LIŠENA pretjeranih zanatskih obzira, današnja vijest bi izgledala ovako: Majke ti mile, još se sudi Branimiru Glavašu! Još se dovode i ispituju svjedoci, još se rekonstruira tko je naređivao, a tko ubijao osječke Srbe pod prozorima Glavaševa ureda 1991. godine, još se priča o tome kako on i njegov tadašnji kompanjon Vladimir Šeks ni o čemu nisu imali pojma. Čovjek ne mora imati nijedan odgledani semestar Umorstva u Midsomeru da zna kako je potraga za zločincem sa svakim danom nakon ubojstva sve teža jer dokazi nestaju, a sjećanja blijede, ali nema veze. U Hrvatskoj se i danas sudi Glavašu.

Zapravo, malo što tako jasno govori koliki je promašaj moderna hrvatska država kao suđenje Glavašu. Istina, o Hrvatskoj kao propalom šovinističko-pljačkaškom projektu izgovorene su i napisane tisuće rečenica, brojni intelektualci natjecali su se kako što ljepše i vjernije opisati svu uzaludnost postojanja samostalne Republike Hrvatske. O tome još dojmljivije svjedoče kolonije novih iseljenika po Irskoj, ali ipak, da od kompletne domovinske memorije na nacionalnom hard disku ostanu samo podaci o postupku protiv Branimira Glavaša, sve bi bilo jasno.

Dok Glavaša pravomoćno osude, Hajduk bi mogao postati prvak, a Glasnović izgovoriti nešto pametno

Suđenje, dakle, traje i nitko ne zna dokad. Ako bi se još i dalo prognozirati kada će uslijediti nepravomoćna presuda, nemoguće je pogoditi kada će nas stići čas pravomoćnosti. Na koje će sve planete dotad stupiti ljudska noga? Hoće li električni automobili imati dvotrećinsku većinu na našim cestama? Hoće li Hajduk u međuvremenu postati prvak, a Željko Glasnović izgovoriti nešto pametno?

Nije mudro nagađati koliki je vremenski ponor između nas i pravomoćne presude u slučaju Glavaš, ali pouzdano znamo da je 28 godina prošlo otkako su u Glavaševoj blizini, a kako veli optužnica, i po njegovu nalogu, nad osječkim Srbima počinjeni užasni zločini. Ljudi koji su ostajali u Osijeku jer su povjerovali da će Republika Hrvatska zaista biti i njihova država otimani su iz kuća i s radnih mjesta, mučeni, tjerani da piju akumulatorsku kiselinu, ubijani vatrenim oružjem, vezivani, bacani u Dravu. 

O zločinima nad osječkim Srbima dosta toga znalo se skoro od prvoga dana. Pisali su neovisni mediji i novinari. Nije ih bilo puno, ali pisali su. Pisala je novinarska praščad i laži o ubijenima, mrtve je ljude lažno prikazivala kao opasne teroriste, ali i to se zna.

Sve se, u božju mater, zna, a Glavašu se, evo, 28 godina kasnije sudi. Ako je netko od čitatelja pao s Marsa pa se pita kako je to moguće, tj. zašto nije osuđen ili zašto nije oslobođen, a osuđen netko drugi, odgovor je vrlo jednostavan: zato što je do kraja devedesetih Hrvatskom vladao režim Franje Tuđmana koji je smatrao poželjnim svaki oblik smanjenja broja Srba. Nadalje, zato što je od 2000. godine vlast preuzela koalicija predvođena SDP-om koja se bojala svega, pa i moguće odmazde onih kojima je dotad dopuštano da nekažnjeno ubijaju. 

Kontrolirani uvjeti

Promjena je uslijedila tek 2005. godine kada je Hrvatskoj zamirisala mogućnost ulaska u Europsku uniju. Kada se trebalo malo pokazati pred svijetom, Ivo Sanader dopustio je da se sudi Glavašu zbog ratnih zločina, kao što će nešto kasnije Jadranka Kosor dopustiti da se Sanaderu sudi zbog korupcije. Nesretni bivši premijer stradao je od vlastitog izuma - da se pravosuđu pod kontroliranim uvjetima dopušta otvaranje dotadašnjih tabu tema. Nastradao je čim je izgubio kontrolu nad strankom, to jest podnio ostavku. 

U međuvremenu se ušlo u EU, potreba za dokazivanjem pravosudne efikasnosti magično je nestala, a suđenja Glavašu i Sanaderu prošla su put od nepravomoćnosti, preko pravomoćnosti, do Ustavnog suda koji je obojici poslužio kao slamka spasa. 

I sada im siroto pravosuđe, nenaviklo na ažurnost, još uvijek sudi.

Da je Hrvatska postala prava država, možda bi se danas sudilo policajcima i državnim odvjetnicima

Da se Hrvatska razvijala kao država, danas bi se, možda, još sudilo policajcima i državnim odvjetnicima koji od 1991. do 2005. godine nisu poduzeli ništa vrijedno pažnje u ovom i sličnim predmetima, nego su lijepo ignorirali leševe i umjesto ljudskih života čuvali vlastito dupe.

Ponavljamo, sve što trebate znati o Republici Hrvatskoj stane u sljedeću rečenicu. Zločini su počinjeni 1991., do 2005. nitko od odgovornih nije ni prstom mrdnuo, a suđenja traju i u 2019. godini.

Kojoj budali treba ovakva država?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala