UKRAJINA, Europa i Amerika i dalje iščekuju da vide hoće li Rusija zaista, kako se pribojavaju, pokrenuti više od sto tisuća vojnika koje je nagomilala uz granicu s Ukrajinom u napad na tu zemlju.

Podsjetimo, Rusija poriče da planira bilo kakvu invaziju, ali procjenjuje se da ima oko 100 tisuća vojnika raspoređenih u blizini granice s Ukrajinom. Neki eksperti smatraju da to nije ni izbliza dovoljan broj za invaziju kojoj bi cilj bio zauzimanje Kijeva i rušenje ukrajinske vlade. No tenzije su vrlo visoke i ruski predsjednik Vladimir Putin zaprijetio je "prikladnim vojno-tehničkim mjerama" ako se nastavi ono što on naziva agresivnim pristupom Zapada.

Glavni tajnik NATO-a upozorava da je rizik od sukoba stvaran, a američki predsjednik Biden kaže da je njegova pretpostavka da će Rusija krenuti u akciju. SAD tvrdi kako zna za ruske planove za jačanje svojih postrojbi u blizini Ukrajine "u vrlo kratkom roku".

>> Analiza BBC-ja: Što Putin stvarno želi?

O tome kako bi ruska invazija na Ukrajinu mogla izgledati, kakvog bi opsega i oblika bila te kakav bi bio njen ishod ovih dana spekuliraju mnogi analitičari. Jedan od njih je Dimitrij Alperovič, rusko-američki osnivač neprofitne organizacije za nacionalnu sigurnost i cybersigurnost Silverado Policy Accelerator, koji je prije toga bio suosnivač cybersigurnosne tvrtke Crowdstrike.

Alperovič, zanimljivo, svoju analizu nije iznio na nekom mediju, već na Twitteru. U seriji tvitova podsjetio je da je i prije mjesec dana, kako kaže, predvidio da će Putin ove zime vjerojatno napasti Ukrajinu, a od tada je sa sličnom ocjenom, između ostalih, izašla i Bijela kuća.

Njegovu analizu o tome kako se takva invazija može odvijati i koji bi mogli biti njezini primarni ciljevi donosimo u nastavku.

Rusiji će trebati povod za rat, to bi mogao biti lažni napad

Prvo, Rusiji će trebati casus belli za napad. Najvjerojatniji scenarij je da će Putin stvoriti izgovor za rat tako što će izrežirati (lažni) ukrajinski napad na Rusiju. Njegova je druga opcija da pokuša isprovocirati Ukrajince na nepromišljenu akciju, ali to je manje vjerojatno s obzirom na to koliko su oprezni prema ovom scenariju i koliko su njihova pravila djelovanja u Donbasu ograničena.

1999. dogodila se serija bombaških napada na stanove diljem Rusije, za koje su okrivili Čečene, što je započelo Drugi čečenski rat. Do danas postoji značajna sumnja u to tko je uistinu stajao iza toga, djelomično zato što je FSB uhvaćen da postavlja eksploziv u zgradu kao "vježbu".

1939. sovjetsko pogranično selo Mainila je granatirano, za što je Staljin odmah okrivio Finsku i upotrijebio kao casus belli za početak Zimskog rata, slično kao i Hitler, koji je nekoliko mjeseci ranije inscenirao napad na Gleiwitz kao izgovor za napad na Poljsku.

Hruščov je kasnije u svojim memoarima priznao da je granatiranje (u kojem su ubijena 4 sovjetska graničara) orkestrirala sovjetska vojska. Ovakav izgovor - možda još jedno granatiranje ruskog pograničnog sela, iako nije originalan, mogao bi biti dovoljan za pokretanje invazije.

Prvo artiljerijski napadi na strateške vojne i komunikacijske mete

Invazija će započeti paljbom projektila, višestrukim raketnim sustavima, haubicama, samohodnim minobacačem (Nona) i zračnim napadima na protuzračnu obranu Ukrajine, zračne baze, ukopane obrambene položaje, centre za mobilizaciju i zapovjedništvo i kontrolu. Cilj bi bio brzo uspostaviti zračnu dominaciju nad nebom Ukrajine, spriječiti mobilizaciju i uništiti glavne komunikacijske čvorove koje koriste Ukrajinci.

S ogromnim mogućnostima ruskog topništva dugog dometa, ono može sručiti pakao na te mete. Ukrajinci, kojima nedostaje protuzračna obrana kratkog i srednjeg dometa, neće moći puno učiniti u odgovoru. Rusija također ima neke od najboljih sustava elektroničkog ratovanja (EW) na svijetu. Oni će se koristiti za zasljepljivanje ukrajinske protuzračne obrane u prvim satima prije nego što budu uništeni paljbom. Očekujte da ćete vidjeti i široku upotrebu novih bespilotnih letjelica Orion.

Rusi također mogu ciljati TV i radioodašiljače, internetsku infrastrukturu, a mogu i koristiti "wiper malware" (za hakerske napade) protiv medija i vladinih web-stranica kako bi stanovništvu Ukrajine otežali primanje informacija. Također je vjerojatno da će lansirati psyops (operacije psihološkog ratovanja) u cyberprostor kako bi posijali zbrku i očaj.

Kopneni napad iz četiri smjera

>> Ovo su znakovi da Putin stvarno sprema invaziju na Ukrajinu

Vatrenu kampanju vjerojatno će pratiti kopnena invazija osmišljena da okruži i uništi ukrajinske jedinice istočno od rijeke Dnjepar. Sa snagama koje Rusija pozicionira moći će pokrenuti kopneni napad iz 4 smjera:

• Bjelorusija (zapad)
• regije Kursk, Bryansk i Belgorod (sjeveroistok)
• Rostovska regija (istok) i
• na sjever s Krima (jug)

Osim toga, mogli bismo vidjeti zračno-desantne (VDV) jedinice padobranaca kako se spuštaju i zauzimaju strateške lokacije iza linija Ukrajine te kako se mornarički desantni brodovi raspoređeni u Crnom moru i Azovskom moru iskrcavaju u blizini Mariupolja. Možda kasnije čak i do Odese ako se osjećaju ambiciozno.

Cilj istodobnih napada potpomognutih paljbom velikog dometa i bliskom zračnom podrškom bio bi eliminirati organizirane ukrajinske obrambene jedinice ili ih potisnuti na zapadnu obalu Dnjepra. Dok se sve to događa, operativci GRU-a i Specnaza, koji su vjerojatno već raspoređeni u istočnoj Ukrajini, pokušat će organizirati pobune u velikim istočnim gradovima s prethodno identificiranim i naoružanim suradnicima, potencijalno uz pomoć VDV-a (padobranaca).

Istok Ukrajine pada u 60 dana?

Cilj bi bio preuzeti kontrolu nad istočnim gradovima iznutra prije nego što glavne ruske jedinice stignu kako bi uspostavile red i pomogle eliminirati svaki otpor. Velika je vjerojatnost da će se Rusi zaustaviti na istočnoj obali rijeke Dnjepar i neće je pokušati prijeći kako bi izbjegli ono što bi bila vrlo teška borba u zapadnoj Ukrajini.

Međutim, oni (ruske snage) također nose sa sobom mnogo opreme za polaganje mostova i inženjerske opreme kako bi imali mogućnost prijeći rijeku, ali to će biti veliki izazov s obzirom na to koliko je Dnjepar širok na većini mjesta (i dok je pod velikom vatrom ukrajinskog topništva).

Bjeloruski front daje im mogućnost da izvedu bočni manevar i opkole Kijev bez prelaska Dnjepra, ali mislim da je malo vjerojatno da će to učiniti i riskirati bitku u stilu opsade Lenjingrada. Takav će ih manevar također ostaviti otvorenim za napade sa zapada.

S takvim nadmoćnim kopnenim, zračnim i pomorskim snagama, pomoć agenata GRU-a i FSB-a na terenu (i prikupljanjem cyberpodataka), Rusi bi mogli neutralizirati sav veći organizirani otpor na istoku u roku od 60 dana.

Istočna Ukrajina je izuzetno ravna (osim brda Donjeckog grebena u blizini Donjecka), a većina značajnih šuma također je na zapadu. Zbog toga je teren vrlo težak za obranu, kao i relativno neprikladan za pobunjenički pokret (za razliku od recimo Čečenije ili Afganistana).

Ovdje treba napomenuti da su mnoge prošle ukrajinske pobune, uključujući otpor sovjetskoj vlasti od 1930-ih do 50-ih, bile bazirane na zapadu, mnogo brdovitijem i gušćem šumskom području. Vođe pobunjenika će bez sumnje pokušati organizirati urbani otpor u gradovima, ali s obzirom na izvanredne sposobnosti ruskih obavještajnih službi i iznimno brutalne metode koje koriste, moći će identificirati i eliminirati ključne vođe prilično brzo.

Putinovi primarni ciljevi

Dakle, nakon uspostavljanja kontrole nad istokom, kako to rješava Putinove primarne ciljeve? Prvo, raspravimo što bi oni mogli biti. Oni su višestruki:

1. Zaustaviti daljnje širenje NATO-a na postsovjetske države

Da, Putin i ostatak ruske elite (i ako se vratimo u doba Gorbačova i Jeljcina) vjeruju da je to prijetnja. I nikakvo poricanje Zapada to neće promijeniti. Usput rečeno, tvrdnje da je NATO isključivo obrambeni savez nisu u skladu s operacijama na Kosovu i u Libiji, kojih se Rusi dobro sjećaju. Činjenica da su izvedene iz humanitarnih razloga ne predstavlja utjehu aktualnom ruskom vodstvu.

A za Putina proširenje NATO-a ne znači samo članstvo. On je također vrlo zabrinut zbog angažmana NATO-a na terenu u Ukrajini (i Gruziji). Prodaja oružja, savjetnici i instruktori, izviđački letovi u blizini ruskih granica - Putin želi svemu tome stati na kraj.

2. Vratiti Ukrajinu u rusku sferu utjecaja

Osim zaustavljanja bilo kakve povezanosti NATO-a s Ukrajinom, Putin želi preokrenuti prozapadnu orijentaciju njezine politike. To uključuje okončanje bilo kakvih izgleda za konačno članstvo u EU.

Putin je u posljednjih nekoliko godina imao izuzetan uspjeh u ponovnom uspostavljanju čvrstog ruskog utjecaja na velikom dijelu postsovjetskog prostora. Armenija, Bjelorusija i nedavno Kazahstan čvrsto su dovedeni u rusku sferu - i to uz vrlo male troškove.
Ukrajinska invazija bi gotovo dovršila Putinov projekt obnove moći Rusije u njenom bliskom susjedstvu.

S obzirom na (opravdane) antiruske osjećaje većine Ukrajinaca, on zna da je jedini način da dobije utjecaj na ukrajinsku vladu i njihovu politiku promjena ustava i sustava vlasti.

Krim je postao dio Rusije i neće ga vratiti

3. Diplomatski cementirati rusko vlasništvo nad Krimom

Realisti (u vanjskoj politici) shvaćaju da se Krim ne vraća Ukrajini. Nijedan ruski vođa to ne bi dopustio i Rusija bi krenula u rat da ga zadrži - i nitko neće biti dovoljno lud da se bori s njima (za Krim).

Osim toga, većina ljudi na Krimu, osim tatarske manjine (a čak i oni mijenjaju mišljenje oko ruske aneksije), želi ostati u Rusiji.

Rusija je potrošila desetke milijardi dolara na infrastrukturu Krima, preuređujući veći dio poluotoka i duboko ga integrirajući s ostatkom Rusije – fizički, ekonomski i politički. I ekonomski je život tamošnjih ljudi objektivno postao znatno bolji.

Stvarno nema realnog zamislivog scenarija po kojem će se Krim ponovno pridružiti Ukrajini, a Putin nesumnjivo želi službeno ukrajinsko odbijanje njihovih pretenzija na poluotok.

4. Rješenje krize u Donbasu

Rusija (za razliku od Krima) ne želi posjedovati Donbas ni snositi teret ekonomske podrške, što je jedan od razloga zašto ga nije pripojila ili priznala njegovu neovisnost (dijela Donbasa koji je već 8 godina pod kontrolom ruskih separatista).

Usto, Putinu je u interesu da proruski birači u toj regiji imaju utjecaj na ukrajinsku vladu, pa će se vjerojatno zalagati za reintegraciju Donbasa u Ukrajini, ali pod vlastitim uvjetima i uz visok stupanj autonomije, što je već pokušao postići sporazumima iz Minska. Putin zna da ne može postići nijednu od ovih ključnih točaka kroz pregovore s SAD-om, zbog čega je velika vjerojatnost da će pokrenuti veliku invaziju jer ograničeni upad neće postići ništa.

A kako mu invazija pomaže da postigne te ciljeve?

Prva stvar koja će se vjerojatno dogoditi u invaziji je pad vlade Zelenskog, koja je već duboko nepopularna i prema anketama podrške se vrti oko 30%. Nije slučajno da se njegov politički protivnik i bivši predsjednik Petro Porošenko nedavno vratio u Ukrajinu unatoč prijetnji uhićenja zbog izdaje. Namirisao je krv u vodi.

Velik dio ukrajinske izvozne industrije - poljoprivrede, metalurgije i teške industrije - smješten je istočno od rijeke Dnjepar, kao i u regiji Odesa. Ako Rusija uspostavi de facto kontrolu nad tim područjima, ukrajinski BDP će pasti. Pritisak na bilo koju vladu koja se pojavi na zapadu Ukrajine bit će golem. Ekonomija će biti u rasulu. Bit će na desetke, ako ne i na stotine tisuća izbjeglica koje će bježati od ruskih trupa s istoka.

Libanonski model za Ukrajinu?

Vojska će biti desetkovana. Putin računa na to. Njegov će cilj vjerojatno biti pritisak na ukrajinsku stranu u ovim užasnim uvjetima da postigne nagodbu. Prijedlog bi mogao izgledati otprilike ovako: Promijenite ukrajinski ustav kako biste stvorili politički sustav dijeljenja vlasti u stilu Libanona. Na primjer, premijer izabran sa zapadne strane i predsjednik s istoka.

To bi Rusiji dalo trajni utjecaj u Ukrajini preko njihovih zastupnika na istoku. Jedan od njih mogao bi biti ovaj čovjek, prema izvješću britanske obavještajne službe objavljenom nedavno.

"Bivši ukrajinski zastupnik Jeven Murajev razmatra se kao potencijalni kandidat (za novog predsjednika)", navodi britanski ministar vanjskih poslova u tom priopćenju.

Osim toga, Putin će inzistirati na priznavanju Krima kao ruskog teritorija, širokoj autonomiji za Istok i ustavnom odbijanju težnje za pristupanjem NATO-u i/ili EU. U zamjenu on će povući svoje snage (barem one otvorene) iz istočne Ukrajine, ali će vjerojatno zadržati obavještajne operativce da nastave s kampanjama utjecaja.

Ovo kockanje može i ne mora proći Putinu. Ukrajinci bi vrlo lako mogli pokrenuti kampanju otpora do samog kraja i odbiti prihvatiti bilo kakav dogovor. Ljudi koji vode taj otpor vjerojatno će biti meta atentata. Ali Putin vjerojatno misli da mu kombinacija vojnog i ekonomskog slamanja (Ukrajine) daje dobre šanse za uspjeh.

Putin se kocka, ali ima dobre šanse

Ukratko, kocka se da će brza vojna operacija na istoku biti dovoljna za vraćanje Ukrajine u rusku sferu utjecaja, priznavanje Krima kao ruskog teritorija i rješavanje problema Donbasa. Također će uspostaviti Putinovu doktrinu prema kojoj nema daljnjeg širenja NATO-a na postsovjetski prostor. Svaka zemlja koja odluči koketirati s NATO-om znat će da riskira invaziju i gubitak neovisnosti.

Rizici za ovu operaciju su, naravno, znatni. Vojna kampanja možda neće biti tako laka kako on misli i može koštati mnogo više ruskih života nego što se može uspješno sakriti od ruske javnosti (kao u prošlim sukobima). Rusija će pretrpjeti gospodarske sankcije iako najteže sankcije protiv njezine naftne i plinske industrije i velikih banaka poput Sberbanka, VTB-a i Gazprombanka vjerojatno neće biti uvedene zbog povratnog udara na europska i američka gospodarstva, kao i utjecaja na ionako visoke cijene energenata.

Doći će do daljnje militarizacije na ruskim granicama u zemljama NATO-a. Švedska i Finska mogle bi se vrlo lako odlučiti za pridruživanje Savezu u nekom trenutku u budućnosti. Međutim, ako (Putin) postigne svoje primarne ciljeve, ti će troškovi izgledati minorno u usporedbi s povijesnim i strateškim dobicima koje je stekao. To je kocka koju sada razmatra. A životi tisuća nevinih ljudi u Ukrajini vise o koncu.