Dragana Sekulić više je godina predavala kolegije iz logike i kritičkog mišljenja. Doktorirala na temi usporedbe prirodnog (svakodnevnog) zaključivanja s logičkom normom, te objavila knjigu “Psihologija zaključivanja i logika”, a sad je za Index napisala tekst u kojem objašnjava zbog čega u javnosti dominiraju dvije oprečne reakcije - panika s jedne strane i negiranje stvarne opasnosti s druge. 

Kako reagiramo kad nemamo dovoljno informacija, a vremena je malo? Idemo u krajnosti

U UVJETIMA nesigurnosti, kad nemamo dovoljno informacija (ili kad ima previše oprečnih informacija, a nismo stručni u njihovu tumačenju), i pod pritiskom vremenske ograničenosti, te posebno, moguće opasnosti, zaključujemo na temelju misaonih prečaca, tzv. heuristika. No, takav spontani ili intuitivni način zaključivanja krije u sebi mnoge pristranosti koje rezultiraju netočnim zaključcima, što znači da su i odluke i postupci koje temeljimo na takvim zaključcima često pogrešni. A pogrešne reakcije u slučaju stvarne opasnosti najčešće uvećavaju opasnost, te rezultiraju značajno većom ukupnom štetom nego što bi to bio slučaj da smo odluke temeljili na točnim procjenama ili ispravnom zaključivanju. Stoga je korisno znati ponešto o našim sklonostima i pristranostima u zaključivanju u uvjetima nesigurnosti. Pokušat ću ih opisati kroz dvije krajnosti koje možemo primijetiti u reakcijama javnosti na COVID-19: paničarenje s jedne, i negiranje stvarne opasnosti s druge strane. 

Zamislite da se kasno noću vraćate kući i da u obližnjem grmu nešto zašumi. Možete pomisliti da je u grmu na primjer opasan pas spreman za napad ili čovjek koji vas namjerava opljačkati, a možete pomisliti i da nema opasnosti, da je riječ primjerice o neslanoj šali prijatelja koji vas želi prestrašiti, ili tek o šumu vjetra. U konkretnoj situaciji možemo, naravno, dobro procijeniti i, s tim u skladu dobro reagirati, ali možemo i pogriješiti. Dvije krajnje pogrešne procjene, po analogiji sa statistikom, nazvat ćemo pogreška tipa 1 i pogreška tipa 2. Prva pogreška nastaje kad zaključite da postoji opasnost iako je zapravo nema, a druga kad zaključite da opasnosti nema iako je zapravo prisutna. Pogreška tipa 1 rezultira pretjeranim oprezom, u skladu s parolom: „Bolje biti siguran nego zažaliti“. I zaista, često jest bolje nepotrebno potrošiti energiju na bijeg nego pogrešno zaključiti da je bijeg nepotreban, pa stradati. Evolucijski, ugrubo rečeno, mi smo uglavnom potomci ljudi sklonih pogrešci tipa 1, jer oni koji su bili skloni pogrešci tipa 2 (pogrešnom zaključku da nema opasnosti) češće su stradali te, samim tim, imali manje šanse ostaviti svoje potomstvo. 

Bolje biti siguran nego zažaliti, zar ne? Stvari ipak nisu tako jednostavne

Kad bismo morali izabrati jednu od opisanih pogrešaka, čini se da imamo jasnog pobjednika. Bolje je biti siguran nego zažaliti, zar ne? No, problem je kad sklonost (povećanom) oprezu prijeđe u paniku, pogotovu u okolnostima u kojima ne znamo točno što je konkretno i u kojoj mjeri opasno, niti što točno podrazumijeva i koliko je uopće moguće „pobjeći“ od te opasnosti. Osim toga, na panični strah se „lijepi“ čitav niz drugih pristranosti i pogrešaka u zaključivanju: selektivno uočavanje samo onoga što potvrđuje naš strah (tzv. pristranost k potvrđivanju), zaključivanje isključivo na temelju osobnih iskustava (tzv. pogreške apela na emocije, anegdotalnog dokaza, nereprezentativnog uzorka), ili nehumanog tretiranja drugih ljudi, koje na temelju površnih osobina izjednačavamo s nositeljima opasnosti (tzv. pogreške krivnje po asocijaciji, slabe analogije, prenagljene generalizacije). Sve to, u konačnici, može izazvati veću opasnost za nas i za nama bliske osobe nego što bi to bio slučaj da smo se suočili s ispravno procijenjenom, stvarnom opasnošću. Za ilustraciju: ako u kino dvorani izbije požar, koliko god on bio velik ili se brzo širio, panična reakcija sigurno neće dati bolji konačni ishod: zakrčili bi se izlazi, evakuacija bi bila sporija, više bi ljudi stradalo od požara, a ljudi bi se dodatno ozljeđivali u guranju i gaženju. Gotovo sigurno bi bilo više žrtava, pa je šansa da biste i sami stradali veća. 

S druge strane, kad je riječ i pogrešci tipa 2, tj. onoj koja rezultira zanemarivanjem ili negiranjem stvarne opasnosti, čini se da nije niti potrebno objašnjavati zašto je nije dobro počiniti. Možemo se zapravo pitati zašto bi takvu opasnu pogrešku uopće itko počinio. Po mom mišljenju, sklonost poricanju postojeće opasnosti rezultat je spleta mnogih pristranosti i pogrešaka u zaključivanju (svih gore navedenih, ali i mnogih drugih), a najlakše ju je opisati kao izravnu posljedicu sklonosti prema teorijama zavjere, poput: plaše nas bez razloga da bi prodali cjepiva. Po analogiji s požarom u kinu, to bi bilo kao da, usprkos zadimljenosti, osoba ostane mirno sjediti, uvjerena da dim nije pravi, nego nas zapravo na prevaru pokušavaju prevariti zbog … (štogod)!. Teorije zavjere stvaraju dojam da je pojava koju se objašnjava jednostavna, te ju je stoga moguće potpuno razumjeti. Kad događaj protumačimo kao da je riječ o nečijem namjernom djelovanju, osim dojma potpunog razumijevanja, stvara se i dojam da taj događaj na nekoj razini imamo pod kontrolom, što je pak vrlo utješna pomisao. Naime, kad poznajemo namjere i motive tuđih planova, veće su šanse da izbjegnemo njihove negativne posljedice. Problem je, međutim, u tome što teorije globalnih zavjera, pogotovo kad se njima „objašnjavaju“ vrlo složene, prirodne, promjenjive i teško predvidljive pojave – gotovo posve izvjesno – nisu istinite, pa je i utjeha koju donose prividna i, stoga vrlo opasna.

Panika može imati opasne posljedice, ali negiranje opasnosti je tvrdokornije

Obje navedene reakcije imaju tendenciju k individualističkom pristupu. Ako smo pretjerano uplašeni primarno smo usmjereni na „spašavanje“ sebe i svojih bližnjih, a ako negiramo opasnost, imamo osjećaj da „znamo“ nešto što drugi ne znaju i stoga se ne moramo (nećemo) pridržavati preporučenih mjera zaštite – one su za „naivce“! Takav individualistički pristup vrlo je neprimjeren (i individualno štetan) u okolnostima u kojima je ugroženo javno zdravlje. Naime, učinkovitost mnogih mjera zaštite u slučaju epidemija snažno ovisi upravo o usklađenoj zajedničkoj reakciji, za što je potrebna neka vrsta „kolektivne svijesti“, tj. spremnosti da se donekle žrtvujemo, nečeg odreknemo i budemo strpljivi, čak i ako ne uviđamo izravnu učinkovitost poduzetih mjera. Treba imati na umu da će tako i šanse da ishod bude dobar za nas biti veće. Kao jednostavnu ilustraciju rečenog, pretpostavimo da mali broj ljudi pokupuje sve trenutno raspoložive maske i naprave dugotrajnu zalihu.

To može rezultirati nestašicom masaka za one kojima su potrebnije: za medicinsko osoblje koje je u izravnom kontaktu s zaraženima, i za zaražene, koji nošenjem maske značajno smanjuju mogućnost zaraze drugih. Takav ishod pogoduje bržem širenju zaraze, a dodamo li tome i upitan (mali) učinak zaštite koje ima nošenje maske zdravih ljudi, i oni koji su pokupovali i nose maske bit će značajno ugroženiji nego što bi bili da maske imaju samo oni kojima su stvarno potrebne. Baš kao što, primjerice, u slučaju izlijevanja rijeke, nećete kupiti vreće pijeska i čuvati ih u podrumu s namjerom da branite samo svoju kuću ako vam se poplava približi, već ćete uložiti zajednički napor u gradnji nasipa ispred najugroženijih kuća, čak i ako sami niste neposredno ugroženi, jer to očito najučinkovitije smanjuje šansu da postanete ugroženi.  

 I dok se panika ima tendenciju, uz protok vremena, smirivati  i strah/oprez uskladiti sa stvarnom opasnošću, negiranje opasnosti je tvrdokornije. Centralna karakteristika teorija zavjere (koje su često u temelju poricanja) jest neosjetljivost na kritičku analizu. Sve je „dokaz“ da su u pravu! Ako se, na primjer, situacija pogorša, to će biti „dokaz“ da su poduzete mjere bile neučinkovite, iako istina može biti da bi bez tih mjera situacija bila još gora; a ako se poboljša, upravo zbog učinkovistosti poduzetih mjera, to će pak biti „dokaz“ da opasnosti zapravo nije ni bilo, da su mjere bile nepotrebne i da smo zapravo prevareni. Zbog toga je negiranje opasnosti koje je utemeljeno na pogreškama i pristranostima u zaključivanju dugoročno štetnije od, najčešće, privremene panike.

Kako ispravno procijeniti kolika je stvarna opasnost?

Valja napomenuti da sam se ovdje, radi lakšeg objašnjenja, poslužila krajnostima: paničarenje i poricanje. Svi mi imamo sklonosti koje su negdje na crti između tih krajnosti. Procjene jednih su pesimističnije, pa primjerice stvaraju nepotrebne zalihe medicinskih potrepština i hrane, dok su procjene drugih optimističnije, pa se primjerice manje pridržavaju preporučenih mjera zaštite. Krajnosti koje sam gore opisala trebale bi biti rijetke, ali nažalost, društvene mreže su idealan medij njihova širenja, te one tako postaju vrlo „zarazne“. Naime, procjene  koje se temelje samo na strahu, kao i negiranje opasnosti – emotivno i sadržajno su „čiste“ opcije, jednostavne su, bez puno detalja, ne zahtijevaju gotovo nikakav misaoni napor, te su stoga emotivno i kognitivno prijemčive. Stvarnost je, međutim, gotovo uvijek složenija, s puno detalja, često je promjenjiva i teško previdljiva. 

Kako onda, u slučajevima poput ovog koji je u tijeku, s širenjem novog korona virusa,  ispravno procijeniti kolika je stvarna opasnost i koje su mjere zaštite najbolje? 

U slučaju vrlo složenih i teško predvidljivih opasnosti, nema nepromjenjivih i uvijek potpuno učinkovitih mjera zaštite. No, najracionalnije je osloniti se na najpouzdanije procjene koje imamo – znanstvene. Poznato je da su mnogi ljudi vrlo osjetljivi na kritiku svojih (intuitivnih) spoznajnih mehanizama a ujedno i prilično nepovjerljivi prema rezultatima službene znanosti. Budući da se ta nepovjerljivost često, pogrešno, izjednačavaja upravo s primjenom kritičkog mišljenja, odmah ću odgovoriti i na neka pitanja koja neizostavno dobijem kad govorim o znanosti kao najpouzdanijoj metodi spoznaje. Da, znanost nije savršena; da, znanstvenici ne znaju sve i da, mogu pogriješiti. Naravno, i znanstvenici su ljudi, te su i oni skloni različitim pristranostima u zaključivanju, a također i za njih vrijedi, kao i znanstvene institucije u kojima rade, da mogu imati specifične izvanznanstvene interese ili biti pod utjecajem (lokalne) politike. 

Znanost nije nepogrešiva, ali...

Ali, valja imati na umu da znanost nije tek skup tvrdnji (znanstvenih rezultata), nego je primarno – primjena specifične metodologije, procedura istraživanja i provjera rezultata – koje su osmišljene tako da se mogućnost pristranosti i pogrešaka svede na minimum. Iako podrazumijeva suradnju, znanost nema neku globalnu, centralnu instituciju koja bi mogla imati jedinstven, svim znanstvenicima zajednički izvanznanstveni interes, i koja bi s tog aspekta unisono namjerno iskrivljavala znanstvene rezultate. Baš naprotiv, izvanznanstveni interesi mogu biti vrlo različiti, a često i u međusobnom sukobu, te je znanost, kojoj su zajednička samo „pravila igre“ (metodologija), zapravo vrlo kompetitivna spoznajna djelatnost u kojoj se postignuti rezultati podvrgavaju stalnoj provjeri. I konačno, naravno da znanstvenici ne znaju sve, i naravno da griješe, ali više znanja i ispravljanje pogrešaka ne dolazi izvana, nego opet iz daljnjeg znanstvenog rada. Ukratko, iako nije nepogrešiva, znanost je najpouzdaniji spoznajni mehanizam koji imamo, pa je i u slučajevima opasnosti najracionalnije osloniti se na procjene i savjete struke – čak i kad se oni mijenjaju ili ispravljaju, zbog složene i promjenjive prirode pojave koju istražuju. Tako su nam šanse za dobar ishod najveće.  

I na kraju, možda kratkim osobnim osvrtom spriječim poneku pogrešku „apela na emocije“ koja je gotovo zaštitni znak komentara koji prate teme kritičkog mišljenja u vezi zdravlja. Komentari tipa: „A vidjet ćemo kako ćeš se ti ponašati i što ćeš o govoriti o stručnjacima i njihovim savjetima ako netko tebi blizak oboli/umre, iako ste se pridržavali njihovih savjeta.“ (ili nešto slično, ali pretpostavljam, s više vrijeđanja). Dakle, osobno, nastojim pratiti i pridržavati se savjeta stručnjaka: ne nosim masku jer se ne krećem u poznato „zahvaćenim“ područjima i, koliko znam, nisam zaražena. Izuvam se na ulazu u kuću, češće i temeljitije perem ili dezinficiram ruke. Ako i kad se dogodi da se zarazim, opet ću se pridržavati savjeta struke. Ostanem li kod kuće, pokušat ću se maksimalno izolirati i nosit ću masku (bude li ih na raspolaganju) radi zaštite drugih. Općenito, ponašat ću se po uputama liječnika i nadati se ozdravljenju.

Istinu ne možemo prilagoditi svojim emocijama, ali..

Mi, laici, jednostavno ne možemo znati više, ili bolje, ili objektivnije od onih kojima je to struka. A čak i da umrem – to ne znači da bih imala bolje šanse da sam podlegla panici, ili poricanju, ili alternativnim Facebook terapijama, niti bi takav ishod išta od gore rečenog/napisanog učinilo neistinitim. Objektivnu (ne)istinu jednostavno ne možemo prilagoditi svojim emocijama i željama, ali obrnuto je ne samo moguće nego je upravo prilagodba naših emocija najboljim procjenama koje imamo na raspolaganju zapravo temelj za dobro zaključivanje i, posljedično, za donošenje dobrih odluka. 

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz koronavirus instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: koronavirus

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.