dovede na loptu koja je u potpunosti pod njegovom kontrolom, Chelsea radi stalne rotacije u kojima krila otvaraju prostor bokovima što već u najranijoj fazi sezone, s ekipom koja to dosad nije igrala, izgleda prilično skladno. Problem je struktura napada jer po gubitku lopte Chelsea izgleda jako loše - a s obzirom na specifičan sistem pogreške mogu biti jako skupe. Jučerašnjem Chelseaju treba više balansa i manje jurnjave po terenu u kojem ponekad gol žele zabiti na silu, s osam igrača. A kada im to ne prođe za rukom, više nemaju ni energije ni ljudstva za obraniti svoj gol.
Kovačić na dobrom, ali teškom putu
Posljednjih pola sata utakmice odigrao je i Mateo Kovačić. Odigrao je jako solidnu rolu, s nekoliko dobivenih duela i lijepih kombinacija u napadu u kojima je u nekoliko navrata stvorio višak. Dolazak Matea Kovačića u Chelsea mogao bi biti prava stvar. Iako je bio neostvaren u Realu, ipak je ostao u najelitnijem nogometnom razredu današnjice i zadržao svoj rejting, toliko bitan za buduće transfere, ali i odnos prema njemu od strane suigrača i trenera. Dolazak kod Sarrija, progresivnog trenera koji obožava igrače jake na lopti, čini se kao formula koja ne može doživjeti neuspjeh. Konkurencija mu je idealna - dovoljno dobra da mu svaka sljedeća utakmica bude obavezna za dokazivanje, a opet objektivno slabija nego u Realu gdje već ima dovoljno igrača njegovih kvaliteta koji su jednostavno bolji u ovom trenutku.
Ipak, pred njim je sve samo ne jednostavna zadaća. Sarri je trener kojem je pozicija na terenu sve - ni do čega ne drži više nego do igrača koji jasno znaju koju zonu trebaju zauzimati u svakom trenutku utakmice. A Kovačiću je upravo pozicijska igra najslabiji segment igre. Ima tendenciju pretjerano, bespotrebno i štetno prilaziti suigračima (naročito stoperima) po loptu kada već imaju prostora čime im dovlači igrača, a sebe miče iz puno opasnije zone u kojoj bi mogao primiti loptu.
Mateo, baš kao i Arsenalovi igrači, mora naučiti drugačije razmišljati. Da je primiti loptu pet sekundi kasnije nekad puno bolja i opasnija opcija koja će mu donijeti puno više prostora. Da suigrači napad mogu organizirati i bez njega i da je nekad najpotrebniji baš kao čovjek koji će primiti loptu u izolaciji i driblingom stvoriti višak. Da koliko god on voli loptu, toliko još više suigrači vole prostor koji su im svi, pa i on, stalno dužni stvarati. Jednom kada (ako) to usvoji (kod ponajboljeg trenera na svijetu baš za takvu igru), Kovačić bi mogao konačno iskoračiti iz sjene samog sebe. Vrijeme je za sljedeći korak i napredak, a Sarri je najbolji mentor na tom putu. Vrijeme je da Kovačić postane ono što prema svojim fizičkim i tehničkim kapacitetima jednostavno mora postati - jedan od najboljih veznjaka na svijetu.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati