SREDINOM studenog navršit će se točno godinu i pol dana od kad je Nenad Bjelica uselio na Maksimir.

Od kad je preuzeo klub, Dinamo je u nekoliko mjeseci od negativnog rekordera Lige prvaka postao momčad koja se nikoga ne boji i protiv koje je vrlo teško igrati. Od kluba kojemu je do jučer bio uspjeh ako u Ligi prvaka zabije gol Nenad Bjelica napravio je klub koji nakon tri kola Lige prvaka ima četiri boda i realne izglede za prezmiljavanje u Europi. I to ne kao trećeplasirana momčad nego čak i s drugog mjesta, odnosno u osmini finala finala Lige prvaka što je prije dvije godine zvučalo kao znanstvena fantastika kad je Dinamo u pitanju.

Bjelica je na svim razinama promijenio Dinamo kao momčad, a na intervju za Index pristao je nakon prvenstvene pobjede protiv Osijeka. Precizan i studiozan kakav je na terenu, Dinamov trener pojavio se ispod maksimirskog juga u 9:00, točno kako je bilo i dogovoreno. Dobre volje i s duplim espresom za stolom govorio je o tome kako je stvorio moćni Dinamo, hoće li jednog dana voditi reprezentaciju, o odnosu sa Zdravkom Mamićem i o tome zašto Dinamo ne može napuniti stadion i u HNL-u.

Jeste li u ovih godinu i pol na klupi Dinama ostvarili više ili manje od onoga što ste zacrtali kad ste dolazili?

Kad sam dolazio u Dinamo imao sam velika očekivanja. Za mene to famozno prezimljavanje u Europi nije bilo nikakvo iznenađenje jer sam u to vjerovao od prvog dana. U minusu sam samo za onaj Kup koji smo izgubili protiv Rijeke, ali to je bilo potpuno zasluženo te za ispadanje iz Lige prvaka protiv Young Boysa. No, iz ove perspektive možda je dobro da se to dogodilo jer tada nismo bili spremni za Ligu prvaka kao što smo danas. Europa liga je bila priprema za ono što sam želio ove sezone postići u Ligi prvaka.

Smatrate da je dobro što niste igrali Ligu prvaka prošle sezone?

Naravno da smo svi željeli ući u Ligu prvaka, a nismo uspjeli spletom okolnosti. Odlučivale su nijanse protiv Young Boysa. No, želio sam reći da smo iz tog poraza svi jako puno naučili. Kad poraze doživljavaš kao lekcije i kad iz njih izađeš bolji, onda su oni čak i dobrodošli.

Do vašeg dolaska Dinamo je, osim pobjede Zorana Mamića protiv Arsenala, bio kanta za napucavanje u Europi. Kako ste to uspjeli promijeniti praktički preko noći?

Ne želim pričati o Dinamu prije mene jer na to nisam mogao utjecati. Kad sam dolazio ovdje meni je najvažnije bilo da se stvori momčadski duh. Da budemo kompetitivna, hrabra momčad koja neće ni pred kim posustajati i to smo i stvorili. Bilo je najvažnije dovesti igrače koji imaju karakteristike lidera jer bez toga ne ide. Morali smo osvježiti ekipu jer sam ovdje zatekao igrače koji su u Dinamu bili četiri, pet godina i zasitili su se. Njih smo mijenjali mladim i gladnim igračima, a nismo se vraćali u prošlost i uzimali igrače poput Sammira. Nemam ja ništa protiv njega, ali smatram da je njegovo najbolje vrijeme prošlo. On nije više fizički na nivou koji sam ja zahtjevao u mojem Dinamu od kojeg sam želio da igra momčadski, fajterski i da se može sa svima potući. Sammir se nije uklapao u moju viziju pa čak ni jedan Soudani koji je godinu dana ranije bio prvi strijelac lige. Moja procjena je bila da nam za europski iskorak trebaju igrači koji igraju u oba pravca.

U kome ste to dobili?

U Hajroviću, Kadzioru, Oršiću i ostalim igračima koji na prvo mjesto stavljaju momčad i sebe podređuju njoj. To je prevažno. Doveli smo Dilavera i Theophile-Catherinea koji su svojim iskustvom i ponašanjem bili primjer mlađim igračima. Kad takvi tipovi stanu na čelo kolone, onda i mlađi moraju za njima. Nemaju izbora. A kad na takvom statusu u momčadi imaš igrača koji bi to svojim godinama i iskustvom trebao napraviti, ali svojim radom to ne zaslužuje, onda imaš problem. Zato su nam trebali tipovi poput Dilavera i Kevina ili Leovca i Budimira, da ne koga ne zaboravim, koji su pravi profesionalci. To sve je stvorilo zdravu bazu iz koje su onda morali izaći ovakvi rezultati i igrači.

Pod time mislite na Petkovića, Oršića, Livakovića?

Momčad izbacuje pojedince, to je uvijek tako. Da Dinamo ne igra dobro i da nije momčad, ne bi bilo ni Olma, ni Petkovića, ni Oršića… Neki igrači sazriju prije neki kasnije i ja s tim nemam nikakav problem. Olmo sazrije s 19, a Petković, Oršić ili Perić s 24. Ja sam svojim igračima stavom, ponašanjem i odlukama pokazao da vjerujem u njih. Samo u takvoj atmosferi se igrači mogu razvijati i realizirati svoj potencijal. Moraš biti strpljiv s njima jer nisu svi od prvog dana bili prvotimci. Petković se morao dokazati, Perić isto i čekali su svoju šansu. Njihova kvaliteta je što su je iskoristili i zato su tu gdje jesu.

Koliko vam je teško jedan dan pripremati momčad za Ligu prvaka, a tri dana kasnije za Kup u Karlovcu?

Vi novinari se često ljutite kad ja kažem da me zanima samo prva sljedeća utakmica i da ih ne želim preskakati, ali to je jedini način. Ja moram zadržati motivaciju i za Atalantu i za Karlovac jer ako ja nisam motiviran kako to mogu očekivati od svojih igrača? Ali, sigurno da nije lako, što fizički, što psihički. Kad sam bio trener u Austriji igrao sam u Portu pred 34.000 ljudi i onda tri dana kasnije u prvenstvu u Grödigu. To je gradić kraj Salzburga. Stadion skroman, na tribinama 500 ljudi od kojih ti pola zviždaljkama prekida akcije. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa, pa nije isto igrati u Portu i u Grödigu, a ako nemaš širok kadar, onda si u ozbiljnim problemima. No, ja imam dovoljno igrača i mogu ih odmarati ako je netko više potrošen od onog drugog. Dosta rotiram, ali svaku utakmicu isto pripremam. Ovo što radimo u zadnjih godinu dana ne bismo mogli napraviti sa trinaest ili četrnaest igrača. Nema šanse. Netko igra u prvenstvu, netko u Kupu, a netko u Ligi prvaka. Ja tu ne radim nikakvu razliku jer su svi igrači bitni, a širina kadra je ključna.

Kako objašnjavate činjenicu da Dinamo u dva dana rasproda stadion za Atalantu, a tri dana kasnije u HNL-u ima tisuću ili dvije ljudi na tribinama?

Navijači nekad znaju kritizirati igrače da biraju utakmice, a oni su prvi koji biraju utakmice. No, nije to slučaj samo u Zagrebu, tako je bilo i u Beču dok sam bio trener Austrije. Na Atleticu četrdeset tisuća ljudi, a par dana kasnije ni šest tisuća. Svi se napale na te velike utakmice i vole biti prisutni, ali nema razvijene sportske kulture da ideš gledati svoj klub, a ne protivnika. U zadnje vrijeme se nešto više radi na popularizaciji nogometa, ali mislim da bi to sve skupa moralo biti na najviše nivou.

Na što mislite?

Evo, mi smo u nedjelju igrali s Osijekom. To je bio derbi kola, a znate li koliko je trajao izvještaj? Tri minute. Nisu pokazali sigurno šest ili sedam zanimljivih situacija. Izjave trenera su izrezane ili skraćene na jedno pitanje. Nema izjava igrača. To sve može biti puno interesantnije i mislim da se može i mora napraviti višer jer je ovo što imamo sad vrlo skromno. Najbolje od svega je da se ne mora izmišljati topla voda. Dovoljno je samo pogledati kako to rade Talijani ili Nijemci pa čak i Poljaci, ako baš hoćete. U Poljskoj se prvenstvo igra petkom, subotom, nedjeljom i ponedjeljkom. Petkom - emisija. Subotom - emisija. Nedjeljom - emisija. Ponedjeljkom - dvije emisije! Njihova liga izgleda kao mala Bundesliga, a kvalitetom je daleko iza HNL-a. No, zainteresirali su ljude, rade male neke pikanterije sa strane i tako su pridobili publiku. Kod nas je to na jako niskom nivou.

Činjenica jest da navijači jednim dijelom sigurno ne dolaze na Maksimir zbog komfora. Slažete li se?

Ma, stadion je preduvjet i najveća sramota. Sramota je za grad poput Zagreba da se u njemu ne može izgraditi stadion koji bi bio spomenik hrvatskom nogometu koji je za ovu državu napravio deset puta više od svih političara zajedno. Pitajte nekoga u Indiji za predsjednika Hrvatske. Neće imati pojma, ali će znati tko su Modrić, Boban i Šuker. Tužno je da reprezentacija i Dinamo nemaju jedan takav spomenik, a dobili su ga svi drugi sportovi u Hrvatskoj. Vratit ću se opet na Poljake. OK, to je golemo tržište, ali od 16 prvoligaša čak 14 ima novi stadion! Sad ga gradi i Pogon Sczczecin, a uskoro će i Wisla Plock. Dakle, svi klubovi imat će nove stadione plus nacionalni stadion u Varšavi na kojem igra samo reprezentacija i igra se finale kupa.

Kakav nogomet se igra u HNL-u?

Kvaliteta nogometa je najmanji problem, ali jest sve ostalo. Radio sam u Austriji i Poljskoj i sigurno mogu reći da je HNL jači od poljske lige, a s austrijskom je tu negdje. Austrijski nogomet je jako podcijenjen, a njihovi klubovi redovito igraju skupine Europa lige, a nekad i Lige prvaka. No, i oni su organizacijski iza Poljaka koji rade fantastičan posao. Izvještaji traju po deset minuta, ponavljaju se stalno golovi i akcije, imate izjave igrača i sve skupa je sjajno upakirano. U takvoj organizaciji lakše je i klubovima. Gledajte, Lech Poznan u kojem sam radio ima budžet 18 milijuna eura. Četiri i pol dobije od TV prava, četiri i pol od ulaznica, četiri i pol od sponzora. Od 18 milijuna, oni unaprijed imaju isfinancirano 17,5 milijuna. Moraju namaknuti samo 500 tisuća eura. Mi imamo budžet 35 milijuna, a zagarantirana su nam samo tri milijuna. Rijeka od deset milijuna mora nabaviti negdje osam milijuna. U takvim uvjetima je vrlo teško raditi, osobito drugim klubovima. Neminovno ti je da moraš prodavati igrače, a onda gubiš na kvaliteti. Kad gubiš na kvaliteti, gubiš na sponzorima i tako dalje. Zato mislim da je ovo što Dinamo radi vrhunski rezultat.

Vratimo se na Ligu prvaka. Da vam je netko rekao da ćete nakon tri kola imati četiri boda i realnu šansu za prolazak skupine što biste mu rekli?

Možda vam to čuno zvuči, ali ja nikad ne radim kalkukacije. Mene zanimaju samo pobjede čak i kad su šanse za to, kao protiv Cityja, minimalne. Nikad nisam računao unaprijed, sad samo želim dobiti Šahtar, a onda igramo još dvije utakmice. No, činjenica jest da protiv Ukrajinaca možemo napraviti veliki korak prema osmini finala Lige prvaka, a ja sam uvjeren da ćemo prezimiti kroz Ligu prvaka. Igrat ćemo isto kao protiv Atalante. Jedino što ću od svojih igrača tražiti jest da idu preko maksimuma. Taktički odgovorno, ali maksimalno agresivno od prve minute i bez razmišljanja o tome što nam koji rezultat donosi.

Biste li iz ove perspektive ispadanje iz Europe smatrali neuspjehom?

Uopće o tome ne razmišljam jer sam optimist po prirodi. Kažem, uvjeren sam da prezimljavamo u Europi pa makar i s trećeg mjesta.

Koliko dugo se vidite u Dinamu?

Dok imam ovakvu strast kakvu imam, toliko dugo ću ostati. Imam ugovor s Dinamom do 2021. godine. Jako mi je lijepo u Maksimiru. Imam puno slobode u radu, a meni je najvažnije da sam blizu obitelji jer mi postaje problem kad negdje idem bez njih. Oni žive u Klagenfurtu, a od kad sam u Dinamu zajedno smo najmanje pet od sedam dana u tjednu. To mi je užasno važno, a samim time i s puno više strasti radim u Dinamu.

Vidite li se jednog dana na klupi reprezentacije?

Svaki hrvatski trener mora imati ambiciju biti izbornik svoje zemlje, ali ne zamaram se time. Hoće li to doći sutra, za godinu dana ili pet, ne znam. To će doći u pravom trenutku kao što je došao Dinamo. U dvadeset mjeseci koliko sam radio u Lechu imao sam tri poziva da dođem u Dinamo. Odbio sam ih jer nisam želio raskinuti ugovor s Lechom. No, kad sam dobio otkaz spletom okolnosti Dinamo je tražio trenera i ja sam bio slobodan. Kockice su se posložile. Ja u životu odluke donosim spontano jer sam pogriješio svaki put kad sam odlučivao na silu. To mi je bila dobra škola i zato sam opušten i spontan i po ovom pitanju.

Ima li Hajduk snage da se nosi s vama do kraja prvenstva?

Hajduk je dobar. Odlično igraju doma, imaju pun stadion i to ih krasi. Sigurno je da će nam oni ove godine biti najveći konkurent, a koliko će se moći držati s nama, to ne znam. Iskreno, ni ne zanima me jer gledam samo Dinamo. Rijeka je dala Keku puno vremena i dobila je rezultate. Zekić je bio dugo u Osijek i ostvario odlične uspjehe. Dinamo je meni dao povjerenje i vrijeme i rezultati su odlični. Nemoguće je nešto promijeniti u tri dana, a nekad ne možeš ni u tri mjeseca. Teško je raditi u klubu koji nije sređen, koji nema dobru bazu. Rijeka, Osijek i Dinamo su klubovi koji mogu dati mirnoću treneru. Vođeni su trezveno, smireno, a trenerova glava ne ovisi o jednoj pobjedi ili porazu. To je jedini način, a tako se radi i u Gorici koja bi se s dva ili tri pojačanja mogla ozbiljno uključiti u borbu za vrh jer imaju dobru, pozitivnu energiju oko kluba. Svima je u interesu jak Hajduk. Ne samo Hajduk, nego i ostali klubovi. Teško je održati motivaciju kod igrača kad imaš dvadeset bodova prednosti, ali kad ti netko stalno puše za vrati ne smiješ se opuštati i stalno napreduješ. Zamislite da su svi jaki pa da uskoro, kao Austrija, imamo zagarantirano mjesto u skupini Ligi prvaka i Europa lige. To ti znači automatski više novca, s njim i bolja infrastruktura i bolji igrači. Za mene je čudo da naši klubovi uopće egzistiraju u ovakvoj neimaštini. Kad gledate koliko novca klubovi moraju osigurati svake sezone, onda je to neimaština.

Ide li reprezentacija na Euro?

Sto posto.

U kakvim ste odnosima sa Zdravkom Mamićem?

Čujemo se jednom ili dvaput svaka dva tjedna i uglavnom mi čestita na pobjedama. Moram reći da nikad nisam imao priliku raditi s nekim tko toliko zna o nogometu. Pričamo, diskutiramo, a zadnja nije ni njegovan i moja. Nismo mi jedini ljudi u ovom klubu i puno je onih koji se moraju složiti da se donese neka odluka. 

Imate li već zamjene za Olma ili Petkovića?

Neminovno je da će oni otići prije ili poslije. No, odlazili su i Boban i Modrić i Mandžukić pa je Dinamo bio i ostao najveći klub u Hrvatskoj. Dolaze nam neki igrači iz B momčadi, neki iz juniora i ja se uopće ne bojim za budućnost Dinama, bez obzira tko bude trener ili igrač.